De Franceschi: Hrvati nisu gubitnici, ali su sami sebi najveća prepreka za napredovanje

Za novu tehnologiju, posebno softver, karakteristično je da zahtijeva malo kapitala, nema potrebe za velikim tvornicama, velikim brojem ljudi, posebno ne u početku, a može se ostvariti velika zarada. Takve firme u kratko vrijeme stvaraju velike dobitke 

Vladimir de Franceschi odvjetnik je s adresom u Silicijskoj dolini. Iz svog odvjetničkog ureda u Palo Altou, koji dijeli još s dvoje partnera, zastupa tzv. startup tvrtke te venture fondove koji investiraju u ovakve mlade i perspektivne tvrtke visokog tehnološkog razvitka. Kako je po djedu s majčine strane Ližnjanac, nerijetko navraća u Pulu i Ližnjan na obiteljsko imanje. Kao dijete roditelja koji su za vrijeme bivše Jugoslavije radili u tadašnjoj saveznoj Vladi veći dio djetinjstva proveo je u Indiji gdje se i školovao, a s 18 odlazi u Kaliforniju sa željom da se bavi umjetnošću, posebno stripom, i grafičkim dizajnom. 

  Na koncu ipak odabire pravo i studira na prestižnom sveučilištu Stanford. Prije godinu dana de Franceschi je u Hrvatsku doveo poznati svjetski akcelerator Founder Institute koji mladim i talentiranim poduzetnicima pomaže da se vinu u zvjezdane poduzetničke vode. Drugi po redu semestar ovog programa održat će se ove jeseni u Zagrebu, a po prvi puta Founder Institute došao je i u Rijeku. O startup sceni, američkoj i domaćoj koja se tek budi, razgovarali smo za posljednjeg de Franceschijeva posjeta Puli i Ližnjanu. 

 Možete li najprije pojasniti pojam startupa? Po čemu se startup tvrtka razlikuje od neke druge tvrtke? 

  – U osnovi startup je termin za svaku tvrtku u početnoj fazi razvitka. No s vremenom taj se pojam počeo vezivati isključivo za tehnološke tvrtke. Google je nekad bio startup, dakle tehnološka firma koja je od nule narasla na veliko, no u trenutku kad je počela zapošljavati veliki broj ljudi prestala je biti startup. 

 Bazira li se startup isključivo na upotrebi IT tehnologije?

  – U biti da. Kad se netko bavi visokom tehnologijom često je i teško objasniti čime se zapravo bavi pa se kaže da je to startup.  

 O razvitku startup scene dosta se govori. Ona je u Americi vrlo razvijena, u Hrvatskoj je još u povojima.

  – Radi se o poduzetništvu, tržištu, prilikama za zaradu. I promjene koje se u Hrvatskoj događaju omogućuju bavljenje tom vrstom poduzetništva. Povezano je to najprije sa širenjem IT tehnologije, od mobilnih telefona, interneta do promjena načina poslovanja poduzeća koja sve više u svom radu koriste visoku tehnologiju. Primjerice, plaćanje parkinga mobitelom predstavlja primjer startup tehnologije. Zatim tu je tržište koje više nema granica, i treće, sve je više investitora zainteresiranih za takav biznis model, onih koji žele uložiti u dva momka i dvije cure koji će u garaži nešto smisliti i napraviti. U Silicijskoj dolini je takav model razvoja jako napredovao i ostali u svijetu to jednostavno žele kopirati. S druge strane, kriza je toliko uzela maha da postoji potreba da se ekonomije restrukturiraju. Nije više dovoljno imati Nokiu ili Ericsson, graditi samo radna mjesta i plaćati poreze. Potreban je nov način poslovanja, potrebno je ukloniti barijere i omogućiti lakši izlazak na tržište startup tvrtkama koje na početku nemaju dovoljno novca, ali uz mali kapital mogu postići jako puno. Nova tehnologija, posebno softver kojim se startup tvrtke najčešće bave, zahtjeva malo kapitala, nema potrebe za velikim tvornicama, velikim brojem ljudi, posebno ne u početku, a može ostvariti jako veliku zaradu. Takve firme ne opterećuju energetiku, okoliš, a u kratko vrijeme stvaraju velike dobitke. Državi u kratko vrijeme kroz poreze donose veliku korist, stvaraju visokoplaćena radna mjesta, a korist ima i zajednica jer se putem njih zadržava lokalna pamet.  

