Glumica Barbara Rocco postala je HDZ-ova kandidatkinja za mjesto varaždinske dožupanice, a u politici se našao i Milan Štrljić, glumac i bivši intendant HNK Split, koji je postao predsjednik splitskih Laburista i kandidat za Gradsko vijeće
U utrku za skore lokalne izbore u Hrvatskoj krenulo je i nekoliko lica iz svijeta glume. Glumica Barbara Rocco postala je HDZ-ova kandidatkinja za mjesto varaždinske dožupanice, a u politici se našao i Milan Štrljić, glumac i bivši intendant HNK Split, koji je postao predsjednik splitskih Laburista i kandidat za Gradsko vijeće. Objasnio je kako se osjetio pozvanim reagirati na stanje u društvu, a Hrvatski laburisti učinili su mu se socijalno najosjetljivijom strankom. Izgleda da glumcima, slično kao i liječnicima, u jednom trenutku postaje privlačno uključiti se u politiku. Kad je riječ o glumcima u politici, to bi gotovo mogla biti i »prirodna veza«, a možda bi netko mogao ironično zaključiti i »prirodni blud«. I u politici ima podosta glume, teatralnih nastupa, pa i estradnih elemenata.
Glumac Mirvad Kurić Saveza za bolju budućnost u susjednoj BiH tvrdi da je posve logično da glumac svojim promišljanjem i djelovanjem utječe na promjene u društvu:
– Kroz cijelu povijest teatra, teatar je bio kritičarski nastrojen prema svim društvenim poremećajima koji se dešavaju. Kao čovjek koji se bavi ovim poslom, mogu zaključiti da u sadašnjem vremenu kazalište nema takvu snagu i utjecaj na kritičku masu, kakvu bi trebalo imati u društvu u kojem živi. Stoga je logično da glumci svoj način razmišljanja okrenu u smjeru u kome mogu utjecati na neke promjene… Sastavni dio jednog glumačkog habitusa je emocija; glumci kada govore, govore emocijom. Radi takvog naboja, svaka doza licemjerstva nema mjesta kod njih. Njihov »glas« može korigirati dosta toga u društvu – objasnio je Kurić, napominjući da je to glavni razlog zašto se upustio u politiku.
Barbara Rocco prihvatila je kandidaturu za zamjenicu župana, uz objašnjenje da se na ovaj korak odlučila zbog nezadovoljstva postojećim stanjem u društvu. Ujedno je istaknula spremnost da svojim znanjem i iskustvom unese nužne promjene u politiku. Rocco će se natjecati na lokalnim izborima iako je izjavila »da nije članica nijedne stranke i da je politika nikad nije privlačila«. Ukoliko pobijedi, tvrdi da će se boriti za kulturu jer smatra da je zapostavljena.
Kroatizacija repertoara
Ovim svojim kolegama glumcima u politici je prethodio Boris Buzančić, kojemu je jedna od najpoznatijih i najpopularnijih uloga bila dotura Vice, šaljiva splitskog gradonačelnika u televizijskoj seriji »Velo misto«. Igrom slučaja Buzančić je i u stvarnom životu postao gradonačelnik Zagreba nakon izbora u Hrvatskoj 1990. godine. U njegovom mandatu ponovno je postavljen spomenik banu Josipu Jelačiću, a počela je i obnova katedrale. Ambiciozne Buzančićeve planove s početka mandata onemogućio je rat, tijekom kojega su bombardirani Banski dvori i rubni dijelovi grada. Na mjestu gradonačelnika ostao je do 1993. godine, a 1992. je izabran i u Sabor, gdje je ostao do 1995. godine. Krajem devedesetih godina Buzančić se povukao iz politike i ponovno posvetio glumi.
