Ivan Vrdoljak ministar je koji je stavio potpis na kupoprodajne ugovore za riječki, splitski i trogirski škver te tako zaključio priču koja je trajala pune četiri godine, od trenutka kad je država prvi put oglasila na prodaju domaća brodogradilišta. 

S parafiranim privatizacijskim ugovorima riječkom se brodogradilištu, Brodosplitu i Brodotrogiru uspjelo, ako ništa drugo, kupiti još neko vrijeme. Država je to skupo platila, preuzevši još jednom na teret državnog proračuna nagomilane dubioze, a u idućih pet godina spremna je platiti još tri milijarde kuna kao pomoć restrukturiranju škverova, ali sada u privatnom vlasništvu. Istovremeno, za neuspjeh i nepoštovanje preuzetih obveza novi vlasnici jamče s daleko manjim iznosima. Ako stvari krenu neželjenim tijekom, država, u najboljem slučaju, može od novih vlasnika povratiti 195 milijuna kuna, koliko zajedno iznose sve njihove garancije koje su priložili kao instrument osiguranja da će ispunjavati svoje obveze. Pod uvjetom, naravno, da su sva i naplativa. 

Namjenski novci

Ministar Vrdoljak ljuti se kad se stvari poslože u ovakvu perspektivu.

– Nije mi jasno zašto se apriori gleda negativno na zaključenu privatizaciju i nove vlasnike. Ova se Vlada jasno odredila da je brodogradnja jedna od naših strateških grana i da je treba pokušati očuvati. Naša je namjera dobra jer želimo sačuvati radna mjesta i proizvodnju, htjeli smo i uspjeli brodogradilištima i njihovim radnicima dati šansu da prežive. Svjesno smo preuzeli rizik, preuzeli su ga još i više novi vlasnici koji sada moraju dokazati da brodogradilišta mogu održivo poslovati, da mogu biti konkurentni, da mogu naći kupce, uvesti nove tehnologije. Na njima je teži dio posla koji sada slijedi. Svi smo u ovoj priči preuzeli veliku odgovornost jer sve drugo značilo je likvidaciju i gašenje dvadeset tisuća radnih mjesta. Ulog je prevrijedan da ga ne bi pokušali spasiti. U proteklih dvadesetak godina država je na brodogradilišta potrošila 28 milijardi kuna. To je daleko najveći iznos kojeg je neka gospodarska grana »izvukla« iz državnog proračuna, a sve to za pokrivanje gubitaka. I pritom nitko nije preuzimao rizik i odgovornost jer je bilo »normalno« da se novcem poreznih obveznika pokrivaju gubici na navozima. Ova Vlada promijenila je taj pristup. O.K., rekli smo, brodogradnja nam je važna, dat ćemo joj novu šansu i to će nas koštati još tri milijarde kuna. Ali, te tri milijarde kuna bit će kontrolirane kao nikad dosad, pratit će se svaka kuna koju će brodogradilišta kao pomoć u restrukturiranju još dobiti iz državnog proračuna.  

Na koji način?

–  Brodogradilišta odnosno novi vlasnici dužni su Hrvatskoj brodogradnji – Jadranbrodu, koji je Vlada zadužila da kontrolira te procese,  dostavljati izvješća o svim troškovima, kao i analizu vlastitog doprinosa i to na mjesečnoj bazi. Sve je jasno i do u detalja definirano po tom pitanju u odredbama kupoprodajnih ugovora koji su javno objavljeni i svatko ih može pročitati.

Da, ali postavlja se pitanje sankcija i ovlasti. Među odredbama kupoprodajnog ugovora za Brodotrogir, primjerice, stoji da će u slučaju nepoštovanja ove obveze biti sankcionirani s jednom kunom po danu zakašnjenja. Skoro da gradske knjižnice naplaćuju veće kazne. 

–  Da, ali ako kasne više od petnaest dana može se raskinuti ugovor. Budite sigurni da će novi vlasnici morati ispoštovati svaku preuzetu obvezu iz ugovora koji su potpisali s državom kojoj u zaštiti njezinih interesa stoje na raspolaganju i druge sankcije. Možemo privremeno obustaviti transfere iz državnog proračuna prema određenom brodogradilištu dok se ne razjasni do zadnje stavke kako se utrošio državni novac. U prvom koraku to znači razgovore s predstavnicima hrvatskom brodogradnjom, u drugom, ako bi se ukazala potreba, uključuje se ovo Ministarstvo. Cilj nam je u svakom trenutku znati gdje završavaju strogo namjenski novci iz državnog proračuna. Ipak, želja nam je taj cijeli proces provoditi u partnerskom odnosu i kroz konstruktivnu suradnju obiju strana. I državi, kao prodavatelju, i novim vlasnicima u interesu je da ovo restrukturiranje uspije,  a najviše samim radnicima u brodogradilištima. 