Dijeljenje znanja

Od startup scene u Hrvatskoj se puno očekuje.

AKO STE USPJEŠNI, ZA VAS ĆE SE ČUTI 

  Ideju treba znati i moći osmisliti. Kako se dolazi do prave ideje za pokretanje biznisa? 

  – Samo je u Silicijskoj dolini u istom trenutku barem deset timova došlo je do iste ideje i radi na njoj. Naravno, samo dva, tri postići će uspjeh, a drugi će ispasti iz igre. Iako nam je prirodno misliti da držimo svoju ideju u potpunosti tajnom, takvo je razmišljanje kontraproduktivno. Treba se najprije dobro upoznati s tematikom, a potom pitati ljude što misle o ideji jer je to jedini način da je usavršimo i transformiramo u nešto najkonkurentnije u čemu možemo imati najveću šansu za uspjeh. To se u Silicijskoj dolini i drugim tehnološkim centrima događa spontano tako što ljudi sa svog radnog mjesta u Googleu, Appleu dobro upoznaju svoj sektor, a nauče i kako se baviti poduzetništvom. Ako ste uspješno poduzeće, za vas će se čuti i sigurno će vas netko željeti kopirati. Ipak, razina uvida, strast i želja poduzetnika da ostvari ideju bit će najjača odbrana konkurenciji koja bi kopirala nešto na brzinu i jeftino. Zato je bolje umrežiti se što više, upoznati se sa svime što se zbiva, vidjeti tko je tko i čime se bavi, te onda primijeniti svoje znanje i želje u nešto čime se nitko ne bavi na način na koji vas nitko ne može lako sustići. Tada se ne morate brinuti da će vas kopirati. 

   Što kad se ne radi o startupu, već o posve običnoj tvrtki? 

  – Kao i kod startupa treba razgovarati s potencijalnim strankama. Treba biti spreman na to da je put neodređen, da će biti puno iznenađenja, i pozitivnih i negativnih.  

EKSPLOZIJA POSLOVNIH ANĐELA 

    Je li Silicijska dolina zaista svjetski epicentar znanja, moći kapitala i visoke tehnologije? 

  – U Silicijsku dolinu se dolazi pronaći kapital i talent, i zato je došlo do eksplozije poslovnih anđela. U startupe ulaže svatko tko ima novac, iako zapravo ne razumije o čemu se radi, no čuli su da je netko na tome puno zaradio. No ono što mi čujemo o Silicijskoj dolini samo je onih pet posto senzacionalno uspješnih koji su zaradili milijune. Barem pedeset posto ljudi u Silicijskoj dolini ne uspije, potroši svoju ušteđevinu i nađe se ponovno na početku. No tamo su svi spremni na promjene. Kad je nezaposlenost tresla Ameriku, ljudi su smišljali startup ideje i udruživali se, razmišljali kako napraviti vlastitu firmu, kako je potom prodati da više ne moraju raditi za firme koje su ih otpustile i možda postati investitori, da sudjeluju u zaradi kroz osposobljavanje drugih. Tamo je dominantna jedna vrsta ekonomije, tzv. knowledge ekonomija. Između San Francisca i San Josea, na stotinjak kilometara, gdje živi oko četiri milijuna ljudi, proizvodi se nešto što se može globalno prodavati i ima najvišu vrijednost. Mislim da je taj knowledge work, znanje i poduzetništvo bazirano na softveru, tehnologiji idealna prilika za hrvatski put oporavka. 

 U ISTRU PRIVUĆI SOFTVERSKE TVRTKE 

    Istra ima atribute Kalifornije i Silicijske doline zbog pozicije, dostupna je tržištu, klima je dobra, nije prenaseljena, a okoliš je dobro sačuvan pa predstavlja atraktivno i ugodno mjesto za život. Treba privući strane firme da ovdje lociraju svoja zastupstva, softferske kuće koja bi otvarale visoko plaćena radna mjesta, iz čega bi onda izvirali novi startupi. Važno je to što Istra ima disciplinirano i radišno stanovništvo, a to je za ljude izvana vrlo bitno jer kad oni vide ekonomski neuspjeh misle da se radi o neznanju, korupciji, lijenosti ili nedostatku infrastrukture. A ovdje je sasvim suprotno. 

