Važno je zvati se Hartera: čeka li festival sudbina tvornice po kojoj je dobio ime?

Oko mjesec dana prije održavanja 9. izdanja, Hartera nema objavljen line up, a kriza festivala slikovito je sadržana u činjenici ugašene mrežne stranice zbog nepodmirenih računa

Hartera festival u svojim je najboljim danima u Rijeku privlačio tisuće posjetitelja, stekao ugled jednog od najznačajnijih butik-festivala u regiji te donosio dašak vjetrova sa suvremene svjetske glazbene scene. Danas, oko mjesec dana prije održavanja 9. izdanja, Hartera nema objavljen line up, a kriza festivala slikovito je sadržana u činjenici ugašene mrežne stranice radi nepodmirenih računa. Ušla je u strukturu novog gradskog projekta, eklektičnog festivala Republika, koji se tek treba dokazati i steći naklonost riječke kulturne i šire javnosti. No Hartera je time dobila tek respirator, nužan zrak za opstanak. 

  Krizu Hartere, razloge za nju, mogućnosti koje se nude, ali i pitanje njene potrebe u Rijeci uopće, pokušali smo detektirati razgovarajući s predstavnicima riječke klupske i kulturne scene: Željkom Pendićem iz Distune Promotiona, Damirom Radovićem, dugogodišnjim organizatorom koncerata i suorganizatorom nedavnog Ritma s mora, Tomislavom Dekanićem, voditeljem Stereo dvorane, Jelenom Tondini, predstavnicom nezavisne scene, Edom Plovanićem, voditeljem Tunela te Ivanom Šararom, bivšim organizatorom Hartere i sadašnjim pročelnikom Odjela za kulturu Grada Rijeke.  

Zagrebačko predgrađe

Svi su se oni složili da je Hartera (bila) značajan festival. No, već kod potrebe takvog festivala u Rijeci Plovanić je iskoračio tezom da ne može znati treba li Hartera Rijeci ili ne dok ne vidi line up, a Radović da ne zna što Rijeci treba, a što ne. Radoviću bi bilo drago da postoji kulturni festival u Rijeci koji će posjećivati toliki broj ljudi, no ističe i da grad ima svoja ograničenja kojih tek sad postajemo svjesni. 

 Ritam s mora nova je riječka festivalska akvizicija. I Željko Pendić i Tomislav Dekanić pozdravljaju inicijativu. Pendić ističe da je Ritam s mora vrlo dobro detektirao »festivalsku prazninu«, spojivši konzumaciju kulture s ekološkim naglaskom. Dekanić se nada da će sljedeće godine biti još veći i ozbiljniji. 

  Radović je pak kao suorganizator zadovoljan prvim izdanjem te na pitanje ima li u Rijeci mjesta za dva (pro)ljetna festivala odgovara: 

  – Što se mene osobno tiče, u Rijeci ima prostora za 365 festivala godišnje, ali novaca nema ni za jedan. U godini kada se obilježava 35 godina Ri Rocka i kada taj Ri Rock dobije 5.000 kuna gradskog novca, ja od Grada očekujem za glazbeni program Ritma s mora milijun kuna. Doduše, bio bih zadovoljan i kad bih dobio i polovinu tog novca.

  – Sve više blijedi slika Rijeke kao kulturnog centra, pa čak i slika Rijeke kao zabavnog grada. Otkad je izgrađena autocesta Rijeka – Zagreb, postajemo sve više kao nekakvo zagrebačko predgrađe. Ono predgrađe s finim i kulturnim ljudima. Novac kojim riječki kulturnjaci raspolažu smiješan je, tako da ni rezultati ne mogu biti ozbiljni, kaže Radović. Smatra i da se ništa neće promijeniti ni idućih 10 godina po tom pitanju te jedinu slabašnu nadu za riječku kulturu vidi u osnivanju Studentskog kulturnog centra. 

  Razlozi za takvu sliku Rijeke mogli bi se simbolično pronaći i u imenu Hartere. Nekad slavna tvornica papira danas je ruševno mjesto takozvane riječke industrijske baštine koje tek povremeno oživi u sasvim nekom drugom kontekstu. A i to sad dolazi pod upitnik, jer Hartera festival kao da se kreće putem bivše tvornice po kojoj je dobila ime. 

