Ali, to nije zato što smo mi ljevičari, anarhisti i slično, već to proizlazi iz duboke nelogičnosti takve postavke. Kapital treba služiti sveučilištu da ga održi u njegovoj autonomiji, stabilnosti i sposobnosti da proizvodi fundamentalna znanja, smatra Pužar
Za riječkog kulturologa dr. Aljošu Pužara odlazak na privremeni rad u inozemstvo pretvorio se u trajni. Pužar je kulturologiju i kroatistiku predavao na sveučilištima u Rijeci i Trstu, da bi 2007. otišao u Južnu Koreju, gdje je dakle i ostao, te trenutno predaje studije roda na Odsjeku za studije EU južnokorejskog Sveučilišta za strane studije i komparativnu kulturologiju na sveučilištu Yonsei u Seoulu. Upravo dovršava i svoj drugi doktorat, na britanskom sveučilištu Cardiff.
– Hrvatska i južnokorejska kultura se naravno znatno razlikuju, što ne začuđuje, ali ono što mene začuđuje je da nekoga tko pripada hrvatskoj, primorskoj, istarskoj i dijelom talijanskoj kulturi, ta Koreja ipak uspijeva na neki način ubrzati do mjere u kojoj ta osoba postaje produktivna. To je naravno prije svega šala, jer usudio bih se arogantno reći da sam bio produktivan i prije odlaska, međutim, kao stranac u Koreji nikad nisam bio izložen toj količini birokratskog, administrativnog posla, kojekakvih institucionalnih i parainstitucionalnih usporavanja kakvima su ovdje izloženi kolege od kojih neki gotovo da žrtvuju svoju vrsnost i svoju, ponekad i međunarodnu, razinu, u tim labirintima društva koje ih usporava. Isto tako, govorim naravno i o financijskom faktoru, o korejskoj kulturi koja je još uvijek spremna ulagati u znanje, u fundamentalna istraživanja i humanistiku. Govorimo o društvu u kojem sveučilišni profesori imaju onu vrstu poštovanja ili dobivaju onu vrstu pažnje kakvu su kod nas dobivali nekoć.
No, što je sa socijalnom državom?
– Socijalna država u Južnoj Koreji povijesno nikad nije bila razvijena. Mnoga socijalna prava koja se kod nas još uvijek podrazumijevaju tamo su u sferi privatne skrbi obitelji za svog člana. Korejske medicinske sestre, na primjer, pružaju pomoćnu medicinsku njegu, ali ne i skrb za bolesnika u higijenskom i prehrambenom smislu, tako da ukućani spavaju u bolnicama i brinu o članovima svojih obitelji. To je stvar kulture, to naprosto više niti nije stvar novca ili socijalne države. Naravno da je kapitalizam tu kulturu doveo do paroksizma, da ne samo da su socijalna prava bila tradicionalno oskudna iz perspektive onoga što država nudi, već je bilo i izravnih intervencija i umanjivanja tih prava. Ne može se reći da su diktature koje su vodile ili oblikovale korejski kapitalizam bile nježne prema korejskom narodu. Nedavno sam za jedno od svojih istraživanja intervjuirao ženu koja mi je rekla da je kao tekstilna radnica u tvornici morala uzimati tablete kako bi izbjegla spavanje i kako bi mogla raditi preko 12 sati za strojem. Tablete joj je davala tvornica. Naravno, to je povijest Koreje. Koreja se mijenja, mijenja se naglo. Ljudska prava i socijalna prava su zapravo u porastu. Sa svakom novom administracijom, bez obzira na fluktuacije između ljevice i desnice, ipak postoji pritisak odozdo, ali i pritisak izvana, te dolazi do promjene. Ako bismo pokušali povući neku paralelu između onoga što kapitalizam jest u Koreji, a što u Hrvatskoj, najkraće što bi se moglo reći jest da su to naprosto različite životne dobi kapitalizma. Naravno, ako izuzmemo svoje načelno gađenje prema bilo kakvom kapitalizmu. Prvobitna akumulacija kapitala ili nekakav smiješni oblik prvobitne akumulacije koji dolazi u povijesnom smislu zakašnjelo, kao primjerice kod nas, uvijek ima istu logiku. To je logika prevare, krađe, neobične akumulacije, djelovanja na rubu zakona, a tu je onda nažalost i logika sporog formiranja novih elita.