 BOŠKARIN U JAPANU 

   Razmišljam kako bi se istarski boškarin kao autohton proizvod mogao plasirati na japansko tržište gdje se kravlje meso plaća u zlatu. »Mi se ne možemo baviti stočarskom industrijom na veliko, ali možemo plasirati autohtono, zdravo uzgajano, vrlo rijetko i izvrsno meso boškarina tamo gdje se ono smatra delikatesom i plaća se u »suhom zlatu«. To je primjer globalnog poslovanja uz visoku vrijednost. No za tako što potrebno je umrežiti se, stvoriti kontakte, doći do informacije, a to nam nedostaje. 

 SNOWDEN HEROJ ILI IZDAJNIK?  

  Doživljava li se Edward Snowden u Silicijskoj dolini kao heroj ili izdajnik? 

  – Mislim da ga veliki broj ljudi gleda kao heroja, do neke mjere. Svakako ga se može optužiti da je svojim činom prekršio zakon. Ali i u američkoj vojsci časnici nisu dužni slijediti protuustavne naredbe. Njegov čin postavlja neizbježna veća pitanja je li država postupila protuustavno kad je njuškala po domaćem telekom prometu svojih državljana, uključujući i njihove izabrane predstavnike u Kongresu koji su odgovorni za krojenje zakona kojim su to njuškanje dopustili. Nacija mora postaviti granice do koje mjere je spremna dopustiti da tehnologijom država prati privatan život i kojim povodom. Presudna  će biti nova Facebook i iPhone generacija koja možda ni neće primijetiti da je dopustila da takve granica više ne postoji. Zakone pišu i trpe ljudi, ne izviru iz neke magične tvorevine u oblacima zvane država.

  – Inženjeri su ovdje uvijek bili na cijeni, a iz njihovih redova onda i izviru startup poduzetnici. Engleski jezik nikada nije bio problem, a logistička povezanost sa svijetom je dobra. Ono što fali je biznis know-how, iskustvo u poslovanju koje se dobiva razvojem biznis menadžmenta. Moja želja je bila povezati ove krajeve sa Silicijskom dolinom, uspostaviti mreže i poznanstva. Ne mislim tu na veze i vezice u negativnom smislu, već na umrežavanje kroz tok informacija, dijeljenje znanja i pameti. U Silicijskoj dolini čovjek vrlo brzo shvati koje su prednosti takvog načina poslovanja. Tamo dobiva samo onaj tko želi dijeliti informaciju, znanje i priliku zajedničke zarade, a onom koji je zatvoren i misli samo na sebe ne pomaže se, reputacija mu pada i sistem ga kažnjava. 

 Direktor ste zagrebačkog Founder Instituta. Doveli ste ovaj poznati američki akcelerator u Hrvatsku i jedan ste od mentora. Kako je do toga došlo?

  – Želja mi je bila povezati i osposobiti poduzetnike u Hrvatskoj da posluju globalno, baš kao u Silicijskoj dolini, kroz tehnologiju. Istražujući interes za povezivanje s hrvatskim poduzetnicima, naišao sam na osnivača Founder Instituta, Adea Ressija, inače uspješnog poduzetnika koji je već nekoliko firmi doveo na javne burze, te ga zamolio da po koji put kroz druženja podijeli svoj savjet startup poduzetnicima u Hrvatskoj. Umjesto toga, Adeo je predložio da otvorim ogranak Founder Instituta, koji je od osnivanja 2009. već educirao više od šest stotina startupa u cijelom svijetu, u ovoj regiji. Po mom prijedlogu, odabrana je Hrvatska i Zagreb kao mjesto prvog pokušaja. Kako je dokazano da za startupe ovdje ima ploda, sada ima i više gradova u kojima možemo nuditi program. Mi ne nudimo investiciju, već samo edukaciju. Pozitivno je to što je u Zagrebu bilo dovoljno zainteresiranih. Kad se izađe iz Zagreba onda treba više promocije da bi se objasnilo o čemu se radi i privuklo ljude. 