Tko su ti ljudi koji će u ime hrvatske Vlade nadgledati procese i trošenje novca u brodogradilištima, jesu li dovoljno i kvalitetno ekipirani? 

– U HB-u rade stručnjaci koji jako dobro poznaju procese u brodogradilištima i pratili su ih dugi niz godina. Na čelu Jadranbroda je Ruđer Friganović, čovjek koji je, između ostalog,  operativno sudjelovao u pregovorima s Bruxellesom. Ako bude potrebe, povremeno će se angažirati i vanjski konzultanti.

Zašto je Europska komisija baš u slučaju »3. maja« zahtijevala svoj dodatni monitoring tijekom cijelog procesa restrukturiranja dok je, primjerice, Brodosplit s najvećim troškovima restrukturiranja prošao mimo toga?

– Zato jer je u slučaju »3. maja« riječ o tome da jedno brodogradilište preuzima drugo i u tom je kompleksnom aranžmanu moguće puno lakše eventualno netransparentno trošiti novac. Moguće je da se to dogodi i u drugim brodogradilištima, ali teže. Zato je uvedena ta mjera opreza i zato, u konačnici, svi želimo imati kontrolu nad procesima trošenja državnog novca u brodogradilištima.  

Kada će i tko odabrati tog »EU nadzornika« za riječki škver?

– Hrvatska brodogradnja će predložiti kandidate, a konačni odabir je na Europskoj komisiji. U osnovi, bit će to dogovor hrvatske Vlade i Bruxellesa, pretpostavljam najesen. 

Teret rizika

Neki kritičari smatraju da se prodajom »3. maja« zapravo spašava Uljanik grupa čija financijska bilanca u ovom trenutku ne stoji baš najbolje.

– U trenutku kad je svjetska knjiga narudžbi novih brodova na razini od oko 50 posto u usporedbi s 2010. godinom, kada to globalno tržište  proživljava jednu od svojih najgorih kriza, u Hrvatskoj se dogodio jedinstven slučaj da jedno brodogradilište preuzme drugo. Sinergijski efekti koji se planiraju iskoristiti i potencijali koji u tome leže nose samo dobre prilike za buduće poslovanje za oba brodogradilišta. To je istina, sve ostalo su naklapanja. 

Koji su to minimalni uvjeti koje »uljanikovci« moraju ispoštovati u idućem petogodišnjem razdoblju u riječkom brodogradilištu?

– Svakako da u to spada doprinos troškovima restrukturiranja u iznosu od 847 milijuna kuna koje, prema točno utvrđenoj dinamici, moraju uložiti u »3. maj«…  

Da, ali većinu tog iznosa,  preciznije čak 767 milijuna kuna, osigurat će na način da će biti jamci za kredite koje će u tom iznosu uzeti sam »3. maj«. 

– To samo znači da Uljanik i banke koje će te kredite odobriti, kao privatni partneri, vjeruju u isplativost projekta i spremni su podnijeti teret rizika koji restrukturiranje »3. maja« nosi.

Što je s minimumom broja radnika koje moraju zadržati? Stalno se priča o višku od oko 400 zaposlenih u riječkom škveru, a onda kod potpisivanja kupoprodajnog ugovora ispadne da je ta granica spuštena na 1.100.

– U riječkom brodogradilištu zaposleno je blizu 1.800 radnika, čiji se broj planira smanjiti na 1.400. U slučaju da je nemoguće zaposliti kapacitete, prema planu restrukturiranja dozvoljeno je da se broj zaposlenih smanji do najviše 1.100 ljudi koji se moraju zadržati. To je donja granica do koje u Uljaniku mogu ići, nakon toga prodavatelj ima pravo raskinuti ugovor. Sa sličnom se tolerancijom nastupilo i pred drugom dvojicom investitora. Inače, Europska komisija nije bila za bilo kakva ograničenja po tom pitanju, pa možemo reći da smo u ovom dijelu s investitorima ispregovarali bolje uvjete za zaposlenike nego što je to tražio Bruxelles.    