– Problem je ovakve bolonjske reforme što je to proces sličan sedlanju vjeverice ili hrčka. Prvo moraš imati konja ili barem magarca da bi ga osedlao, a ovdje se sedla nešto što nije bilo spremno za sedlanje, i to se vidi u svakom trenutku. To onda vodi u polurješenja, poluizlaze, u pojedine razvojne momente koji vesele, u pojedine krahove koji nas dovode do očaja. Sveukupno, neće se dogoditi ništa naročito. Forme će se promijeniti, sadržaj će ostati gotovo jednak.
Meki kapitalisti
I ona je zajednička svima?
– Ona je zajednička svima, samo što moram sarkastično reći da mi je žao da se upravo dogodila nama za naših života. To me podsjeća na onu gorku šalu koja kruži internetom a koja veli da je Hrvatska sanjala svoju neovisnost tisuću godina, pa kud kvragu da se baš nama to sad dogodi.
Naša izdvajanja za znanost su nacionalna sramota i prava mjera naših »europskih reformi«
Ali, čini se da od kapitalizma ne možeš pobjeći.
– Od kapitalizma zasad ne možeš pobjeći. Ja nisam boem; ja kapitalizam ne volim, ali od svih teorija koje predajem i koje su većinom antikapitalističke, zasad nisam našao nijednu koja može preuzeti ulogu koja bi nam trebala i koja bi donijela povijesnu smjenu. Netko govori o revoluciji, netko o umrežavanju ustanaka. Iz južnokorejske perspektive još uvijek mi se čini da je to kapitalizam koji nije spreman umrijeti, a pogotovo nije spreman za to smiješno europsko ljevičarsko naslađivanje njegovom brzom smrću. Mislim da u tome drugovi jako griješe i da u tom smislu dezorijentacija nas na ljevici više rastužuje, nego bilo što drugo.
Ima li onda više igdje šanse za državu blagostanja? I Europa onu razinu socijalne države koju je uzgojila čini se pomalo napušta. Sve se više sukobljavaju ta ekonomska, neoliberalna paradigma i ljudska prava. Čovjek je sve manje nazivnik i mjera stvari.
– Pa pitanje je, je li čovjek ikad bio mjera vrijednosti i u kojem to sistemu. Činjenica je da su u doba hladnog rata zapadnoeuropski marksizam, primjerice u Italiji, Francuskoj, kao i određeni ogranci britanskog laburizma, igrali na tu kartu ucjene prema vodećim gospodarskim elitama i u biti su tu europsku socijalnu državu »izboksali« u uvjetima koji su bili globalno prijeteći za određenu formu neoliberalnog kapitala. Međutim, padom berlinskog zida sve su te ljevice, komunizam u Italiji i drugdje, doživjele različite oblike transformacije, upale su u neku vrstu smiješnog osjećaja krivnje zbog povijesnog kraha socijalističke revolucije, pojave staljinizma i slično, i ono što se dogodilo s Europom, tzv. treći put ili transformacija socijalista u nekakve meke kapitaliste – a to je ono što imamo i u Hrvatskoj na vlasti trenutno – to je zapravo proces koji ne samo da hrani pogrešnu vrstu kapitalizma, nego i onemogućuje socijalnu ravnotežu koju je Europa donekle imala 60-ih ili 70-ih godina..
