Prošlo je. Veliki politički ratovi za biračku naklonost su gotovi, scena se pomalo hladi od teških riječi, političke rovove prekriva miris mora, a plakati koji još vise po nekim gradovima samo pokazuju neodgovornost onih koji na njima obećavaju odgovornost i progres (a nisu ih znali ni skinuti nakon izbora). Proljetni birački maraton, s tri izlaska na birališta u mjesec i po dana, protutnjao je Hrvatskom i definirao teren za političku bitku u narednim mjesecima i godinama.

Glavni zaključak: HDZ je u igri, stranka nije propala pod teretom korupcijskih slučajeva i naglog skretanja udesno. Karamarkova koalicija ima snage za opasan izazov SDP-u, kad dođe vrijeme za glavni okršaj, krajem 2015. godine. Drugi glavni zaključak: i vladajuća koalicija je u igri – iako je od preuzimanja vlasti Hrvatska skliznula na drugo recesijsko dno i probila brojku od 375.000 nezaposlenih (u međuvremenu sezonski ohlađenu za 50-ak tisuća), a činjenicu da se to dogodilo prije svega zbog potonuća cijele Europske unije malo tko će uzeti u obzir. Birači hoće bolji život – jučer, a mediji svojom površnošću svakako ne doprinose tome da doista budu informirani o tome što se – i zašto – oko njih događa.

Zaustavljeno bujanje laburista

Dakle, odnos snaga između dva najjača bloka, očito je, u ovom trenutku bi bilo pogrešno nazvati bilo kako nego – izjednačenim. O tome tko će naposlijetku odnijeti prevlast i voditi ovu zemlju u periodu 2015.-2019. godine može odlučiti doista mnogo stvari i bit će vrlo zanimljivo pratiti daljnji razvoj političkog sukoba dvaju hrvatskih svjetova oživotvorenih u Kukuriku i Antikukuriku koaliciji.

A to itekako daje ostalima na važnosti.

Prva izvanblokovoska politička snaga, Hrvatski laburisti, nemaju razloga za ikakav trijumfalizam. Za razliku od sjajnog uspjeha na parlamentarnim izborima (šest zastupnika) i fenomenalnih anketa koje im daju 10-13 (!) posto glasova, na biralištima ovog proljeća rezultati su bili mršavi. Jedan eurozastupnik, nekoliko općina i to je sve. Lesar i ekipa imaju očito još mnogo terenskog rada za odraditi da bi postali stabilna, etablirana politička snaga. Jer odavde gdje su, stvari mogu ići i prema dolje. Pogotovo u hrvatskom izbornom sustavu, kad se radi o stranci bez klasične »utvrde« u kojoj može dobiti toliko glasova da joj garantiraju parlamentarni status (za razliku od, primjerice, HNS-a na sjeveru Hrvatske, IDS-a ili HDSSB-a).

Tijesni blokovski omjer SDP-a i HDZ-a, zapravo je i rezultat rata Milanović-Jakovčić. Da nije došlo do raskida SDP-a i IDS-a, Kukuriku koalicija bi za nekih tri posto nadvladala HDZ-ovu kombinaciju s »domaćom« Ružom Tomašić na desnici (što također nije previše), a pobjeda u Istri na lokalnim izborima bila bi i Milanovićeva. Ovako, IDS je dokazao svoju žilavost i potrebu za glasovima koje oni donose ljevici sa zapada Hrvatske. Kako su bitke za lokalna žezla prošle, a razlika lijevog i desnog bloka daleko od komforne kakvu je ljevica imala 4. studenog 2011. godine, bilo bi politički racionalno da se ratne sjekire na relaciji Pula-Zagreb zakopaju. No, je li bilo politički racionalno da SDP i HNS idu odvojeno na parlamentarne izbore 2003. i 2007. godine?

Nije.

A ipak su išli. I pobijedio je HDZ.