Jedan od ipak najistaknutijih primjera veze između glumačkog svijeta i politike je bivši hrvatski premijer Ivo Sanader, koji je diplomirao 1982. na temu »Nazor o svijetu u kazališnom djelu Jeana Anouilha«. Krajem osamdesetih u Austriji je osnovao ogranak HDZ-a te ostvaruje prve kontakte s Franjom Tuđmanom. U Split se vraća u praskozorje Domovinskog rata. Po povratku u rodni grad od splitskog gradonačelnika Onesnina Cvitana zatražio je razgovor, nakon kojeg Cvitan konstatira da Sanader ima »odgovarajući strukturu i reference« za rad na mjestu intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. U razgovoru za tjednik »Danas« Sanader je objasnio kako on doživljava ono što se u to vrijeme nazivalo »kroatizacijom repertoara«. Kazao je da je njegova programska politika da se ide »u pravcu zdravijeg, slobodnijeg mischunga hrvatskih i stranih djela zato što u prošlim, represivnim vremenima djela hrvatskih autora često nisu mogla biti u prilici da se odmjeravaju s onim europskim i svjetskim«. S mjesta intendanta splitskog HNK Sanader odlazi u kolovozu 1992. godine.
Kriza produkcije
U susjednoj BiH također su se na prošlogodišnjim izborima pojavila poznata glumačka lica, premda se ovoga puta pokazalo da i nisu bila dobar mamac za birače. Glumci Milan Pavlović i Saša Petrović, koje televizijski gledatelji uglavnom poznaju po rolama u humorističkim serijama i igranim filmovima, okušali su izbornu sreću sa Strankom za europsko Sarajevo, ali ne baš uspješno. Ni popularni Dino Mehmeda Mujkić iz serije »Lud, zbunjen, normalan« svoj izlet u politiku neće pamtiti po dobrom rezultatu. Poraz je pretrpio i njegov kolega Josip Pejaković. Tamošnji mediji tada su postavili pitanje jesu li kriza u društvu i borba za bolju budućnost razlozi zašto mnogi bosanskohercegovački glumci ulaze u politiku, ili se razlog krije, kako mnogi misle, u krizi produkcije i posla? Ovim povodom je glumac Saša Petrović za Haber.ba izjavio:
Filmski Terminator
Najaktivniji angažman među bosanskohercegovačkim glumcima prije nekoliko godina imao je Emir Hadžihafizbegović, kao član SDA i četverogodišnji ministar za kulturu i sport Kantona Sarajevo. Nakon odlaska s ministarske funkcije izjavio je: »Ne namjeravam se više baviti politikom, mada ne mislim da sam kao ministar i političar uradio nešto pogrešno«.
Sličnog stava je i glumac Josip Pejaković, dugogodišnji član Narodne stranke Radom za boljitak, koji je prvih godina svog političkog djelovanja bio istaknuti stranački kadar i aktivni promotor njenih političkih platformi, da bi se zadnjih godina vrlo rijetko ili gotovo nikako pojavljivao u javnosti kao agitator političkih ideja. Spomenimo još i primjer srbijanskog glumca Branislava Lečića, koji je jedan od osnivača Liberalno-demokratske partije, a nakon izlaska iz iste osnovao je pokret »Moja Srbija« te se priključio Demohrišćanskoj stranci Srbije. Godine 2000. izabran je za ministra kulture gdje se zadržao do 2003. godine.
Glumci koji ulaze u svijet politike nisu izuzetak ni drugdje. Najpoznatiji je primjer Ronald Reagan, 40. predsjednik SAD-a (1981. – 1989.) i 33. guverner Kalifornije (1967. – 1975.). Prije ulaska u politiku Reagan je radio kao sportski komentator, filmski glumac i predsjednik američkog Ceha filmskih glumaca. Početkom šezdesetih prešao je iz Demokratske u Republikansku stranku i 1966. pobijedio na izborima za guvernera Kalifornije s konzervativnim gospodarskim i socijalnim programom. Reagan je na predsjedničkim izborima 1980. uvjerljivo pobijedio demokratskog predsjednika Jimmyja Cartera koji se borio za svoj drugi mandat, a njegova je pobjeda pomogla i drugim kandidatima Republikanske stranke, jer je uspjela povećati broj zastupnika u Senatu za 12, čime je nakon 28 godina povratila senatsku većinu. U vrijeme stupanja na dužnost Reagan je imao 69 godina, postavši time najstarijim izabranim američkim predsjednikom. Završimo s filmskim Terminatorom – Arnold Schwarzenegger, austrijsko-američki filmski glumac, političar i body builder, od 2003. do 2011. bio je guverner američke savezne države Kalifornija.