– Još uvijek je moguće zamisliti da se sveučilišni programi osnivaju da bi pratili rad lokalnog rudnika, lokalnog brodogradilišta i tome slično, ali u uvjetima u kojima razvoj moraš zasnivati na tercijarnom i kvartarnom sektoru, na uslužnom i napredno-tehnološkom sektoru, više nemaš tu vrstu statike, tu vrstu »prirodne« veze između obrazovanja i tvornice, i moraš uletjeti u fazu obrazovanja za know-how u korporaciji, a fundamentalnog obrazovanja na sveučilištu. Podaci s američkog tržišta rada pokazuju visoku zaposlivost kadrova iz humanističkih studija, primjerice onih koji su studirali pisanje, jer su ti kadrovi dovoljno fleksibilni, elastični i dovoljno obrazovani da preuzmu funkcije, da svladaju know-how u korporacijama, da koriste i kreiraju različita patentirana ili nepatentirana tehnološka znanja. Ako postoji želja da se osnuje neki program za neko konkretno brodogradilište, rudnik ili neku drugu konkretnu situaciju, onda takav proces treba promatrati izdvojeno, u međustrukturi sveučilišta i gospodarstva, u okviru specifičnog projekta, a ne ucjenjivati i brutalizirati čitav niz struka tom šupljom idejom. Nema rudnika kojem sociolog mora služiti. On služi društvu; društvo je njegov rudnik. Ako neko smatra da je to manje bitan rudnik od propalog rudnika ugljena koji država mora sufinancirati, onda taj pojma nema što je kapitalizam i što je razvoj.
Smiješna zabuna
Kamo to vodi, što je onda budućnost ljevice ako uopće postoji i što je uopće ljevica danas? Ima li šanse da se izbori za neki suprotan proces?
– Prava ljevica, s nekim malim izuzetkom Grčke i još nekih sredina, uopće ne sudjeluje u institucionalnom demokratskom procesu. Ove kvazisocijaldemokratske stranke ipak više igraju oko centra, a prostor ljevice zauzimaju neki tupavi demagoški pokretići.
Je li to put da se sve stavi na tržište?
– Pa meni se čini da je sve već na tržištu, nažalost, uključivši ljudske živote, ljudsko zdravlje, obrazovanje i naposljetku – znanje.
Prava ljevica, s nekim malim izuzetkom Grčke i još nekih sredina, uopće ne sudjeluje u institucionalnom demokratskom procesu
I premijer Milanović u zadnje vrijeme ponavlja – očito želi da ga čujemo – da je znanje roba.
– Mislim da je riječ o jednoj smiješnoj zabuni koja je možda čak i lingvističke prirode. Imenica znanje je vrlo široka. U nju svašta, da tako kažem, stane. Ono što je premijer mogao misliti, ali ne znam je li mislio, jest da je know-how, kao određena vrsta praktičnog znanja, danas naravno na tržištu, i da se takve forme znanja naplaćuju, prodaju, preprodaju i tome slično. Te forme znanja slične su patentnim znanjima, koja se mogu ograničiti, izvesti, (pre)prodati i u tom smislu zasigurno stoji da je dio znanja roba. Međutim, ovdje i vlast koja je nadležna za sveučilišta, pa i sama sveučilišta, vrlo problematično šire to uvjerenje o znanju kao robi na svo raspoloživo znanje, misleći da će time pomoći opstanku svog kapitalizma i da će zapravo time kapitalizam učiniti pametnijim. Jer, ako znanje postaje roba, a kapitalizam je sav baziran na razmjeni robe i na tržištu, onda samim time oni misle da će tržište biti tržište znanja i to im zvuči jako dobro, a to je zapravo jedna velika zabluda, nešto što je u načelu gotovo pa smiješno. Zašto? Zato jer je upravo komodifikacija znanja temeljni problem koji ne samo da urušava socijalnu državu i društvene odnose, nego i sam kapitalizam, jer su kapitalizam i njegov rast ipak ovisni o fundamentalnim znanjima, o osnovnoj ravnoteži u društvenim procesima, o tome kako se ljudi osjećaju. Premda se kapitalizmu u njegovoj divljoj fazi uvijek čini da mu je bolje imati robote ili zombije koji provode za strojem po 12 do 15 sati i piju tablete da bi to preživjeli, već u sljedećoj fazi niti jedan društveni sustav, pa ni kapitalistički, to ne može podnijeti. Potrebni su mu pametni, obrazovani građani koji osiguravaju i potrošnju jer imaju svoj ukus i želje, a time osiguravaju i rast.
Kupovina ulaznice
Koja su to znanja koja bi u toj prvoj fazi trebala biti izuzeta iz tog prividnog tržišnog kriterija?