 Jesu li institucije poput Founder Instituta novost i u Americi? Postoji naime značajan broj tzv. inkubatora, posebno stranih, koji se u Hrvatskoj oglašavaju za poticanje i financiranje poduzetništva. Očito da se radi o jednom novom biznisu.

  – To su pojave iz 2008. i 2009. godine. Postoje slojevi faza razvitka startupa, a mogli bismo ih usporediti s višekatnom tortom. Mi se bavimo prvom fazom. To je tzv. idea stage. Naš uvjet za upis u program nije da kandidat ima već osmišljenu ideju, već da ima sposobnost biti founder, dakle osnivač, i osmisliti dobru ideju. On naravno u vrlo kratkom razdoblju mora doći do ideje i u četiri mjeseca, koliko traje program, formirati startup. Sljedeći u toj torti je product stage – tu se nalaze tradicionalni inkubatori koji pomažu poduzetnicima koji već imaju proizvod i spremni su za prvi izlazak na tržište, da postanu atraktivni za dokapitalizaciju putem venture kapital fondova, itd. Founder Institute u stvari hrani druge inkubatore s kvalitetnim poduzetnicima i startupima. 

 Hoćete reći da ste gotovo neprofitni? 

  – Postoji školarina koja se naplaćuje, no ona ide za pokrivanje osnovnih troškova programa. U cijelosti Founder Institut uzima jedan i pol posto vlasništva u startupima koje proizvede koji se onda dijeli između lokalnih direktora i Founder Instituta u Americi. Cilj i nada je da tih jedan i pol posto kroz godine bude vrijedilo par desetina ili stotinjak tisuća dolara u slučaju da koji startup uz pomoć naše edukacije doživi veliki uspjeh na tržištu. No to znači da je osnivač ostvario više puta veću zaradu na svom postotku. Svi mi koji smo uključeni u ovaj posao na ovoj razini zapravo to ne radimo zbog novca, već želje da pomognemo da se nešto pozitivno učini na dugi rok.  

Korisna prodaja

Koji su najuspješniji hrvatski startupi u Americi? 

  – Tu su Farmeron Matije Kopića iz Osijeka, GisCloud Dina Ravnića iz Ližnjana, WhoAPI iz Rijeke i Codeanywhere iz Splita, za koje ja znam. Matija je studirao informatiku u Varaždinu te izrađuje datoteke i softver sustave za farme, za mljekare. Potiče iz obitelji koja se bavi poljoprivredom, što je on vrlo inventivno iskoristio. Dino Ravnić je završio zagrebački FER i s Markom šantićem osnovao GisCloud koji je bio prvi hrvatski pobjednik SeedCampa, inkubatora sa sjedištem u Londonu te im je financirao boravak u Silicijskoj dolini. Sad su u Zagrebu, razvijaju svoje projekte, a izradili su prvu elektronsku mapu Zagreba. Farmeron je primljen u 500 Startups, inače poznati tradicionalni model inkubatora koji financira proizvod, a edukacija se odvija u Silicijskoj dolini. Ovi startupi još nisu prodani, već su ih financirali inkubatori i poslovni anđeli. Početkom godine riječki WhoApi primljen je u 500 Startups. Codeanywhere je nedavno izašao na američko tržište uz američku investiciju. 

 Ideja je osmisliti startup pa ga dobro prodati. No zašto prodati startup koji dobro radi? 

  – Kapital poslovnih anđela najčešće nije dovoljan da firmu uzdigne do širokih razmjera pa oni ulažu u firmu koja će biti pogodna za dokapitalizaciju nekim većim kapitalom, a koji potječe od različitih poduzeća, korporacija, sveučilišta. Tim kapitalom upravljaju fondovi, a njih osnivaju specijalizirane tvrtke koje usmjeravaju novac ulagača u različite investicije i realiziraju iz njih dobit. Takvi fondovi su ograničenog vijeka trajanja. Do kraja svojeg postojanja fondovi moraju unovčiti sve investicije kroz preprodaju investicija drugim tvrtkama ili kroz ponudu dionica financiranih tvrtki javnosti na burzama. Zato je fondovima bitno da se firma preproda. Fondove ne zanimaju udjeli u firmama koje svako toliko raspodjeljuju dobit svojim vlasnicima. A prodaja je dobra i za firmu i za društvo. 

