Profesionalni rock kritičar - vrsta koja izumire?

Za Aleksandra Dragaša glazbena kritika danas više nego ikad može biti vodič; Zoran Baljak smatra da će uvijek postojati postotak ljudi koji će novu glazbu nabavljati preko preporuke kritičara, a Dubravko Jagatić kaže da su kritičari tu da daju sud nekoj umjetničkoj vrijednosti glazbe i glazbenika

Nema muzičkog talenta, pa kritizira. U životu nije napisao/la pjesmu, a usuđuje se reći da je neka pjesma loša. Nije to kritika, to je samo izraz frustracija i ljubomore.  

S ovakvim kvalifikacijama svaki se glazbeni kritičar, a i njegov literarni, likovni i drugi kolega, susreo barem jednom u životu. Bilo da ih izriču konzumenti, bilo sami glazbenici.

Pa i opjevana je ljubav glazbenika i njihovih kritičara. Sting ih je tako u svojoj pjesmi »Saint Augustine in Hell« gurnuo u pakao, uz kardinale, biskupe, odvjetnike i računovođe.

Nije precizirao u kojem su krugu pakla, ali stavio ih je da se prže na vatrici. Netko zločest mogao bi pomisliti da su po tome glazbeni kritičari gori i od pedofila i masovnih ubojica, budući da su u pjesmi nespomenuti, ali tko bi inzistirao na političkoj korektnosti baš u svakoj pjesmi.  

Opinion maker

Najosnovnija definicija kritike prema Oxfordovom rječniku je da je kritika »analiza i prosudba vrlina i mana književnog ili umjetničkog rada«. No kritika može biti i puno više od toga, jer kritiku se čita i kao posrednika između umjetničkog djela i konzumenta s kojim valja stupiti u dijalog, kao estetski sud »opinion makera«, ali i kao literarno djelo. Informiranost kritičara pritom je od neizmjerne važnosti, ali »presudit« će mu stil.

Poznatog rock kritičara svjetskog glasa Lestera Bangsa, perjanicu američkog časopisa The Rolling Stone, publika je voljela zbog izrazite direktnosti i nemilosrdnog napadanja onoga što nije smatrao dovoljno dobrim, što je ranih 70-ih kad se pojavio bila poprilična novost. 

  Onako kako je rock muzika u svijetu podigla interes za glazbenu kritiku, jer odjednom su se počele pojavljivati i ljestvice popularnosti te se muzika počela više slušati, tako je i u Hrvatskoj, točnije Jugoslaviji, rock kritika počela stvarati prepoznatljiva imena. Nezaobilazan je pritom časopis Polet, glasilo Saveza socijalističke omladine Hrvatske, koji je izlazio od 1967. do 1990. i u kojem su prve spisateljske korake napravili mnogi i danas poznati hrvatski glazbeni kritičari.  

Hvaljen i osporavan

Jedan od njih je i Aleksandar Dragaš, institucija hrvatske glazbene kritike, hvaljen i osporavan zbog svog euforičnog stila i kad afirmira, što je češće, i rjeđe kad kudi. Svoju prvu rock kritiku Dragaš je objavio upravo u Poletu, a danas je jedan od rijetkih koji se može pohvaliti statusom glazbenog kritičara na plaći u dnevnim novinama. 

  Što se dakle događa s hrvatskom glazbenom, odnosno pop/rock kritikom? Kakav ona danas ima status i kako odgovara na novu tehnološku, digitalnu revoluciju, koja djeluje u barem dva smjera: prema povećanoj dostupnosti glazbe i prema transferu iz tiskanih medija u digitalnu sferu? Kamo ide hrvatska glazbena kritika? Dragaš je skeptičan. 

