Novinarka rumunjskog tjednika objašnjava kakvom se svijetu pridružujemo

Draga Katarina, skup ti je život u Europi...

Gabriel Giurgiu / DILEMA VECHE

Dobra vijest je što čak i Bruxelles danas shvaća da je život u Europi skup. Loša je što je potreban konsenzus svih članica EU, kojih će uskoro biti 28, kako bi se stanje promijenilo. Žao mi je, Katarina 



Zagrepčanka Katarina strahuje od skorašnjeg ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Pita se zbog čega cijene stalno rastu i što će biti sudbina njezine zemlje kad uđe u EU. Mršti se na ulazak u »veliku europsku obitelj«. Manuel je student iz Lisabona. I on je nezadovoljan. Govori o cijenama u Portugalu prije ulaska u EU prisjećajući se priča svojih roditelja u vrijeme kad još nije bio rođen. Donovan je Škot, radi u državnoj službi u Belfastu. Sjeća se vikenda koje je s prijateljima provodio u Zagrebu, Beogradu ili Ljubljani u vrijeme bivše Jugoslavije kada je sve bilo jeftino. Trebalo se uistinu ludo provoditi po restoranima i klubovima da bi se potrošlilo više od 100 funti (118 eura) za dva dana. Katarina potvrdno klima glavom. Manuel, ljubitelj provoda u disko klubovima, na svojoj je koži osjetio rast cijena. Wiskey-cola se još donedavno plaćala 1,5 eura, danas stoji 6 eura.  


  Nalazimo se u Zagrebu, svo troje me gleda upitnim pogledom, kao da traže objašnjenje. Pokušavam im objasniti, iz iskustva koje imamo u Rumunjskoj. 


  Prvi razlog je poljoprivredna politika visokih cijena koju nameće Europska unija. Ukratko, sve što raste na polju ili živi u štalama mora se prodati najskuplje moguće kako bi se održao prosječni prihod europskih poljoprivrednika koji su manje produktivni od svjetske konkurencije (američke, kineske, ruske ili južnoameričke). Europska unija daje subvencije po hektaru bez obzira na to što se proizvodi na poljoprivrednoj površini. Zbog toga je danas 30.000 hektara, subvencioniranih iz budžeta EU, neobrađeno. Naravno, hrana je najskuplja. Ali uvjeravaju nas, ta će hrana biti zdravija od one koju prizvode jenkiji, kineski ili južnoamerički konkurenti. 


  Drugi je razlog pretjerana briga za okoliš i klimatske promjene. Europa nalazi da bi u interesu polarnih medvjedića, koji su ugroženi posljedicama topljenja ledenih santi, bilo dobro preuzeti ulogu pionira ekologije. »Spasimo planet«, dajmo primjer ekološke svijesti, ostatak svijeta će nas slijediti, unatoč ekonomskoj logici. To objašnjava zbog čega su Nijemci toliko investirali u »zelenu energiju«, u tehnologije i opremu koje, usput, subvencionira država (pred čim Bruxelles zatvara oči), dok s druge strane potiče sklapanje ugovora koji idu u prilog isporukama ruskog plina. Manuel ne može vjerovati! U ime ljubavi prema prirodi, Portugal je zatvorio svoje termoelektrane, danas proizvodi samo nezaposlenost i uvozi energiju iz Francuske. Cijena energije »made in Europe« raste paklenim ritmom.      Dajem im i treći razlog: to je delokalizacija proizvodnje u Aziju (anglo-saksonsku podružnicu). Donovan se sjeća kako se prije 2008. City veličao, i kako su se »jaguari« masovno prodavali Indijcima. Zemljama juga Europe, sa slabijom industrijskom tradicijom, svesrdno se preporučavalo da razvijaju turizam i kvalitetni agroturizam. Napuštene su investicije u industriju, »imate hotele uz obalu mora, živite od njih«, govorilo se. Naravno, kad je došla kriza, više se nije moglo živjeti samo od uslužnih djelatnosti. Trebalo je najprije platiti troškove za hranu i podmiti račune za struju.  

  Nadam se da sam svojim hrvatskim prijateljima objasnila zašto je život u Europi skup. Dobra vijest je što čak i Bruxelles to danas shvaća. Loša je što je potreban konsenzus svih članica EU kako bi se stanje promijenilo. Uskoro će Europska unija imati 28 članica. Žao mi je, Katarina!


http://www.presseurop.eu/en