Veliki koncert sprema se 25. svibnja na zagrebačkoj Šalati gdje će bend proslaviti točno 25 godina od prvog koncerta, održanog u mitskom Kumrovcu. Koncert se promovira i kao oproštaj od »Svijeta glamura«, posljednjeg i vrlo uspješnog albuma Piva, albuma koji je nastavak mirne tranzicije i dostojanstvenog odrastanja benda koji je krenuo s energične, eminentno pankerske pozicije.

 

Kad smo bili čupavi

 

– Pregršt pjesama starih i novih, pokušat ćemo koliko možemo izbjeći onu dosadnu prigodničarsku »greatest hits« varijantu. Bit će definitivno šarolikiji repertoar nego u zagrebačkoj Areni kada smo promovirali »Svijet glamura«. Ipak je nekakva prigodna fešta pa će biti i više pjesama iz prve faze benda kad smo još bili čupavi. Inače, nikad, ili rijetko kada odsviramo istu set listu, obično imamo samo popis i prve četiri pjesme. Ne kužim baš bendove koji se slijepo drže popisa pjesama, ne shvaćam kako možeš recimo pred deset različitih publika odsvirat identičan koncert, kako to ne dosadi? 

– Pa mislim da ne. Radili smo s Denykenom pa se čuje njegov i naš rukopis s »Knjige žalbe« i »Šamara«. Pjesma se zove »Na ovim prostorima« i zamišljena je kao neka vrsta vizije Lijepe Naše kada budemo ulazili u Europsku uniju, ali je opet i dovoljno univerzalna da se njome mogu poslužiti i naši dragi susjedi kad se jednog dana budu našli u istoj situaciji… Htio sam objasniti naivnim europejcima, a volim ih zamišljati naivnim, jer sam naivan – s kime zapravo imaju posla, a da opet odgovor bude višeslojan, nijansiran, da ne bude crno-bijel.

 

Bez depresije

– Bilo je puno nervoze. Bila je to svirka za izviđače. Prvo su nam rekli da ćemo svirati vani i čak postoji i fotka s tonske, a onda su nas zbog kiše preselili u neku mjesnu zajednicu iliti malo veću sobu, ali nije bilo ključa pa je publika na kraju morala ulazit kroz prozor. Na kraju se dogodila i tučnjava između nekih izviđača i štićenika popravnog doma.

– Prvo se sjetim svirke u rock klubu Remetinec, koji nije dugo radio. Sjećam se, Pišta je organizirao nekakav festival, mi smo bili headlineri, bilo je to godina 93. ili 94. Otprilike. Stajao sam ispred dvorane nakon tonske probe, gledao masu koja izlazi iz autobusa i kreće prema dvorani i mislio si: jebote fakat smo već pravi bend. 

 

Skromne želje

– Sa Stipetom smo se razišli iz najprozaičnijeg mogućeg razloga. Postali smo bend s trubačem koji svira 70 – 80 posto pjesama u kojima nema trube. Zato se nikakve dramatične promjene u soundu neće dogoditi odlaskom trubača, jer smo već na »Svijetu glamura« na silu trpali brasseve u neke pjesme. To naprosto više nije imalo smisla. Nikad nismo bili u tom ska punk reggae fazonu gdje truba paše. Imali smo male izlete na »Šamaru«, ali smo od tada krenuli u drugom smjeru pa smo se lijepo dogovorili da se raziđemo k’o ljudi. A možda nas opet put nanese na istu binu.

– Moji se nekakvi veliki planovi uglavnom svode na sljedeći album. Nemam velikih megalomanskih planova, dokazali smo da možemo napuniti dvorane, veće i manje, ne nadam se nekom velikom svjetskom uspjehu jer mi je gušt pjevati na hrvatskom i ne zanima me prepjevavanje na neki svjetski jezik zbog svjetske slave. Htio bih napraviti s bendom još nekoliko dobrih albuma, možda nekad i nekakav akustični album, ili disko hit.

Bilo što što će nam biti gušt raditi, i još bih htio puno putovati, naročito u gradove u kojima još nismo svirali. Eto, skroman sam, zaključuje Kekin.