Dogovor sa sindikatom

 Država je osigurala 66 milijuna kuna za otpremine trećemajcima. Vjerojatno taj iznos nije bio napamet donesen, nego je rađen na osnovu izračuna za točan broj ljudi koji će morati otići. Pitam vas iz razloga jer se sada kalkulira s tim iznosom, a sindikati i radnici očekuju da će biti zbrinuti prema uvjetima postojećeg Kolektivnog ugovora. 

–  Taj je iznos sastavni dio plana restrukturiranja i naravno da je rađen prema točno definiranom broju viška ljudi koji se u svakom brodogradilištu utvrdio. No, ta obveza, ovisno od slučaja do slučaja, jednom potpada pod obvezu države, dok je u drugom slučaju uračunata u doprinos novog vlasnika, ovisno kako se ispregovaralo. U slučaju »3. maja«, to je najviši predviđeni iznos koji je za tu namjenu spremna podnijeti država. Sve preko tog iznosa teretit će Društvo, pa i ako broj zaposlenih bude padao do minimalnih 1.100 zaposlenih. Nisam za nepoštovanje kolektivnih ugovora i Uljanik je preuzeo »3. maj« s postojećim kolektivnim ugovorom. Međutim, kako je više puta naglašeno tijekom ovog procesa, restrukturiranje se neće događati samo u »3. maju«, nego i u Uljaniku, isti sindikati prisutni su u oba brodogradilišta i cijeli posao morat će biti odrađen u najboljem interesu oba Društva i svih njihovih zaposlenika. Sindikati i novi vlasnici, dakle, trebaju sjesti za stol i dogovoriti uvjete koji će biti zadovoljavajuće za obje strane.

Gdje su se u međuvremenu »pogubila« prvoklasna bankovna jamstva kojima bi kupci, a sada novi vlasnici garantirali u slučaju da nešto pođe po krivu u procesu restrukturiranja? To je, ako se ne varam, bio jedan od uvjeta u svim natječajima. 

– Ako imamo efikasan i kontinuiran nadzor, ako vrlo strogo pratimo na koji se način troše sredstva iz državnog proračuna zašto bi brodogradnju doveli u problem s tim jamstvima koje bi »ležale« kod nas u sefu, a sutra ta ista brodogradilišta moraju tražiti kredite za gradnju novih brodova?  Samo bi dodatno opteretili brodogradilišta i umanjili im kreditni potencijal. Treba sagledati cjelokupnu sliku. Jer, privatizacija nam se dogodila u najgore moguće vrijeme i najveće svjetske recesije zbog koje globalna brodograđevna industrija proživljava duboku krizu. Naši prethodnici otezali su s nužnim restrukturiranjem brodogradnje, a golemim dotacijama iz državnog proračuna pokrivali su se gubici i kupovao socijalni mir. Sada smo u poziciji da moramo čekati bolja vremena i dotad pokušati preživjeti. U takvim složenim okolnostima smatram da ne treba dodatno otežavati stanje novim vlasnicima. Istina, bio je jedan od prijedloga da se traže bankovna jamstva kupaca što bi možda bilo ispunjeno, možda ne bi. Međutim, drugih zainteresiranih kupaca koji čekaju u redu da kupe brodogradilišta koja su u velikim problemima, kao što znate, nije bilo. 

Je li i Uljaniku dopuštena prodaja trećemajskih dionica tijekom ovog razdoblja restrukturiranja, kao što je dopušteno Debeljaku u slučaju Brodosplita?

– Da, ali samo uz prethodnu suglasnost Vlade za dio koji predviđa pad ispod većinskog paketa od 50 posto plus jedne dionice. Nikome nije bilo u interesu zatvoriti ulazak potencijalnim novim kvalitetnim investitorima, naravno uz poštovanje osnovnog uvjeta, a to je da se provode odobreni programi restrukturiranja.

Zašto je onda Danku Končaru zabranjeno bilo kakvo raspolaganje dionicama trogirskog škvera kroz idućih pet godina?  

– Svako je brodogradilište specifično i za svakog se, naravno, onda  drukčije pregovaralo. Međutim, ako se pažljivo iščitava ugovor, vidi se da je ta mogućnost ostavljena i kod Brodotrogira.