Kad smo se susreli, glazba je krenula spontano i bio je to sjajni osjećaj. Oboje smo imali dovoljno iskustva da shvatimo da se takve stvari ne događaju svakodnevno. Pronaći glazbenog suradnika koji se s vama savršeno slaže jako je vrijedna stvar
Ime pjevačice Chryste Bell prečesto se medijski povezuje sa slavnim Davidom Lynchom. Toliko često da automatski ignoriramo njen raniji rad. Kao da bi bez suradnje s kultnim sineastom njena karijera završila u slijepoj ulici, što je daleko od istine.
Naravno, Lynch ima itekako važno mjesto u njenom glazbenom curriculumu. Producirao je njen solo album »This Train« iako i sama priznaje da je prije toga njena povezanost s Lynchom bila svedena na fanatično obožavanje njegove TV serije »Twin Peaks«. Ubrzo je Lynchu postala glazbena varijanta onog što je Wong Kar-waiju bila Maggie Cheung. Pozirala je i za seriju Lynchovih umjetničkih fotografija, koje možda najbolje sublimiraju njen vogueovski look ultimativne noirovske dark lady. A urbane legende kažu da se redatelj družio s Elizabeth Taylor dok su radili album i ona ga je prva čula.
Prije toga, Chrysta je nastupala s pratećim bendom 8 1 Souvenirs iz Austina. Zanosni »Bird of Flames« snimila je u duetu s Lynchom, iako nikad nisu zajedno nastupali. On je uživo nastupao samo jednom, i to u pariškoj Olympiji. A njen je prirodni habitat bio i ostao šminkerski klub Silencio koji je Lynch otvorio u Parizu referirajući se na istoimeni klub iz »Mullholland Drivea«, i to u istoj zgradi na Montmartreu u čijem je podrumu Emile Zola štampao »J’Accuse«. No njihova glazbena kemija osjeća se u svakom songu. Video »Bird of Flames« potpisuje Chet White i u njemu se njegova »chanteuse« doima poput oživjele lutke. Glazba na albumu u isti je mah krajnje dark, senzualna i jako sexy. A jedini istinski »radio friendly« song je »The Truth Is« koji je Lynch prema njenim riječima »napisao tijekom meditacije«.
Pjeva tijelom
Njeni nastupi uživo imaju naglašeni vizualni element, pa sebe često opisuje kao pjevačicu koja voli pjevati tijelom, za što je vjerojatno zaslužna i njena majka koja se bavila teatrom i performansom. A prvi riječki nastup Chryste Bell dogodit će se 23. rujna u barskoj atmosferi broda Marina, kao stvorenoj za njen imidž okupan plavim baršunom. Simptomatično je da i Lynch ima iza sebe eksperimentalni video nazvan »Boat« u čijoj završnici kaže »We’re trying to go fast enough into the night«. Te riječi možda najbolje opisuju Chrystin »mood«. S pjevačicom smo razgovarali uoči njenog riječkog koncerta i odmah se nametnula potreba da razgovor započnemo neizbježnim referiranjem na njenu suradnju s Lynchom.
Kako reagirate kad ljudi kažu da je Chrysta Bell postala muza Davida Lyncha? – Mislim da je to zanimljiva opservacija iako mi se ne čini previše točna. Davidove kreativne misli teku njime konstantno. Mislim da mu nije potreban dodatni impuls. Ja sam njegova glazbena suradnica i uživamo raditi zajedno, i naš kreativni proces ima u biti jako nadahnuti osjećaj. Muze su prisutne. To je rezultat naše zajedničke strasti u stvaranju glazbe, naše zajedničko uvažavanje međusobnog talenta, ali i veselje koje to iskustvo donosi.
Ljubav na prvi akord
Kako ste se susreli? Čini mi se da je to bio prilično veliki glazbeni iskorak iz vaših teksaških korijena kojim je dominirao ciganski swing i stari tradicionalni country. Je li to bila ljubav na prvi akord? – Susreli smo se preko holivudskog agenta koji je dobro poznavao Davidov ukus u odabiru glazbenih suradnika i smatrao je da bismo izvrsno pristajali jedno drugom. Da, bila je to svojevrsna ljubav na prvi akord, jer smo zajedno napravili pjesmu istog dana kad smo se sreli. Ja sam već poznavala njegovu glazbu puno prije no što je on čuo moj glas, pa sam ipak bila u prednosti. Kad smo se susreli, glazba je krenula spontano i bio je to sjajni osjećaj. Oboje smo imali dovoljno iskustva da shvatimo da se takve stvari ne događaju svakodnevno. Pronaći glazbenog suradnika koji se s vama savršeno slaže jako je vrijedna stvar.