– Ne samo izuzeta, već i njegovana, a to su sva fundamentalna istraživanja, uključivši i ona koja se kapitalizmu čine najmanje profitabilna i potrebna, poput različitih znanja iz humanističkih znanosti. Dakle, uopće ne zalazim u ono tipično razglabanje da je nama to potrebno radi nekakvog identiteta, kulture, opstanka…To me uopće ne zanima, ja do nacije ništa ne držim. Ono do čega držim je kvalitetan život građana i život koji onda povratno omogućuje nekakav opstanak zajednice i u razvojnom smislu.
Ako kapitalizam želi projekt sa Sveučilištem neka ga i plati, ali ne javnim novcem
Kako dakle fundamentalna znanja funkcioniraju na tržištu?
– Navest ću primjer. Moj dobar znanac jedan je od vodećih menadžera u poslovima izgradnje terminala za ukapljeni plin u jednoj međunarodnoj korporaciji. Taj je čovjek diplomirao germanistiku. Netko se, dakle, može pitati otkud netko tko je diplomirao germanistiku na takvom radnom mjestu, a to je upravo ovo o čemu smo govorili. Njemu su potrebna fundamentalna znanja da bi postao akademski građanin, da bi »kupio ulaznicu« za svijet korporacije, jer to znači da je dovoljno pismen, kultiviran i fleksibilan da se snalazi u različitim društvenim i poslovnim okolnostima, a korporacija je onda ta koja će ga naučiti tehnologiji. Zašto je to tako i zašto je to logično? Zato što se tehnologije mijenjaju i zato što na svjetskoj razini ne postoji sveučilište koje bi moglo u svojim laboratorijima pratiti taj korporacijski know-how. Naravno, ono ga uvijek prati u određenoj mjeri, ali ne postoji sveučilište koje ga može pratiti u mjeri koja bi kapitalizmu bila zanimljiva, osim u nekim granama. Zato postoje međustrukture poput specifičnih i pojedinačnih projekata, ali sveučilište kao takvo ne može i ne smije trošiti svoje glavne resurse u pokušaju hvatanja mrtve trke s razvojem tehnologije i kapitalizma. Ako kapitalizam želi projekt sa Sveučilištem neka ga i plati, ali ne javnim novcem. Novac poreskih obveznika posuđen je državi kao garantu javnog interesa, to nije gorivo za kapitalizam, ali to se često zaboravlja, osim možda na Islandu.
Uzaludna trka
Tradicija europskog obrazovanja mogla bi biti komparativna prednost Europe, a sada očito upada u ovu vrstu zablude.
– Bolje rečeno, ide u jednu zastarjelu vrstu amerikanizacije za koju se misli da će sama po sebi proizvesti zdrave veze između proizvodnje profila, odnosno struka, i tržišta. Međutim, radi se o ozbiljnoj zabludi jer se ta veza ne uspostavlja na razini promjene sveučilišta u smislu mnogobrojnih specijalizacija, subspecijalizacija ili fragmentiranog znanja. Ta veza se uspostavlja negdje drugdje, bilo na samom tržištu, bilo u tim međustrukturama između Sveučilišta i kapitala. Na samom Sveučilištu to je uzaludna, nemoguća trka. Kao što znate, većina zanimanja koja će naši mladi koji se sada školuju raditi u budućnosti sada ne postoji. Prema tome, postoji temporalna, vremenska nelogičnost u ovome što se pokušava provesti. Pokušava se reći da mi moramo proizvesti profil koji će raditi neki posao, a većine tih poslova zapravo sutra neće biti. Za poslove koji su donekle nepromjenjivi, poput profesorskih, Sveučilište je ranije bilo smislenije ustrojeno a sad se batrga u fragmentiranom znanju i baljezga o tržištu. U svakom slučaju radi se o gomilanju nelogičnosti i političkih floskula. Sveučilište ni u kom slučaju ne bi smjelo služiti gospodarstvu, a upravo je to fraza koja se često ponavlja. Ali, to nije zato što smo mi ljevičari, anarhisti i slično, već to proizlazi iz duboke nelogičnosti takve postavke. Kapital treba služiti sveučilištu da ga održi u njegovoj autonomiji, stabilnosti i sposobnosti da proizvodi fundamentalna znanja. Pametni kapitalizam zna da će mu se to već sutra isplatiti.