 Kako to objašnjavate? 

  – Za poduzetnika je lažna ambicija da će uvijek sjediti na istome, do promjene će sigurno doći. Tako je najprije najjača internet tražilica bio Yahoo pa ga je pretekao Google, no i Google će jednog dana pasti, to je jednostavno priroda inovacije, iako je poduzetniku najdraža pozicija monopola u kojoj se ne mora brinuti o napretku i inovaciji, ne morati strahovati da će ga netko preteći. Zato nije zdravo da se previše oslanja na prevelike tvrtke koje teže i imaju mogućnosti djelovati na način da ostanu najveći, da nemaju konkurencije kroz sputavanje drugih. Kad to mogu ostvariti, tada izumire inovacija i učinkovitost i zato smo danas u poziciji u kojoj jesmo. Nedostaje ekonomskog oporavka kroz nicanje i rast novih poduzeća. Inače, novi i dodatni je trend u Silicijskoj dolini da velike tvrtke prepoznaju i preuzimaju mlade koji su smislili novi proizvod, kupuju ih da bi za njih došli raditi kao osnivači mladih tvrtki. S druge strane, sve je češća praksa da se svi startup stručnjaci ne sele u sjedište tvrtke u Silicijskoj dolini, već ostaju djelovati u zemljama iz koje potječu jer je premještaj vrlo skup. To stvara visoko plaćena radna mjesta izvan Silicijske doline, globalno povezuje zaposlene u startupima i širi poslovno znanje.  

Nismo gubitnici

U Hrvatskoj poduzetnici nisu na dobrom glasu. Jedno istraživanje je pokazalo da čak 70 posto ispitanika smatra da iskorištavaju rad drugih i da misle samo na vlastiti džep.

  – Obje stvari su točne. No takvo ponašanje nije problematično sve dok se poduzetnik ne služi nepravedno plaćama zaposlenika, odgovornostima prema dobavljačima, državi tako da drugi ne mogu živjeti od svoje plaće. Društvo bi takvog poduzetnika trebalo prokazati kao nepoštenog jer takvo ponašanje dovodi do propasti i društva, i države, pa i samog tog poduzetnika. Valja pokrenuti dijalog na tu temu u društvu, a i na studijskoj razini analizirati kako trajno riješiti izvore i izazove za nepravedno ponašanje poduzetnika. S druge strane, žalosno je da se sve poduzetnike negativno doživljava. Nije problem poduzetništvo, već ljudska narav. Treba djelovati po pravilima, kažnjavati loša ponašanja, nagrađivati ona dobra. To možemo svi. Svako može do neke mjere glasati svojim džepom, poslovati što više s onim poduzećima koje se cijeni i što manje s onima koje se ne cijeni. Ni jedna firma ne može bez rizika zanemariti gubitak korisnika. 

 U Hrvatskoj ljudi kao da čekaju da netko drugi umjesto njih nešto odradi pa kvalitetu života prepuštaju državi ili poduzetniku koji je nerijetko bahat i upitnih upravljačkih kvaliteta. Nedavno je čak predsjednik države Ivo Josipović predbacio naciji da previše kuka! 

  – Možemo se žaliti, ali treba i nešto poduzeti. Situacija je onakva kakvi smo mi sami. Ako nemamo novca, imamo sposobnost doći do njega. Mislim da svatko može nešto učiniti u svom životu da poboljša situaciju u kojoj se nalazi. Treba nam više zajedništva. Nije problem u novcu, kapitala u svijetu ima. Hrvatska nije nezanimljiva za vanjske investitore, a oni će doći kad vide da ih ljudi zovu, da su spremni za suradnju i dobre projekte. Naravno, treba odoljeti ljubomori zbog činjenice da to nije naš novac, naša pamet. Treba zapravo iskoristiti znanje dugih i dobiti pritom radna mjesta i profit. No treba prihvatiti i to da i investitori moraju nešto zaraditi. S druge strane, ljudi koji žive na ovim prostorima nisu gubitnici, zato nas i cijene vani. Mi smo sami sebi najveća prepreka. Trebamo promijeniti način razmišljanja i uočavati više onog pozitivnog u kojem je pronalazak izlaska iz teških vremena.