Avantura festival Film Forum Zadar je došao i prošao, a s njim i brojni slavni gosti koji u dane festivala hodočaste u taj grad. Jedan od najpoznatijih je sigurno Branko Lustig, čuveni holivudski producent. U njegovoj pratnji je bio i pas Kuki, od kojega se Branko ne odvaja, a koji je u Hrvatsku došao iz Japana.

   Jedan od vaših prvih velikih uspjeha je bio rad na serijama »Vjetrovi rata« i »Rat i sjećanja«, zahvaljujući kojima ste otišli u Hollywood?

   – Bilo je to lijepo razdoblje – i za mene osobno i za Jadran film kojemu je to bila najveća produkcija u povijesti. Redatelj je bio Dan Curtis, jako težak čovjek, gluh, nije prestajao vikati od jutra do mraka. Ja sam bio pomoćnik redatelja i direktor ekipe na obje serije, samo sam na »Ratu i sjećanjima« dobio još i titulu producenta. Bio je to projekt koji je Jadran filmu donio dosta novaca i zahvaljujući kojem je u Zagrebu sagrađen prvi krematorij ikad prikazan na filmu i sagrađen u studiju.

Zlatno doba

Iako ste radili i kao glumac, najvažnije uspjehe u karijeri ste doživjeli kao producent.

   – Ako nešto nije u redu, svi odmah krive producenta, a ako sve ide glatko onda ni ne znaju da postojite. Producent je taj koji radi sve jer kontrolira sve. Ja sam taj koji čuva novac od studija i troši ga i gleda da ga ne potroši previše. Imao sam sreće pa sam radio s nekoliko iznimnih redatelja, a onda su došli i Oscari.

   Jadran film je 70-tih i 80-tih bio vodeći studio na ovom području.

   – Jedan od meni najdražih projekata je bio »Guslač na krovu« Normana Jewisona. Riječ je o projektu koji je pukom srećom došao u Zagreb. Naime, u to vrijeme sam nekim poslom za Jadran film bio u Bavaria filmu u Muenchenu gdje sam upoznao ljude za koje su mi poslije rekli da u Bavarskoj traže lokacije za snimanje »Guslača na krovu«. Ja sam im rekao da te lokacije u Njemačkoj neće naći, ali zato ih imaju u Zagrebu. Ne gubeći vrijeme nazvao sam Sulejmana Kapića, koji je u to vrijeme bio šef Jadran filma, i rekao mu neka mi pošalje dvadeset karata Muenchen-Zagreb, Zagreb-Muenchen, osigura novac za njihov smještaj i automobile da ih vozim okolo, a ja ću mu u Zagreb dovesti veliki posao. Na moju sreću Sulejman me ozbiljno shvatio pa sam dobio sve što sam tražio. Sjećam se da je bio jako lijep dan kad smo došli u Zagreb, pa smo umjesto u grad odmah otišli u Lekenik gdje sam im pokazao lokacije na što su oni ostali oduševljeni. Neke od kuća koje su korištene na setu »Guslača na krovu« u Lekeniku su preuredili te ih sad pokazuju turistima. Jednu smo kupili i ja i moja Mirjana i stavili je na žumberačko brdo u blizini Krašića u kojem danas provodim svoje umirovljeničke dane.

Prekrasan dan

Ali to nije jedina uspomena koju nosite sa snimanja »Guslača na krovu«?

   – Sad kad se okrenem unazad vidim kako je to bio poseban film u mom životu, na mnogo načina. Naime, moja Mirjana i ja smo se oženili za vrijeme snimanja tog filma u Zagrebu. Vjenčali smo se u matičnom uredu u Draškovićevoj nakon čega smo se uputili u Esplanadu gdje smo imali rezerviran stol za petoro ljudi. Kad smo došli imali smo što i vidjeti, umjesto pet planiranih bila je puna sala, 150 ljudi. Naime, moj direktor ekipe, neki Crnetić, meni iza leđa je slao pozivnice pa se na tom vjenčanju okupila cijela ekipa »Guslača na krovu«, moji prijatelji, plesao nam je i Lado. Bio je to prekrasan dan, početak još ljepšeg života s mojom Mirjanom.

   Kako ste znali da je baš Mirjana prava žena za vas?