  Zato Radović ne upire prstom u praznu kasu gradskog Odjela za kulturu, već ističe da je riječka kultura oduvijek bila naslonjena na riječku proizvodnju, a proizvodnje u Rijeci više nema. 

  – Odnosno, nema je dovoljno da Rijeka bude grad bilo kakvih prilika pa ni kulturnih, zaključuje, ironično dodajući da možda treba ostaviti prostor za još jedan riječki karneval, s obzirom da je u sklopu istraživanja o konzumaciji lokalne kulture mladih oko 70 posto studenata izjavilo da su upravo maškare najznačajniji riječki kulturni proizvod.  

Krvna slika grada

No u sklopu tog istog istraživanja utvrđeno je i da se konzumacija kulture uglavnom svodi na konzumaciju festivala. Onako kako periodično kupujemo knjige na sajmovima, periodično odlazimo i u kupovinu namirnica, tako periodično konzumiramo i performativnu kulturu. Na festivalima. Šarar pojašnjava da je tu riječ i o dobrom odnosu vrijednosti i potrošenog novca. 

  – Na glazbenom festivalu gledaš 20 izvođača za N novca, a kad bi ih htio gledati pojedinačno, trebao bi izdvojiti Nx10 novca. Festival je dobar ekonomski model za potrošača, ističe Šarar, navodeći da su najjače Hartere imale između 40 i 60 izvođača pa se u nekoliko dana moglo vidjetinešto što se nije moglo cijele sezone. 

  Unatoč tome, većina sugovornika slaže se da bez sezonskog kontinuiteta ni festivali ne mogu dugoročno popraviti kulturnu krvnu sliku grada. Problem je, dakako, financiranje, jer takvi projekti u pravilu više koštaju, kako kaže Šarar, ili su pak nekomercijalni, kako kaže Tondini, ističući da bi upravo takve projekte Grad trebao podržavati, a ne održavati umirući festival na aparatima. Festival koji bi po definiciji trebao biti komercijalan. 

  – Pogotovo ne u ovoj recesijskoj situaciji kada kronično fali financija i kada je možda potrebnije pomoći umjetnicima i udrugama koje se bave nekomercijalnim djelatnostima, koji svojim radom također grade identitet grada i promoviraju ga svojim nastupima unutar i izvan Hrvatske, ali nemaju mogućnost velike zarade poput festivala, zaključuje Tondini.  

Kriza festivala

U čemu je onda problem Hartere, zašto nije (p)ostala komercijalna ako je uživala infrastrukturnu, pa i financijsku pomoć te je u najboljim godinama relativno uspješno balansirala između željenog, ostvarenog i isplativog? Je li problem u sveopćoj krizi, krizi organizacije ili svemu pomalo? Šarar sagledava širu sliku. 

  – Realno, svi bitni festivali u regiji rasli su do 2009. godine. Sudbina festivala prati ekonomsku krizu. Brdo festivala je propalo, Terraneo se muči dovodeći vanjskog strateškog partnera, jedino je INmusic rastao uz golemo sponzorstvo dvaju telekoma, ali i oni su upali u krizu kad su izgubili ta sponzorstva, kaže Šarar. 

  Sugovornici su se u ovoj temi uglavnom držali načelnih i prilično općenitih tumačenja razloga za krizu Hartere. Pa tako Radović kaže da se oni mogu podijeliti u dvije skupine: one na koje su organizatori mogli utjecati i one na koje nisu. No, ne precizira na koje su to organizatori mogli utjecati. Pendić kaže da Hartera očito nije uspjela postati samoodrživa, a Dekanić govori o teškim vremenima u kulturi i zabavi, o financijskoj krizi u kombinaciji s nedovoljno razvijenim tržištem. I dok je Plovanić posve suzdržan po tom pitanju, Tondini je najdirektnija. 