Fundamentalna i teorijska znanja jesu trošak, ali trošak koji dugoročno donosi razvoj
Hoćete reći da se privatizacije sveučilišta ne bi trebalo bojati?
– Tu postoje barem dva modela. U Turskoj na primjer imate privatni kapital američkog tipa koji ulijeće u sveučilišta, kupuje ih, brendira u lance i dokida tzv. neprofitne segmente programa, u biti dokida ono što se ne može u kratkom roku financijski iskoristiti te pretvara sveučilišta u neku vrstu skupih privatnih tečajeva i na taj ih način razara. Postoji, dakle, ta vrsta ogavne divlje privatizacije. S druge strane, i ja u Koreji radim na privatnim sveučilištima, ali ta sveučilišta i dalje su javna. Kriteriji uspješnosti i kriteriji ocjenjivanja, kriteriji tipa znanja, pa i izvrsnosti, ako hoćete, jednaki su za privatna i javna sveučilišta. Pa neka od najboljih sveučilišta u svijetu su privatna ili dijelom privatna. Naravno, uvijek su i javna. Jer i privatno sveučilište mora imati javnu valjanost. Privatno sveučilište nije muzilica za studente.
Nacionalna sramota
A javno sveučilište nije ono koje muze državu.
– Tako je, ali treba javni novac. Postoji fina ravnoteža između javnog interesa, kulture zajednice, interesa kapitala, procesa na tržištu i same države. Naša izdvajanja za znanost su nacionalna sramota i prava mjera naših »europskih reformi«. Osobno sam svojevremeno bio vjernik bolonjskog procesa, ali u smislu uvođenja nekakvih nužnih minimalnih standarda za izvrsnost znanstvenika u svim poljima, i zapravo »prisiljavanje« različitih struka da krenu u uspoređivanje sa sličnim ili istim strukama u drugim sredinama. Također sam bio veliki poklonik tog procesa u smislu pojačane razmjene studenata i profesora. Očekivao sam dinamizam koji proizlazi iz usporedbe, putovanja, odlaska. Ono što nisam očekivao, a što se nažalost dogodilo, to je jedna stravična birokratizacija, formalizacija znanja, njegova kvantifikacija, a sve u svrhu osiguranja te umjetne veze znanja i svijeta kapitala i prikrivanja manjka svijesti o javnom interesu. Pritom su kolege koje su ostale u ovom sustavu, moglo bi se reći, pod pravom opsadom, ali opsadom koja ne donosi rezultate, a ne donosi ih jer se reforma odvija pogrešnim redoslijedom. Prvo treba financijski i kadrovski ojačati sveučilište, i to upravo njegove fundamentalne dijelove i sastavnice, a ne tehnološke parkove i ostalu nadgradnju koju smo ranije spominjali.
Teorijska i fundamentalna znanja se sve više tretiraju kao trošak, gotovo da dobivaju reputaciju »suvišnih«.
– Ona i jesu trošak, ali trošak koji dugoročno donosi razvoj. To je ono što se ne razumije jer divlji kapitalizam ne razumije zakon dugih rokova, za razliku od osviještenog kapitalizma, koji to naravno razumije, a gotovo svaki uspješni kapitalizam je osviješten. Je li uvijek osviješten onako kao što mi želimo da bude, iz neke svoje lijevo-anarho perspektive, to ja ne znam, ali ako želi opstati kao uspješan, on sigurno ovisi o fundamentalnim znanjima na kojima gradi svoj know-how.
Znači utjeha ljevičarima je da se, u najboljem slučaju, razvije ovaj osviješteni oblik kapitalizma i da se onda u njemu najbolje što mogu plasiraju?
– E, to ne znam. Ne bih tako daleko išao. Kapitalizam je uvijek eksploatacija. Ne bih se odricao svojih snova, ni u Hrvatskoj ni u Koreji, ma kako »nepraktični« bili.