   – Mirjanu sam upoznao već u zrelim godinama, i ja i ona smo bili u godinama kad čovjek zna što želi. Uostalom, bila je najljepša žena koju sam u životu vidio i bilo je nemoguće ne zaljubiti se u nju. U početku nam nije bilo lako. Jako smo željeli dijete, ali ništa. Nakon deset godina, kad smo već izgubili svaku nadu, odlučili smo se na posvojenje, čak i izabrali dijete koje ćemo posvojiti, no Mirjana je na putu u Grčku zatrudnjela. Tamo je radila sve ono što su joj liječnici zabranili, plesala cijele noći, jela, pila vino, kupala se u hladnoj vodi… I tako se rodila naša Sara kojoj su sada eto 32 godine.

   Čime se bavi vaša kći?

   – Sara sad radi kao savjetnica u uredu Vesne Pusić. U Americi je diplomirala pravo, neko vrijeme je radila i u Den Haagu, ali se, nakon što smo se Mirjana i ja vratili iz SAD-a, i ona vratila s nama. Nije nas htjela pustiti same.

O toleranciji

Vaš rad na filmu je započeo prije 58 godina kad ste bili prevoditelj na filmu »Često mislim na Pirošku«. Jeste li se napokon odlučili za mirovinu?

   – Jesam, to sad mirno mogu reći. Imao sam u planu raditi još dva, tri filma, ali sam ipak odlučio završiti s tim i zaboraviti na redatelje, glumce i kamere. Jedino čega se ne odričem je moj Festival holokausta i tolerancije koji se održava svake godine u svibnju, u sklopu kojega gostujem i po hrvatskim školama govoreći o patnjama holokausta, o toleranciji. Prošle godine filmove je pogledalo devet tisuća ljudi što je za Hrvatsku jako lijep, respektabilan broj.

Oscari u kredencu

Gdje čuvate svoje Oscare?

   – Kad smo se selili iz Los Angelesa u Zagreb donio sam sve nagrade, pa i Oscare. Sad stoje u kredencu koji sam naslijedio od majke i skupljaju prašinu.

   Koliko ste dobili nagrada?

   – Ne znam, previše je toga. Baš mi je ovdje u Zadru na festivalu prišla jedna Nizozemka i rekla mi da sam dobio Rembrandta za »Schindlerovu listu«, čega se uopće ne sjećam iako sam ga često viđao na polici s ostalim nagradama.

   U kakvim ste odnosima s glumcima s kojima ste surađivali?

   – Sa svima sam dobar, osim s Clooneyjem. S njim ne razgovaram od snimanja »Mirotvorca«. Posvađali smo se za vrijeme snimanja u Bratislavi kad je on uporno tražio još jednu telefonsku liniju koju mu ja nikako nisam mogao dati. Uskoro bi se u New Yorku trebala održati gala večer u povodu 20. obljetnice »Schindlerove liste« koju bi trebao voditi George Clooney, ali ja sam odlučio ne ići. Ne razgovaram s čovjekom već osamnaest godina i ne osjećam potrebu da ga opet vidim.

Razmažene zvijezde

Jesu li sve zvijezde tako razmažene poput Clooneyja?

   – Neke više, neke manje. Težak je i Russell Crowe s kojim sam se posvađao odmah prvog dana na snimanju »Gladijatora«, ali smo se sutradan odmah pomirili. Russell je kao mala beba, teško je biti ljut na njega. Ima i divnih zvijezda, kao što su Meryl Streep, Nicole Kidman i Julianne Moore. Osobito Meryl koja je divna osoba, ne samo jako dobra glumica, već i jako dobar čovjek. Ona je jedna od onih ljudi s kojima se nemoguće posvađati i ponosan sam što mogu reći da mi je tako krasna žena prijateljica.

   Kako je raditi s redateljima?

   – S redateljima – jako teško. Njihov posao je da vas što više iskoriste, ali s obzirom na uvjete u kojima rade ne mogu im to ni zamjeriti. Zapravo nije toliko važno kakav je tko redatelj, nego kakav je tko čovjek. Npr. redatelji kao što su Steven Spielberg, Branko Bauer, čak i Lordan Zafranović su dobri ljudi, dok je npr. jedan Vatroslav Mimica egocentrični manijak s kojim je jako teško raditi. Ridley Scott s kojim sam radio na »Gladijatoru« je i gori od njega.