  – Problem je nastao u trenutku kada je to sve manje bio glazbeni festival, a sve više nešto drugo. Jer realno gledano, ipak su se promovirali kao glazbeni festival i profilirali se više u smjeru elektronske glazbe, pa je prošlogodišnja Hartera svojim glazbenim sadržajem uvelike razočarala i naravno da kao takva ne može opstati. Glazba je ono što treba biti u fokusu, a festival koji je gradio svoj glazbeni indentitet u smjeru elektronike i nudio program koji može privući europsku publiku, ne može kao hedlajnera staviti Ramba Amadeusa. Ne nakon što su dovukli Roisin Murphy, Royksopp, Trentmoller, Peaches… kritična je Tondini. 

 Guranje u Republiku

Kakav onda model treba Hartera? Pojačavanje organizacijskog tima, dodatne financijske injekcije? U potonjem sugovornici su opet relativno složni da nije najpametnije ulagati velike javne novce u projekt koji bi po svojoj strukturi trebao biti komercijalan. Primjer megauspješnog novosadskog festivala Exit u tom je smislu indikativan, budući da u svoju uspješnost ugrađuje i nemala gradska financijska sredstva. Ona u postotku ogromnog budžeta možda i nisu razmjerno velika, ali konačno uvelike utječu na pomanjkanje ostalih kulturnih sadržaja u tom gradu. 

  Šarar ističe da on ne zna koliko novosadska lokalna kultura pati zbog toga, ali smatra da svaka gradska politika mora paziti na širinu. Iako se ne može uvijek sve zadovoljiti. No model nove Republike, u koju se Hartera ugurala ove godine, trebao bi u tom smislu paziti na te stvari. On će ponuditi inicijalnu injekciju, no vremenom ne bi smio ovisiti o gradskom proračunu. 

  – Definitivno je bitno da Republika postane festival koji uključuje sve lokalne inicijative, njegov cilj nije da bude festival od tri dana zabave, a između toga potop, nego festival koji donosi stotinjak predavača, i koji je gotovo čista edukacija – 95 posto edukativna priča, a pet posto zabava. A njegova ekonomska održivost jako je bitna – morao bi se uključiti u europske fondove, ministarstva kulture i poduzetništva, sponzore… kaže Šarar.  

  Hartera je taj inicijalni start imala, stekla je ime i prepoznatljivost, no u međuvremenu upala je u tešku krizu. Rješenje za krizu Pendić vidi u ponudi svježine, aktualnosti i raznolikosti, a Dekanić i Šarar u cjelogodišnjim organizacijskim aktivnostima. Tondini je opet najkonkretnija. 

  – Organizatori Hartere moraju odlučiti što žele raditi: (komercijalni) glazbeni festival ili multimedijalni festival u kojem je glazba popratni program. Ako se odluče za ovo drugo, onda je svakako potrebno osim već »standardnih« umjetnika koje Hartera angažira, uključiti i neke nove, jer koliko god nam svima bilo fora gledati fluorescentne instalacije, toliko recikliranje te iste estetike godinama postaje dosadno.  

Privatna inicijativa

Nasilno opstajanje u sklopu Republike nije rješenje, jer u ovakom kratkom roku nitko ne može sastaviti kvalitetan program koji će privući publiku i opravdati ime Hartere. Bilo kakvo veće ulaganje u festival koji u ovom trenutku ima neizvjestan opstanak, a da ne govorim o viziji i strategiji razvoja, bilo bi u najmanju ruku iracionalno. 

  – Ako će Hartera biti gradski festival, onda mora uključivati sve aktere s kulturne scene i onda može djelovati kao gradska platforma za kulturu na kojoj će se profilirati neka nova lica koja će svake godine nuditi nove sadržaje i na taj način biti zaista pravi festival. Brand postoji, sad je samo na organizatorima i na Gradu da odluče što će učiniti s njim, kaže Tondini. 

  No, Šarar takvim vidi upravo Republiku, te uvodi distinkciju Republike i Hartere. 

  – Hartera je privatna inicijativa, a Republika je gradski projekt koji mora postati izrazito javan, kaže Šarar, dodajući da ne može docirati koje je najbolje rješenje za Harteru, ali da bi organizatori trebali sjesti već 1. rujna te sagledati načine na koje je treba raditi jer za njega je Hartera neupitna gradska vrijednost.