Kakvo je ovo sranje? (What is this shit?) – točno tim riječima prije 33 godine počeo je u Rolling Stoneu Greil Marcus, slavni američki glazbeni novinar i pisac, svoju kritiku desetog po redu albuma Boba Dylana »Self Portrait«.

Bio je to album kojeg je kritika brutalno pokopala, nakon čega je »Self Portrait« ušao u povijest kao jedan od Dylanovih najgorih albuma, iako ga je publika s obje strane Atlantika prihvatila kao i njegove najbolje uratke iz prethodnog desetljeća.

Nakon prvog dvostrukog albuma »Blonde on Blonde« – koji je ujedno bio i prvi dvostruki album u povijesti – i »Self Portrait« je 1970. godine objavljen kao dvostruki vinil, iako bi bilo puno bolje da je ostao jednostruki. 

  Neuravnotežena zbrka

Problem s albumom »Self Portrait« zapravo se svodi na činjenicu da je to jedan od Dylanovih najmanje ambicioznih albuma. Već nakon prvog slušanja stječe se dojam kao da je snimljen usput, slučajno.

»Self Portrait«, doduše, otvara predivna pjesma »All the Tired Horses«, no onda slijedi – iako i »Self Portrait« ima svojih briljantnih trenutaka – prilično neuravnotežena podulja zbrka pjesama u kojoj su jedna uz drugu nagurane brojne obrade američkih folk standarda, live verzije Dylanovih ranijih hitova i Dylanove obrade tuđih hitova, od kojih su neki, primjerice »The Boxer«, kod kritičara nailazili na podsmjeh i sprdnju. 

   Album je – za Dylanove standarde – dosnimavan i preproduciran, što je ubilo karakterističnu autentičnost i jednostavnost koji većinu Dylanovih albuma, i onda i danas, odvajaju od ostatka glazbene produkcije. 

   Baš kao i glazba, ondašnju publiku iznenadio je i provokativan omot albuma. Na njemu je Dylanov autoportret u ulju, a i Dylanovo slikarsko umijeće naišlo je na podijeljene reakcije publike, a tako je još uvijek. 

   Sam Dylan naknadno je u intervjuima objašnjavao kako je namjerno snimio jedan takav album. »Self Portrait« je bio, kako je kazao, poput šale, daleko ispod standarda što ih je postavio u šezdesetima, i to zato kako bi tako skinuo s vrata ljude i etiketu »glasnogovornika generacije«, što su mu je u ono vrijeme prišili, a koja mu je sve više išla na živce. 

  Novi, drugačiji Dylan

I sada, više od četiri desetljeća nakon objavljivanja albuma »Self Portrait« – koji je u međuvremenu postao jedna od najvećih misterija Dylanovog opusa – doznali smo kako je Dylan govorio istinu. Ovih dana, naime, točnije u utorak, 27. kolovoza, svjetlo dana nakon toliko godina ugledao je »Another Self Portrait«.

Alternativni »Self Portrait« objavljen je kao deseti nastavak legendarne Dylanove bootleg serije, na kojem je skupljeno 35 dosad neobjavljenih pjesama nastalih na istim snimanjima u njujorškom studiju Columbije na kojima je nastao i »Self Portrait«, obuhvaćajući i prethodni album »Nashville Skyline« i idući »New Morning«.

   Ovdje, naravno, imamo posla s novim Dylanom, odnosno drukčijim Dylanom u odnosu na Dylanove »revolucionarne godine«. To novo razdoblje, različito od svega što je radio do tada, počinje čistokrvnim country albumom »Nashville Skyline«, nastavljeno je na »Self Portraitu« i još uspješnije na albumu »New Morning«, koji je pak u potpunosti raskrstio s burnim šezdesetima. 

   Dylanov glas bio je drukčiji nego na ranijim albumima, a čak je i izgledao drukčije. Nakon misteriozne nesreće na motociklu, koju je jedva preživio, Dylan se u drugoj polovini šezdesetih povukao iz javnog života. Prestao je javno nastupati, povukavši se u osamu, skladajući neke nove pjesme, posve različite od dotadašnjih. 

  Dosljedan samome sebi

Al Cooper, koji je u to vrijeme svirao s Dylanom, prisjeća se kako je Dylan tada želio snimiti pjesme za koje nikad nisu mogli ni pomislili da bi ih želio svirati.

Pjesme su jednostavnije i osobnije, nepretenciozne i s manje kulturnog i političkog konteksta, zbog čega su mnogi suvremenici Dylana optuživali za izdaju revolucije i okretanje leđa malom čovjeku i njegovim životnim teškoćama. No, unatoč žalopojkama, povratka na staro nije bilo. Dylan je isključivo ostao dosljedan samome sebi i vlastitom umjetničkom geniju. 

   Sada Dylan pjeva o ljubavi, a puno češće nego ranije prepušta se interpretacijama country, folk i blues standarda, čemu će se u tom opsegu, računajući i album obrada »Dylan« nastao na istim sessionima, a objavljen nešto kasnije, ponovno vratiti tek devedesetih godina.

Nema više uštogljene, pretenciozne produkcije, nema više pratećih vokala i studijskih trikova, Dylan je ovdje sam, rasterećen i ogoljen, u odličnoj formi, tako da »Another Self Portrait« i danas zvuči nevjerojatno svježe i intimno.