Slavni svirač table i udaraljkaš Trilok Gurtu je jedna od zvijezda ovogodišnjeg 4. Valamar Festivala koji će se od 25. do 29. lipnja održati u Poreču. Sa svojim će međunarodnim sastavom nastupiti 27. lipnja u predivnom ugođaju otočića Sv. Nikola. 

   Tijekom karijere Gurtu je svirao s poznatim glazbenicima raznih žanrova: Archiem Sheppom, Bobom Dylanom, Ericom Claptonom, Cesariom Evorom, Katiom i Marielle Lebeque i skupinom Oregon. Kao vođa skupine snimio je niz albuma na kojima su svirali slavni glazbenici poput Joea Zawinula, Ralpha Townera, Pata Methenyja i Salifa Keite. Svestran je udaraljkaš koji uspješno spaja indijske ritmove sa swingom jazza, žestinom rocka i glazbom raznih kultura, poput afričke, brazilske, indonezijske, japanske ili kineske. Down Beatovi kritičari godinama su ga proglašavali najboljim udaraljkašom, a isto priznanje dodijelio mu je i časopis Drum Magazine. 

  Kako ste otkrili glazbu?

   – Nisam ja otkrio glazbu, nego je ona otkrila mene. Glazba odabire ljude koji će postati glazbenicima. Bila je u obitelji i slušao sam je odmalena. Djed je bio učitelj sitara, a baka izvrsna plesačica i pjevačica. Učio sam svirati tablu i pratio majku koja je slavna pjevačica klasične glazbe, jedna od najboljih indijskih thumri pjevačica. Učio sam slušajući glazbu i otkrivajući kako djeluje na ljude. Tada još nisam razumio ljude koji su govorili da je glazba bliža Bogu nego religija. Slušao sam brata, udaraljkaša, koji je bio filmski glazbenik, a Indija ima najveću filmsku industriju na svijetu. Danas je indijska glazbena scena ogromna. Prodiru drum ‘n’ bass, ambijentalna glazba, world music i svi ti stilovi koji prije nisu postojali. Ali, ja sam želio svirati drukčije. Volio sam Jimija Hendrixa, a tek poslije upoznao sam jazz – improviziranu glazbu i iznimnu američku umjetnost s afričkim korijenima. Danas spajam glazbu Afrike i Indije i donosim je u Ameriku. 

  Istraživao sam sebe

Koju ste glazbu slušali u mladosti, dok ste još živjeli u Indiji?

   – Poput ostalih, uz indijsku glazbu slušao sam i BBC. Ploče Beatlesa, Jamesa Brownea, Hendrixa i Motowna slušao sam tijekom školovanja u katoličkoj školi koju sam polazio iako nisam katolik. Predivno je biti odvojen od religije. Nisam ni katolik ni musliman ni hinduist ni budist. Moja je religija glazba. Ne marim za to tko je koje vjeroispovijesti. Važno je kakav je tko. Odrastao sam i s rockom. Poslije sam bio fasciniran jazzom koji je, poput indijske, improvizirana glazba i iznimna umjetnost. 

  Kako je došlo do toga da iz klasičnog miljea krenete u jazz i ostvarite suradnju s europskim i američkim glazbenicima?

   – Nakon što sam neko vrijeme proveo u Europi, gdje sam istraživao glazbu i svirao, otišao sam u SAD. Želio sam na visokoj glazbenoj školi Berklee studirati harmoniju i aranžiranje, ali nisam prošao na prijamnom. Bio sam razočaran, ali za mene je to bilo dobro i zahvalan sam im zbog toga. Odlučio sam raditi vlastitu glazbu, skladati, stvoriti vlastiti zvuk i način sviranja, u čemu sam i uspio. Zbog toga sam jako sretan. Tražio sam način kako skladati originalnu glazbu, kako biti drukčiji. U potrazi za vlastitim zvukom istraživao sam sebe. Danas me pozivaju na Berklee da držim seminare i workshopove. 

  U svojem glazbenom jeziku rabite razne elemente svjetske glazbe, poput Dona Cherryja s kojim ste surađivali. Kako vas je nadahnjivao?

   – Nadahnjivali smo jedan drugoga. Svi promatramo i istražujemo. Važna je iskrena ljubav prema traženju novoga kako bismo stvorili nešto svoje. Cherry je uvijek radio na taj način. 

