Nema ničeg boljeg za mentalnu higijenu u slučaju kad uzavru strasti od – okretanja situacije, pokušaja da se zamisli identičan scenarij s potpuno suprotno podijeljenim ulogama. Pogotovo kad se radi o nacionalnim netrpeljivostima, kao ovima koje isijavaju iz svake pore nesretnog vukovarskog scenarija o ćirilici (napisanog, jasno, latinicom). 

Dakle, ne bi bilo loše zamisliti sredinu u kojoj je druga, dakle, srpska strana, bila žrtvom zločina. Recimo, Ličko-senjsku županiju, gdje su se, ustvrdio je sud, održavali smrtonosni sastanci i egzekucije. Danas, 22 godine poslije, Srba u toj županiji živi nešto više od deset posto i prema tome nemaju pravo na dvojezičnost – za tako nešto potrebno je da udio manjinskog naroda bude veći od trećine. 

Međutim, zamislimo, a za to doista treba povelika mentalna gimnastika, da Srbi tog kraja konstatiraju da su njihove rane još svježe i da je ratni zločin – ratni zločin, bez obzira na to što su pripadnici njihovog naroda izvršili agresiju na Hrvatsku.

»Izdaja« već počinjena

Ovakva situacija je, naravno, čak i teoretski teško zamisliva. Kako bi javnost (i organi reda) dočekali sličan scenarij – nije. A ipak, u suštini, vrlo je slična čekić-revoluciji koja se ovih dana događala u Vukovaru. Jedna grupa ljudi poziva se na rane iz sad već dva desetljeća udaljenog rata i traži izuzetak iz zakona. Nažalost, vukovarski scenarij je još puno bizarniji. 

Jer, takozvani Stožer za obranu hrvatskog Vukovara politički je krajnje instrumentalizirana skupina ljudi. Dok se za originalne Stožeraše, one sa splitske Rive otprije 12 godina, moglo povjerovati kako su ipak labavije povezani s HDZ-om (koji je, pak, kasnije prigrnuo sav politički i ini kapital njihovog nezadovoljstva) nova generacije se ni ne pokušava sakriti.

Na posljednjim lokalnim izborima javnu su podršku dali HDZ-ovoj koaliciji s ultradesnicom. Štoviše, neuspjeli HDZ-ov kandidat za mjesto gradonačelnika Vukovara, Ivan Penava, nakon sukoba s policijom na javnoj je televiziji neiskusno tumačio kakve su točno prosvjednici imali upute kako ne bi bilo težih sukoba. 

Ono što je doista bizarno u cijeloj priči je vremenski slijed. Naime, dok su Mirko Čondić i ekipa koja je pjesmom prijetila tadašnjoj neHDZ-ovoj vlasti zbog optužnica protiv hrvatskih generala makar teoretski mogli povjerovati da HDZ neće suditi i izručivati »naše heroje«, tu mogućnost novovjeki Stožeraši Tomislava Josića jednostavno nemaju.

Mirno i dostojanstveno

Stav koji zastupa Stožer, a otprije koji mjesec i HDZ je da Vukovar, kao grad koji je posebno stradao u ratu treba proglasiti mjestom posebnog pijeteta i da Vlada nezakonito primjenjuje Ustavni zakon o nacionalnim manjinama. Sve su to potpuno legitimni politički stavovi.

(Sasvim sigurno i moralno hrabriji od zamornih stereotipa koji se uporno razvaljuju u liberalnije orijentiranom dijelu javnosti – o Vukovaru kao gradu ljudi koji, bez obzira na nacionalnost, teško žive i koje iskorištavaju političari svih boja. Stvarnost, naime, nije manje složena ako se s moralnih visina odbijamo dublje zagledati u nju i skupiti hrabrosti da se napravi razlika između djelovanja tog i tog stanovnika i tog i tog političara. Koje, opet, gle čuda, biraju – građani). 

Legitiman je, međutim, i stav Vijeća srpske nacionalne manjine u Vukovaru. Koje hoće konzumirati pravo koje proizilazi iz Ustava i zakona ove zemlje (a koje je, vrijedi ponoviti, izglasao i HDZ). 

Ono što je nedopustivo i nelegalno i nelegitimno je nasilje koje je izbilo u ponedjeljak na vukovarskim ulicama. Čekić-revolucija koja se vrlo brzo stišala nakon dolaska interventnih i specijalnih policijskih snaga, nakon čega se i Kararamarko s danom zakašnjenja i iz drugog pokušaja uspio ograditi od »uništavanja imovine Republike Hrvatske«. No, kao i u priči o splitskom Prideu, i ovde se pokazalo da gdje funkcionira država, nasilje nema šansi. Kad su povorku ponosa i vukovarske table krenule ozbiljno štititi organi reda, prosvjedi su se odjednom pretvorili u »mirne i dostojanstvene«. 

Snažna poruka

Osim uznemirujućih scena razbijanja tabli s pismom koje »pravim Hrvatima« diže tlak, te mučninom koja nužno prati gledanje načina na koji se u političke svrhe koriste osobne tragedije niza ljudi koji su u ubojstvu grada 1991. godine ostali bez supružnika, djece, roditelja, najsnažnija poruka »čekić-revolucije« ipak, kako se sad čini, ostaje njen – debakl.

 Unatoč svoj patetici, svom pozivanju na ratne žrtve, unatoč udrugaškoj-hadezeubliskoj logistici (naravno da se oglasila i HVIDRA, nema balvana koji će se verbalno ili nekako drugačije staviti na cestu nehadezeovskoj vlasti a da je prošao bez njih), unatoč lažima o 28 autobusa na putu za Vukovar koje policija zautavlja po hrvatskim cestama, jedna stvar uporno nedostaje: masovnost. 

U Vukovaru živi preko 27 tisuća stanovnika. Na najbrojnijem prosvjedu ovih dana okupilo ih se pet stotina (procjena široke ruke). Dakle na pedeset stanovnika tog izmučenog grada, ne živi ni cijeli jedan kojemu ćirilica toliko smeta da je protiv nje spreman prosvjedovati. Niti jedan u pedeset.