  – Drago mi je da još uvijek postoji glazbena kritika u nekoliko dnevnih novina u Hrvatskoj, što je dobro ne samo zbog novina i publike, nego i zbog toga što već godinama nemamo specijalizirani glazbeni magazin. Što se tiče interneta, drago mi je da se pojavljuju nova imena, ali žao mi je da tamo većina ljudi nije plaćena za to što radi, čime bi se profilirala kvaliteta. Ovako mi se sve čini dosta raspršeno, pa se naleti na svašta što općenito ulazi pod kritiku. U dnevnim novinama ipak rade jedan ili dva čovjeka za koje se pretpostavlja da nešto znaju. Glazbeni portali trebali bi imati nekadašnju ulogu Poleta, oni bi trebali biti ulazak u glazbenu kritiku, ali da onda najkvalitetnija imena mogu raditi i živjeti od toga – smatra Dragaš.  

Preživio tranziciju

Još jedna institucija glazbene kritike, ali i glazbenog novinarstva, pa i aktivizma, Dubravko Jagatić, primjećuje promjene kojima nije nužno i uvijek zadovoljan. Jagatić je jedan od onih koji je uspio profesionalizirati transfer iz tiskanih medija na internet, odnosno »preživjeti« tu tranziciju. No i dalje je općenito nezadovoljan prostorom koji kritika dobiva. 

  – Logično i očekivano, ali ne baš željeno, stanje u glazbenoj kritici jako se promijenilo pojavom interneta, ali poražavajuće je što su urednici raznih medija glazbenoj kritici dali premalo prostora. Osobno mislim da je potreba danas za rock kritičarima puno veća, jer smo predozirani ponudom pa su glazbeni kritičari svojevrsni selektori. S druge strane, mainstream kritičari su se dosta izgubili, možda i potrošili, dok u manjim »underground« verzijama, na portalima s nekoliko tisuća sljedbenika, postoje daleko kvalitetniji kritičari koji će lijevom rukom napisati odličan tekst od tri kartice – kaže Jagatić. 

 Kontroverzna ideja

Kritičar Ante Perković, koji se već neko vrijeme ne bavi kritikom, ali je i dalje konzumira, unosi kontroverznu ideju da kritičari možda ipak više nikom ne trebaju. 

  – Ja nisam siguran da je glazbena kritika danas potrebna, a siguran sam da ne igra ulogu kakvu je igrala od 70-ih do 90-ih, kad je industrija bila u zamahu i kad su ti posrednici, što su kritičari zapravo bili, jako koristili i trebali, kaže Perković, smatrajući da je internet kao novi medij zapravo izbacio posrednika. 

  Kritičar danas nema mnogo više informacija od čitatelja, a mišljenje nekog anonimca na forumu postaje jednako relevantno kao i mišljenje kritičara koji se u novom vremenu, prema Perkoviću, ne snalaze najbolje. 

  – Primjećujem da ljudi koji se kritikom bave na starinski način, izazivaju burne komentare na internetu i živciraju ljude, što se može vidjeti na primjeru kolege Dragaša, kaže Perković.   No stvari su sve samo ne jednostavne. Perković primjećuje da je danas novinarstvo postalo ekspozitura PR-a, a da su postfestum analize prestale biti važne. Najaviti koncert i napraviti najavni intervju postalo je neizmjerno važnije za medij nego naknadna analiza. Pritom hiperprodukcija nikako ne pomaže, kao ni općenito srozavanje kvalitete novinarstva, o čemu govori i nekadašnji kritičar Novog lista Zoran Baljak.  

Prema njegovu mišljenju, glazbenu kritiku je u dnevnim novinama zadesila sudbina koja je zadesila i dnevne novine općenito. Kvaliteta se srozala, pa tako glazbena kritka nestaje ili je marginalizirana te se preselila u internetsku sferu. No je li to dobro ili loše? 

  – Neutralan sam. U biti je to pitanje funkcije. Ljudi koji su u dnevnim novinama čitali glazbene kritike isti su oni koji ih traže i na netu. Nisam siguran koliko su obični čitatelji novina obraćali pažnju na te tekstove. A u pitanju utjecaja, mainstream mediji imaju veći doseg, jasno, ali pitanje je tko je to čitao. Najpopularnija glazba nikad nije bila ona koju je kritika previše voljela. Zapravo mi se čini da su jedini na gubitku oni koji su pisali za dnevne novine, kaže Baljak.  

