Prijete im smrću ili s još više zlostavljanja ako odu. Društvo u cjelini ne čini dovoljno kako bi zaštitilo žrtvu nakon što je napustila nasilnika. Kada institucije prijetnje konačno shvate ozbiljno, često je već kasno
ZAGREB Prijetio je supruzi, pa je napao i policajce! Ugrizao suprugu na autobusnom stajalištu! Dvije godine silovao suprugu! Prijavila muža zbog silovanja – trpjela je to više od godinu dana! Nakon što je godinama prijetio bivšoj supruzi, ubio nju i njezinog novog partnera!
Sve je to zabilježeno samo u posljednjih desetak dana u Hrvatskoj. No, to su samo oni slučajevi u kojima su žene imale hrabrosti i snage prijaviti zlostavljače. Za 37-godišnju Blaženku iz okolice Hrvatske Kostajnice koju je ubio bivši muž, inače aktivni policajac, na žalost je bilo prekasno.
Analizirajući samo te posljednje događaje osim nemoći društva da zaštiti žrtve nametnulo se i pitanje zašto neke žene tako dugo u vezi trpe nasilje kojem su izložene.
Kobni patrijarhat
– Neki od razloga zašto žene ne napuštaju zlostavljače leže u tome što zlostavljači ulažu veliki napor ne bi li žrtve ostale s njima. Prijete im smrću ili s još više zlostavljanja ako odu. Društvo u cjelini ne čini dovoljno kako bi zaštitilo žrtvu nakon što je napustila nasilnika. Osim toga, zlostavljači su vrlo vješti u tome da uvjere žene kako su one krive za nasilje koje im se događa. Neke pak žene ostaju jer vjeruju da ne mogu preživjeti same iz financijski ili nekih drugih razloga. Žene koje prežive nasilje ponekad žele da nasilje prestane, ali ne i veza. Žrtve se često i vraćaju svojim zlostavljačima jer su to osobe u koje su se zaljubile i vjeruju u njegova obećanja da će se promijeniti. Važno je naglasiti da živimo u patrijarhalnom društvu u kojem žene imaju manje moći od muškaraca, te im je svako nastojanje da promijene svoj život dodatno otežano, objašnjava za naš list Paula Zore, voditeljica edukacijskih programa »Ženske sobe«.
Nasilje nad ženama ne doživljava se dovoljno ozbiljno, potrebno je još raditi na svim aspektima; od edukacije do osvještavanja, ali i sankcionirati odgovorne za propuste koji dovode do situacija da žrtva ostane bez zaštite. Hrvatska je već izgubila na Europskom sudu za ljudska prava nekoliko slučajeva na temelju sličnih propusta te je i to jedna od mogućnosti koja se može koristiti da bi se pokazalo kako se nasilje mora shvaćati ozbiljnije od strane nadležnih. Naravno, za žrtve i članove njihovih obitelji takve intervencije stižu prekasno.
Na pitanje zašto na kraju žene ipak odlučuju prijaviti nasilje, Zore kaže da prema dostupnim podacima iz istraživanja što ga je provela »Ženske soba« u suradnji s vladinim Uredom za ravnopravnost spolova, u 2010. godini prosječna žena koja je prijavila nasilje ima više od 40 godina i dvoje odrasle djece. Žene najčešće čekaju da djeca odrastu, da su samostalna, jer ne žele ugrožavati njihovu financijsku sigurnost i kvalitetu života. Žele da djeca imaju obitelj. Postoji pritisak da je važno da djeca odrastaju u obitelji, ma kakva ona bila. Žene prijavljuju i kada nasilje postane izuzetno brutalno ili kada je usmjereno prema djeci. Jedan od faktora koji utječe na prijavu jest podrška koju žena dobije od neke bliske osobe ili stručne osobe.
Žrtve ne lažu
Na pitanje ima li slučajeva lažnog prijavljivanja partnera za silovanje kako bi im se napakostilo, Zore odgovara da je prema nekim istraživanjima takvih slučajeva oko tri posto.
– Prema istraživanju Liz Kelly iz 2005. godine takvih je slučajeva oko tri posto, kao i za ostala teška kaznena djela. Međutim, kada su istraživačice razgovarale s policijskim službenicima njihova osobna procjena bila je da je takvih slučajeva čak 40 posto, što pokazuje razinu predrasuda. Dakle, to da postoji veliki broj lažnih prijava je predrasuda. Nismo se susrele s takvim slučajevima, jer u naš Centar žene dolaze neovisno o tome jesu li prijavile nasilje ili ne. Fokusirani smo na podršku traumatiziranim ženama, a ne bavimo se istraživanjem kriminalnih djela.
Važno je da žene prijave nasilje i potraže savjete i podršku od svih nadležnih službi i organizacija civilnog društva koje rade na ovom području. Međutim, sigurnost tih žena ovisit će prije svega o tome kako te službe, posebno policija, obavljaju svoj posao. Ako službe ne reagiraju pravodobno kao što je to bio slučaj u likvidaciji u Hrvatskoj Kostajnici, žene će poslije ovakvih slučajeva još rjeđe prijavljivati nasilje.