  Svirali ste world music i prije nego je utemeljen taj izraz. Je li bilo teško probijati led?

Glazba ujedinjuje

Što je za vas značila suradnja s Johnom McLaughlinom? Naime, vi ste promijenili zvuk njegove glazbe.

   – Zajedno smo razvijali dobru glazbu. Uzeo je na sebe odgovornost vođe sastava, a ja sam se sto posto davao. Jedino tada bio sam sideman u nečijem sastavu. Svirao sam i s Katiom i Merielle Labeque, ali kao gost. Čak i kad sam svirao s Cherryjem, bio sam gost. Od McLaughlina sam mnogo naučio, a uvjeren sam da je i on od mene. U takvim suradnjama učimo jedni od drugih. Na taj način moramo nadahnjivati mlade glazbenike. Političari moraju doći na koncert na kojem zajedno sviraju Afrikanci, Indijci… Moraju vidjeti da mi nemamo problema. Kako bismo ih i imali? Zašto političari potiču ratove? Ne razumiju da glazba može ujedinjavati. Krećete li s tom namjerom, možete mijenjati ljude. Zašto stvarati barijere, a ne mostove koji će premošćivati probleme, spajati ljude i nagnati ih da zajedno plešu i vesele se uz glazbu. Politika je sranje. Uvijek donosi nezadovoljstvo. Samo nam glazba može pomoći. 

  Koje vas ideje vode pri skladanju?

Vodi me osjećaj

Kako se jazz glazba uklapa u tu priču?

   – Jazz je izvrsna umjetnost. Fascinantan je. Ali, to je samo jedna od glazbi u kojoj se improvizira. Sviđa mi se to što rade Wynton i Branford Marsalis, ali ne volim samo očitovanja tehnike i složenosti, nabacivanje akordima i promjenama. Ne mislim da je Miles Davis bio jazz glazbenik. U jednom je trenutku spoznao da stagnira, da put kojim se kreće nikamo ne vodi i potpuno je okrenuo svoju glazbu. Danas su jazz glazbenici poput intelektualaca. Na njihovu glazbu ne možete plesati niti lupkati nogom. Da bi je razumio, moraš razmišljati o tome. Indijska glazba nije takva. Volim razne vrste glazbe. Art Tatum – vau! Thelonious Monk – yea! Duboko osjećam njihovu glazbu. Nije mi važno dolaze li iz Amerike ili iz Timbuktua. Ali, u Indiji već tisućama godina improviziramo. Za indijske glazbenike to nije ništa novo. Na koncertu indijske klasične glazbe čut ćete osamdeset posto improvizirane glazbe. To se tisućljećima prenosi s koljena na koljeno i nije staro 150 godina, poput nekih stilova kojima se pripisuje mnogo veći doprinos. Utjecaj naših uzora još je uvijek snažan. 

  Što je najvažnije što ste naučili od svojih uzora?

   – Od njih sam učio da trebam biti dobar glazbenik, ali prije svega dobar čovjek koji će budućim pokoljenjima prenašati dobru, čistu glazbu. Učili su nas da je glazba bliska Bogu, ljubavi, strogoj disciplini, poštovanju. Učili su nas kako vježbati i cijeniti glazbu. Gledate li MTV ili bilo koju drugu televizijsku postaju, uočit ćete da se uzori mijenjaju svaka dva tjedna ili jednom mjesečno, tako da mladi ne znaju koga bi slijedili. S druge strane, pojedinci koji posjeduju utjecaj mogu iskoristiti mlade. 

  Kako ostvarujete spoj klasičnih i tradicijskih s elektronskim glazbalima?

   – Ne mislim da je nešto dobro ili loše u tome. Nisam čistunac u tim razmišljanjima. Vodi me osjećaj. Važno je da se koristi na pravi način i da se u tome ne pretjeruje. Čaša crnog vina dobra je za krv, ali pijete li tri boce dnevno, umrijet ćete. Ne želim se ograničavati. Moramo ohrabriti mlade jer su oni naša budućnost. Neki od mladih kolega jako dobro rabe kompjutor, a neki ne jer je sada na taj način vrlo lako raditi glazbu. Računalo može biti jako dobro. Pjevam uz sviranje bubnjeva ili elektroniku, koristim i vodu, na nastupima uključujem i publiku, nastojim da pjevaju sa mnom jer su oni dio mene, dio koncerta. Ne želim biti suvremen i ozbiljan. Želim ih razveseliti.