Igor Pamić na poseban se način oprostio od sina. Uzeo je njegov dres s lijesa, poljubio voljenu devetnaesticu i ispustio je u grob
ŽMINJ U tišini, s tužnim izrazima lica i nerijetki sa suzama u očima, okupili su se na mjesnom groblju u Žminju brojni rođaci, prijatelji, suigrači i poznanici kako bi se posljednji put oprostili od mladog nogometaša NK Istre 1961 Alena Pamića, koji je svoje oči sklopio u 24. godini života nakon srčanog udara koji ga je zadesio u petak navečer, dok je igrao mali nogomet u Maružinima kraj Kanfanara.
Sućut u najtežim trenutcima ocu Igoru, majci Davorki te braći Zvonku i Toniju izrazili su brojni nogometni djelatnici, među kojima delegacija Hrvatskog nogometnog saveza na čelu s Miroslavom Uljanom i Zorislavom Srebrićem, predstavnici klubova u kojima je Alen igrao, sportski direktor Dinama Zoran Mamić, trener »modrih« Krunoslav Jurčić, reprezentativci Josip Šimunić, Dejan Lovren i Alen Halilović, bivši nogometaš Igor Cvitanović i predsjednik nogometnog sindikata Dario Šimić.
U prostorijama Gradskog stadiona upriličeno je upisivanje u knjigu žalosti. Prvi koji su se na taj način oprostili od Alena Pamića bili su njegovi suigrači iz Istre 1961 koji su već u subotu nakratko prekinuli pripreme na Rogli i vratili se u Pulu, kako bi mogli prisustvovati pogrebu svog suigrača.
Igrači pulskog prvoligaša odmah su nakon pogreba krenuli put Rogle gdje im se trener i otac nesretnog Alena Igor Pamić priključio kasno sinoć.
U knjigu žalosti upisali su se i najvjerniji navijači »zeleno-žutih« Demoni, veliki broj nogometaša, prijatelja, sportskih radnika… Stigli su igrači i vodstvo Dinama, Rijeke, Karlovca, Hajduka, zaprešićkog Intera, Zadra, Hrvatskog dragovoljca…
Demoni su palili lumine na sjevernoj tribini i u golu podno »njihove« tribine, a vratnice su ukrasili šalovima Istre 1961. Posebno je dirljiv bio jučerašnji susret navijača i nogometaša na stadionu.
Iz političkih krugova primijetili smo župana Istre Valtera Flega, koji je vidno potresen izašao iz kapelice zajedno s gradonačelnikom Buzeta Sinišom Žulićem, a na ispraćaj Alena došao je i pulski gradonačelnik Boris Miletić. Od ostalih poznatih osoba primijetili smo tek pjevača Alena Vitasovića.
Veliku tugu s Alenovom obitelji dijelili su njegovi suigrači iz Istre 1961, Rijeke i Žminja, s kojima je proveo čitav svoj kratki život, živeći za nogomet, a zbog kojeg je nažalost i preminuo.
Nakon kratke mise koju su predvodila tri svećenika, krenula je put grobnog mjesta povorka s vijencima koje su nosili nogometaši Istre 1961 s jedne i žminjskog nogometnog kluba s druge strane.
Na lijes su bili položeni neki dresovi klubova za koje je Alen nastupao, Karlovca, Rijeke i Istre, dok je brat Zvonko ondje postavio svoj Dinamov dres. Na ispraćaju je majka Davorka bila neutješna i nije se mogla rastati od sina, tješili su ju suprug i sin Zvonko nagovarajući ju da spusti bijelu ružu u grob, dok je Toni mirno stajao u bratovom žutom dresu.
Trener Istre 1961 na poseban se način oprostio od sina, uzeo je njegov dres s lijesa, poljubio voljenu 19-icu i spustio ju u grob.
Nakon pogreba, tužna povorka krenula je u obiteljsku kuću Pamićevih.
