Trgovi su oduvijek bili mjesta slobode govora. Tako je to od antičkih vremena, od atenske agore i rimskoga foruma. Na njima su se ljudi okupljali ne bi li nešto odlučili, ne bi li o nečemu raspravljali, ne bi li izrazili svoje oduševljenje, ali i kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo. Trgovi su prvorazredne političke pozornice. Na njima su se i vlasti mijenjale, ne tako davno i ne samo jednom u Egiptu. Na trgovima su padali cijeli sistemi, prije niti četvrt stoljeća u mnogim srednjoeuropskim gradovima. Trgovi su naprosto mjesta na kojima se nešto mora zbivati, ako se na njima ništa ne zbiva, nisu trgovi. 

Kod nas su u tjednu za nama u žiži interesa javnosti bila zbivanja s kninskog trga, tradicionalnog mjesta na kojemu se obilježava godišnjica »Oluje« i koji postaje središnjom točkom nacionalne proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Događaj koji je obilježio tjedan je zviždanje predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću. Tom zviždanju pridodan je za domaće standarde uobičajen rukovet uvreda. U javnosti se o tim zbivanjima i svemu što je nakon toga slijedilo naveliko raspravljalo.

Sloboda govora

Bjelodano je da se može raspravljati u ovom slučaju o pristojnosti učinjenoga. Ipak se premijera izviždalo za vrijeme službene proslave »Oluje«, a svaka službena proslava »Oluje« ujedno je i komemoracija. Iz hrvatskog kuta gledano sigurno za ona 174 hrvatska vojnika i policajca koji su u toj operaciji poginuli. Sve ostalo je upitno. Oni koji su Milanoviću zviždali i koji su ga vrijeđali htjeli su učiniti upravo to, bez obzira na priliku, bez ozbira na bilo što. Milanovića oni ne mogu vidjeti ni nacrtanog. Uostalom, zvižduci su počeli prije nego što je prozborio i jednu jedinu riječ. Za zviždače je bilo nevažno što Milanović želi reći, što će reći, bilo je važno zviždati mu i vrijeđati ga. No, i to je pravo trga – pristojnost nije zakonom propisana, a svatko svoje neotuđivo pravo na glupost može koristiti u skladu s vlastitim potrebama. Da su htjeli saslušati što je Milanović govorio mogli su čuti doista dobar govor. 

Desetak sati nakon zviždanja Milanoviću policija je odlučila derogirati prava trga. Uhitila je Luku Kozinu zbog remećenja javnog reda i mira iliti zbog zviždanja i vrijeđanja predsjednika Vlade. Milanovićev ured usprotivio se tom uhićenju i prekršajnom postupku koji slijedi, a u obrazoloženju svoga stava naveo je upravo politička prava koja na trgu građani moraju imati, a koja svakako uključuju slobodu govora, pa i urlanja. Kako stvari zasad stoje, to Kozini neće pomoći. Policija ne odustaje od prekršajnog postupka. Ako ništa drugo, iz ovoga smo primjera naučili da policija ne radi po nalogu premijera. 

Skandiranje Mamiću

Ovoga ljeta skandiranje je postalo prvorazredan društveni problem. Ne bilježimo samo kninski slučaj koji je tjedan dana punio novinske stranice (i neka ga, u ovo doba kad se malo toga događa, a novinari tiskanih medija nemaju pravo na ljetnu shemu, bio je više nego dobrodošao). Zbog skandiranja i vikanja, zbog remećenja javnog reda i mira mogao bi biti kažnjen Kozina. Zbog skandiranja s tribina mogao bi biti kažnjen GNK »Dinamo« jer dio publike koja posjećuje utakmice tog kluba tvrdoglavo i uporno viče »Mamiću, cigane, odlazi iz svetinje«. Nije do kraja jasno viču li oni ono »cigane« s velikim ili malim početnim slovom. Ako je s velikim početnim slovom, onda je riječ o jednoj naciji koja se danas politički korektno naziva Romima. Ako je riječ o malom početnom slovu onda je riječ o pejorativnom izrazu uvriježenom u ovim krajevima na temelju predrasuda prema onima koje treba pisati s velikim početnim slovom, a žrtve tih predrasuda u prošlosti, ali i sadašnjosti na prvom su mjestu – Cigani. Problem je u tome što je UEFA naveliko otkrila rasizam, baš svaki rasizam i energično se bori protiv njega.

Zbog tih je povika GNK »Dinamo« već kažnjen, a nastavi li se mogao bi biti i drastično kažnjen. U ovogodišnjoj europskoj sezoni najveća je opasnost s kojom se suočio »Dinamo« skandiranje njegovih navijača s njegovih tribina, mnogo veća od bilo kakve opasnosti s kojom se suočio na travnjaku u dosadašnje četiri utakmice. Opasnost je tolika da je Zdravko Mamić organizirao konferenciju za novinare na koju je doveo Cigana/Roma Tofka Dedića ne bi li dokazao širinu svoje duše i prijateljstvo s Romima (to, valjda, ne znači da će Milanović po analogiji dovesti majmuna na pressicu) i uprizorio još jednu svoju predstavu. 

U osudama svog tog skandiranja što se razliježe posljednjih tjedana našim stadionima i našim blagdanima ima sasvim solidna količina licemjerja. Ne tako davno na istom stadionu na kojem se Mamića, cigana, tjera iz svetinje, tisuće su ljudi skandirale »ubi, ubi, ubi Srbina«. Nije to tada bilo ništa opasno, ništa zbog čega bi se moglo dobiti prekršajnu prijavu, ništa zbog čega bi se moglo biti izbačen iz Europe. To je bila tek kurtoazna podrška naših navijača našim nogometašima u utakmici protiv uvijek neugodne Andore. A ta je kurtoazna podrška bila javno hvaljena kao fantastična podrška i prekrasna atmosfera.

Tada nam se fućkalo i za zviždanje i za skandiranje.