Samo nas još fondovi Europske unije mogu spasiti. Takav se dojam stvara zapravo već mjesecima, a u nekoliko je primjera bio itekako očit i posljednjih desetak dana. Da bi se bilo što spasilo, pokrenulo, pomaknulo, potreban je novac iz fondova Europske unije, a bez tog novca stanje će ostati onakvo kakvo je trenutačno, dakle jadno i kukavno. 

  Ovogodišnju ljetnu dokolicu razbi(ja)li su poljoprivrednici. Njihovi zahtjevi nisu urodili plodom, njihova blokada cesta pokazala se neuspješnom, čak toliko da su ustvrdili da ne idu traktorima prema Zagrebu jer nemaju dovoljno goriva. Njima je loše, a bolje im neće ni biti, barem ne dok ne počnu primati novac iz one zajedničke kasice-prasice koja je sada u Bruxellesu. Dapače, kako im je višekratno poručeno za vrijeme njihova prosvjeda, i to s relevantnih političkih adresa, kad počne pritjecati novac iz Bruxellesa, bit će im bolje. Onda će živnuti, onda će bolje živjeti, valjda će i pšenica bolje roditi. Novac iz Bruxellesa spasit će hrvatske poljoprivrednike. Jedino, nije jasno zašto bi ih taj novac toliko spasio pa da prestanu prosvjedovati kad ga počnu dobivati. Eto, recimo, francuski poljoprivrednici novac iz europskih fondova primaju već desetljećima i spadaju među najmarljivije europske poljoprivredne prosvjednike. 

 Povratak Srba

  Ni od trajnijeg povratka Srba koji su izbjegli nakon Oluje ništa neće biti ako u tome ne pripomognu fondovi Europske unije. I ne samo od toga, nego ni od kakvog-takvog razvoja krajeva u kojima su prije rata u znatnom broju živjeli građani srpske nacionalnosti, niti od područja koja su teško stradala u ratu a koja danas nazivamo »područjima od posebne državne skrbi«. Na to je u tjednu za nama upozorio Srpski demokratski forum i predsjednik njegovog Upravnog odbora Veljko Džakula. Stanje je loše, oni traže da se u Operativno programiranje, a o njemu uvelike ovisi koliko će se novca uspjeti povući iz EU fondova, inkorporiraju mjere koje će jamčiti provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina na lokalnoj razini, kako se ne bi više događalo da Vlada govori i zagovara jedno, a lokalne vlasti rade nešto sasvim drugo. Prvi korak u svemu tome trebao bi napraviti potpredsjednik Vlade Branko Grčić i primiti izaslanstvo SDF-a koji više od godinu dana traži sastanak s njim ne bi li mu objasnio što hoće i što predlaže kad je riječ o Operativnim programima, europskim novcima, revitalizaciji područja od posebne državne skrbi i trajnog povratka izbjeglica srpske etničke pripadnosti. 

  Europsko-fondovski novac mogao bi pripomoći i otpuštenim radnicima, i to na prvom mjestu (ili u prvom slučaju), zaposlenicima splitskog brodogradilišta. Oni bi mogli koristiti pogodnosti Europskog fonda za prilagodbu globalizaciji. Tim se fondom pomaže radnicima koji su izgubili posao zbog krize ili zbog globalnih promjena u sektoru u kojem su radili. Fond je težak pola milijarde eura godišnje (ali za cijelu Europsku uniju, ne samo za Hrvatsku) i u osnovi novcem iz tog Fonda bi bivšim radnicima trebalo pomoći da ponovo postanu radnici, bilo prekvalifikacijom, bilo samozapošljavanjem. 

Lijepa svota

  U jednom od najbizarnijih tekstova objavljenih na temu fondova EU, u tjednu za nama, Slobodna Dalmacija objelodanila je da su zbog nemara domaće nam administracije i ministarstava hrvatski umirovljenici, njih 1,3 milijuna, zakinuti za besplatno ljetovanje. A umirovljenicima se moglo pomoći tako da ih se pošalje na subvencionirano ljetovanje, da se njihovo ljetovanje financira s deset milijuna eura, koliko se moglo povući iz Bruxellesa baš za tu namjenu. Ali, od toga eurosubvencioniranog umirovljeničkog odmora neće biti ništa. To nema samo psihološke posljedice na umirovljenike kojima se položaj mogao barem zakratko humanizirati, nego i realne ekonomske posljedice po hrvatski turizam kojem se na taj način mogla poboljšati predsezona ili posezona. Ako ne ove, umirovljenički spas za turizam, ali i olakšanje položaja umirovljenika, dogodit će se, valjda, sljedeće godine. Iz europskih fondova, naravno. 

  Manje-više sve što se u ovoj zemlji namjerava raditi, želi se financirati iz europskih fondova: željeznice, sustavi zbrinjavanja otpadnih voda, uređenje odlagališta otpada, održivi povratak, prekvalifikacija otpuštenih radnika, poljoprivreda, ljetovanja umirovljenika. Ti fondovi uopće nisu loša stvar (dapače!), ali u javnosti se stvara dojam o njima kao o nekakvom čarobnom štapiću koji će nas izvući iz svih kriza u kojima jesmo. Oni su nešto poput Supermana koji leti onamo-ovamo, pa prijepodne spašava mačku sa stabla, a poslijepodne čovječanstvo. Mi uglavnom sjedimo i čekamo da se Superman već jednom pojavi. 

  Istina, i mi ponešto moramo napraviti da bismo se izvukli, pa treba dostaviti dovoljno dobre programe, projekte, prijedloge kako bi se novac mogao povući. Stvari su, naravno, ipak nešto drugačije. Hrvatskoj je na raspolaganju u sljedećoj EU financijskoj perspektivi do 2020. godine 11,5 milijardi eura, što je nešto više od 86 milijardi kuna. Tih 11,5 milijradi eura znači da će toliko novca biti u Bruxellesu na imaginarnoj vreći na kojoj piše »Hrvatska«. Koliko će od tog novca doteći u Hrvatsku, sasvim je druga stvar. Lijepa svota, ali u tom razdoblju hrvatski proračuni bit će teški barem 720 milijardi kuna. 

  Toliko ufanje u fondove otkriva i unutarnju psihološku krizu: znamo da spas i pomoć neće doći iznutra, nema nam druge nego nadati se da će doći izvana. Uostalom, takvo psihološko stanje ne treba čuditi. Mogli smo više puta, i s najviših mjesta u Vladi čuti da će nam krenuti bolje tek kad eurozoni krene bolje. Dakle, na nama je da čekamo i nadamo se da će eurozoni krenuti bolje, jer kao što, čini se, ne možemo ništa sami dok ne doteknu novci iz EU fondova, ne možemo, čini se, ništa sami ni dok eurozonu ne krene karta.