S desne strane, Karamarko će vjerojatno pokušati proširiti već sad poveliku koaliciju čistih, starčevićanskih, ovakvih i onakvih pravaša, proljećara i ostalih. Vjerojatno će posegnuti i za egzotično desnim HRAST-om (2,55 posto na euroizborima) i nadati se da će HSP Danijela Srba potpuno nestati. Iako se činilo kako dolazi do zatopljavanja i s HDSSB-om, instrukcija iz Mostara je jasna – Glavaševa stranka ostaje nezavisna i nema govora o nekim predizbornim koalicijama.

Povratak otpisanih

U političku kalkulaciju svakako valja uključiti i gospodarstvo. Ako ono nastavi s laganim umiranjem, Milanović će trebati koalirati sa svime što postoji ne bi li ostao na vlasti. Dođe li, pak, do novog strmoglavljivanja, onda će se vlast zavaljati ulicama i krajnje je upitno tko će je pokupiti: u igru će svakako tad ući i razni proroci i luđaci. Jasno, ako se dogodi ono što se ipak s pozicije lipnja 2013. godine čini najizvjesnijim – kraj krize i blagi oporavak, Kukuriku karte dobit će na vrijednosti. No, teško je očekivati da će ta dodana vrijednost biti tolika da sama po sebi u biračkim kutijama garantira višak »crvenih« listića.

I tu dolazimo do možda ključnih igrača za političku budućnost Hrvatske, dviju stranaka koje su u proljetnom izbornom maratonu uglavnom zbrajale šamare: HSLS-a i HSS-a.

Pribrajanje postotaka tih stranaka svome jatu, međutim, lako bi mogao biti match-winner i za Karamarka i za Milanovića.

Neobična je to seljačko-liberalna kombinacija: pogotovo gledano svjetonazorski, konzervativni, kršćanski HSS i liberalno-kozmopolitski HSLS imaju malo što zajedničkog. Primjerice, po rezultatima jedne ankete peticiju »U ime obitelji« protiv homoseksualnih brakova potpisalo je gotovo 40 posto HSS-ovaca. HSLS-ovaca – nula posto.

Politička liga za opstanak

S druge strane, ove dvije stranke imaju jednu iznimnu zajedničku osobinu: obje se klate negdje ispod praga od pet posto glasova. Koalicija bi, matematički gledano, bila komplementarna, jer HSS ima svoja uporišta na selu, a HSLS u gradu. Doduše, lako je ovdje zamjetiti kako bi – svjetonazorski i matematički – jednako logična bila i kombinacija SDP-a i HDZ-a. No, igranje u političkoj ligi za ostanak čini bilo kakve vrijednosne razlike tako savladivima…

Zajednički izlazak na izbore vjerojatno bi donio solidan broj mandata, a obzirom na izjednačenost dvaju velikih blokova, HSS i HSLS mogli bi u svojim rukama držati odluku o tome hoće li Hrvatsku do kraja desetljeća voditi desnica ili ljevica.

I tu bi, opet, u maloj prednosti mogla biti Kukuriku koalicija. Jer, ne čini vam se, HSS i HSLS su, ne tako davno, bili u navlas istoj situaciji. Krajem 2007. godine, naime, mogli su odlučiti hoće li na vlast dovesti Ivu Sanadera ili Zorana Milanovića. Ivo je očito imao bolje argumente.

Sve ono što se nakon toga dogodilo i HSS i HSLS su jedva preživjeli. Danak je plaćen na prošlim parlamentarnim izborima. HSS ima jednog zastupnika, a HSLS je izvanparlamentarna stranka.

Političkog baruta, međutim, ipak još imaju. Njihov kandidat Ferdelji nije za puno izgubio ulazak u drugi krug u Zagrebu, HSS-u su neke utvrde na istoku Hrvatske ostale netaknute, a na euroizborima je njihova zajednička lista uzela 3,86 posto glasova.

Stoga bi se lako naposlijetku moglo pokazati, kad 2013. godina bude već iza nas, da je proljetni izborni maraton u Hrvatskoj samo naizgled završio bez pobjednika. I da će naposlijetku najviše profitirati baš oni zaboravljeni, koje nitko nije spominjao brojeći počasne političke krugove po Hrvatskoj.