Kad bi parafrazirali naziv Lynchova »najpristupačnijeg« filma, vaša priča s njime baš i nije bila tako »strejt«. Vi ste uvijek bili povezani s njegovim najkompleksnijim i najenigmatičnijim radovima poput »Unutarnjeg carstva« u kojoj je vaš »Polish Poem« korišten kao soundtrack. Kako je rođena »Polish Poem«? – »Polish Poem« je rođena puno prije no što je »Unutarnje carstvo« snimljeno i uopće postojalo. Čini mi se da ideja o tom filmu još nije postojala u Davidovim mislima. Pjesma je nastala tijekom jedne od naših spisateljskih i studijskih seansi, da bi potom godinama nestala. I David i ja smo zaboravili da ona uopće postoji. Odjednom je isplivala na površinu, posve slučajno i neočekivano, s jednog starog hard diska, upravo u trenutku kad je David tragao za glazbom koju bi uvrstio u film. Kad ju je čuo, odmah je shvatio da je želi imati u filmu. Film ima snažni poljski element, u njemu se spominje i Lodz, iako to nitko nije mogao predvidjeti jer je pjesma napisana i dobila ime puno godina ranije. Bila je to čista moć sudbine, s relevantnim sadržajem i nazivom koji je tako prekrasno funkcionirao u filmu.
Uzbuđenje i drama
Oduvijek ste oblikovali glazbu i glas u jedinstveni stil i formu. Je li vas je netko inspirirao u vašem magličastom i oniričnom pristupu pjesmama, jako erotičnim u vogueovskom smislu? – Moj je stil kombinacija utjecaja različitih glasova koji su me emotivno dirnuli, te mog prirođenog osjećaja glazbe. Moja snaga temelji se na strasti prema glazbi i emocijama, a ne u prirodnim tehničkim sposobnostima. Tijekom profesionalne karijere znakovito sam napredovala kao pjevačica. Uzbuđenje i drama oduvijek su bili prisutni, ali trebala sam se razvijati kako bih osjetila istinsku kontrolu i snagu nad vlastitim glasom. Erotizam je proizvod strastvenog glasa koji izlazi iz mene kao žene. To je naprosto tako.
Kako ste transformirali Lynchov svijet u svoj vlastiti svijet? Vaša prekrasna pjesma »This Train« mogla bi se opisati kao noćna vožnja izgubljenim tračnicama, nešto poput meditativne varijante na Lynchove izgubljene autoceste. – Spajanje naših umjetničkih osobnosti bilo je posve organsko. Ono čime se je bavim savršeno funkcionira s onim čime se on bavi i obratno. Naše umjetničke esencije su kompatibilne. On me vodio tijekom našeg procesa stvaranja pjesme, kao što to jedan režiser i producent čini. Ali sudbina je ta koja je ipak utjecala na zaokruživanje te prave kombinacije. Trebalo je naprosto fino uskladiti neke detalje.
Intrigantna osoba
U genijalnoj sceni castinga u Lynchovu »Mullholland Drievu«, različite glumice izvode song u playbacku. Njihova tijela napuštaju prostoriju, ali njihovi glasovi ostaju. Jeste li se ikad našli u iskušenju da dekonstruirate tu scenu na pozornici tijekom vašeg nastupa? Je li istina da je Lynch osmislio karakter Rite koju glumi Laura Elena Harding misleći na vas? – Nisu mi poznate Davidove inspiracije vezane za odabir karaktera u filmu »Mullholland Drive«. Mislim da se interpretacija scene na koju se referirate događa u mom nastupu do određena stupnja, jer dok pjevam na sceni, povremeno izlazim iz vlastita tijela i osjećam se kao da svjedočim vlastitoj izvedbi, promatrajući je sa strane.
U »Mullholland Driveu«, Rita je femme fatale, reinkarnacija »Gilde«, ultimativna noirovska heroina. Glamur i stil igraju važnu ulogu i u vašim nastupima. Jako »Silencio«. – Oduvijek sam u životu i nastupima voljela koketirati s klasičnom ikonografijom noirovske heroine. Udobno se osjećam sa ženskim dekadencijama koje dopiru do mene putem filma.