Autorski tekst

Problem cijele te nove scene koja buja na portalima, forumima, društvenim mrežama… ipak je pitanje financiranja. Malo tko je na nekom off portalu plaćen za kritički tekst, ma koliko on bio dobar. Perković je razočaran takvim razvojem stvari, no isto tako nije siguran da mu je kao konzumentu potreban »tata« koji će ga podučiti što je dobro a što ne. Razrađujući tezu da je kritičar kao posrednik atavizam, kaže da je sve to skupa bila mistifikacija.  

– Onog trenutka kad je netko mogao dobiti prvi otisak novog albuma mjesec dana prije, ili godinu dana prije ostalih u našem slučaju, riječima opisati tu muziku značilo je jako puno. Danas je to drugačije. Zašto bih ja čitao kritiku, koliko god kritičar bio fantastičan pisac, ako mogu sam dobiti informaciju tog časa, poslušati singl i složiti sam referentnu sliku. Kritika je novinarski žanr ljudi koji dobro pišu, a oni koji dobro pišu znat će to unovčiti bilo kad i bilo gdje, smatra Perković, no priznaje i sam da čita kritičarske tekstove. A u njima traži upravo to – autorski tekst. 

  – Drago mi je da se više ne bavim kritikom, jer ne bih imao pojma kako posredovati 150 indie albuma koji se pojave u tri mjeseca i od kojih se barem 10 bendova digne na pijedestal najvećih svih vremena, a onda ih se vrlo brzo nitko više i ne sjeća, zaključuje Perković. 

  No, i Dragaš, i Baljak, i Jagatić još uvijek vjeruju u posredničku ulogu kritičara. Za Dragaša glazbena kritika danas više nego ikad može biti vodič za snalaženje; Baljak smatra da će uvijek postojati određeni postotak ljudi koji će novu glazbu nabavljati po preporuci kritičara, a Jagatić kaže da su kritičari tu da daju sud nekoj umjetničkoj vrijednosti glazbe i glazbenika, što je danas itekako potrebno, kada se uspjeh mjeri profitom, odnosno brojem prodanih nosača zvuka, što je nerijetko dijametralno suprotno kvaliteti. 

 Paradigma neplaćanja

Dragaš bi volio da se promijeni paradigma neplaćanja na portalima. Iako se sudbina dnevnih novina još ne može točno odrediti, on sumnja da će se kod nas pojaviti specijalizirani glazbeni magazin pa je jedna od njegovih želja da nove, digitalne platforme omoguće ozbiljno posvećivanje bilo kojem segmentu kulture i pop kulture, što nužno znači profesionalizaciju. Tako nije i za Baljka. 

  – Mislim da će u Hrvatskoj stvari u budućnosti biti samo gore. Pitanje je dana kad će glazbena kritika biti prognana iz dnevnih novina. S druge strane, ona se seli u amatersku sferu, no bez obzira što ljudi za to nisu plaćeni, kvaliteta tekstova nije nužno lošija. Ima svega, i smeća i genijalnih stvari, ali sada je više kvalitetnije glazbene kritike u toj onlajn sferi nego u dnevnim novinama, gdje tu priču drže kritičari koje je vrijeme pregazilo, koji godinama pišu isto. Možda je s te strane i bolje da sve ode kvragu, zaključuje Baljak. 

  Unatoč svemu, Jagatić sumira zašto glazbeni kritičar još uvijek ima smisla postojati. 

  – Koliko god jedan dio ljudi misli da su kritičari bezveze i da trabunjaju, dobar dio nas nekom bendu može dati dobar vjetar u leđa. Mislim da još uvijek imamo korisnu funkciju, zaključuje Jagatić.