Osjećate li se pomalo frustrirajuće kad mediji konstantno povezuju vaš umjetnički život s Davidom Lynchom? – Mislim da u mojoj dosadašnjoj karijeri te poveznice imaju nekakav smisao. Kad bih ja razgovarala sa sobom, postavila bih isto pitanje! On je jako intrigantna osoba. To mi pomaže da o njemu razmišljam kao o radikalno zabavnom ljudskom biću i naprosto uživam govoriti o njemu.
Ništa protiv dima
Vaš prvi bend bio je genijalni bend nazvan 8 1 Souvenirs. Naziv zvuči poput Fellinija. Vaše glazbeno putovanje kao pjevačice i performerice započinje s njime. – Imala sam veliku sreću da mi je profesionalna karijera započela s 8 1 Souvenirs čije se ime doista može povezati s Fellinijevim filmom. Glazba koju smo tada stvarali razlikovala se od onog što se moglo čuti u Austinu u Teksasu. Pokrivali smo različiti materijal, od Colea Portera do Paola Contea, ali smo pisali i naše originalne skladbe. Ja sam pjevala na četiri različita jezika. Glazba je u isti mah bila misteriozna, ali i nekako upbeat, pogodna za ples, dok je bend bio sastavljen od veoma talentiranih glazbenika. Oni su već imali puno fanova u Americi kad su izgubili ženski vokal i ja sam im se pridružila kao njena zamjena. Primili su me i odmah sam s njima krenula na turneju. Imala sam sreću. Bili su to dobri koncerti.
Postoje određene razlike u vašoj suradnji s Dutchom Rallom, članom vašeg benda Black Book Angel, inače autorom videa za »Real Love« i »Polish Poem’«. Recite mi nešto više o tom bendu. – Black Book Angel je produkcijska kompanija koja je kreirala videospotove za »This Train«. Kao bend, Black Book Angel se ne razvija dalje u određenom pravcu. Trenutno radim na novim stvarima s bendom s kojim nastupam na turneji, dok David i ja nastavljamo suradnju.
Vaše pjesme impregnirane su dimom cigarete. Danas mnogi glazbenici preferiraju nastup u klubovima u kojima se ne puši. Smeta li vam nastupati u zadimljenom klubu? – Nemam ništa protiv. Baš i nije idealno za pjevanje, ali sve to daje prostoru finu atmosferu.
Jeste li ikad nastupali na brodu? Ne mislim pritom na kruzer već na manji usidreni brod. Poput onog u kojem ćete nastupati u Rijeci. – Nastupala sam u Budimpešti u klubu A38 koji je nekad bio teretni brod. Bilo je jako bizarno. Jako mi se svidjelo.
Omiljena Hrvatska
Uključuju li vaši budući projekti i filmove? Do sada ste se uglavnom pojavljivali u cameo ulogama, poput one u borilačkom filmu »Bilo jednom u Kini i Americi« u režiji Sammo Hunga i u produkciji Tsuija Harka. U njemu ste glumili Indijku. Pomalo neobična kombinacija, zar ne? – Ah, da. Glumila sam u tom kung-fu filmu neposredno nakon što sam završila srednju školu. Bilo je to veoma neobično, ali bogato iskustvo. Dogodilo se to malo prije no što sam se pridružila bendu 8 1 Souvenirs. Ali ipak sam usredotočena na pisanje pjesama i snimanje novih stvari za sljedeći album. Ako mi se ikad obrati talentirani režiser sa snažnim i zanimljivim scenarijem, rado ću uzeti u obzir njegovu ponudu. Ali trenutno gluma nije na listi mojih prioriteta.
Ovo je vaš drugi glazbeni posjet Hrvatskoj. Tijekom onog prvog koji se dogodio lani, imali ste sjajni nastup u Zagrebu. Recite mi više o vašoj najnovijoj turneji. Je li istina da ćete prvi put nastupati u Italiji (Milano)? – Bit će to moj prvi nastup u Italiji i to me jako uzbuđuje. Čula sam da su kazalište i festival (MITO Settembre Musica, op.a.) jako respektabilni. Nastupat ću u Njemačkoj, Rusiji, Francuskoj i Hrvatskoj. Hrvatska ostaje jedno od mojih najomiljenijih mjesta na turneji. Toliko mi se sviđa da ne znam kako to objasniti. Čitav život slušam priče o ljepotama vaše zemlje. Nadam se da ću se jednog dana vratiti i provesti u njoj više vremena.
