Na prvi pogled, sve je već jasno i ispričano. I priča o velikim pobjednicima (HDZ, Karamarko, Ruža Tomašić, Tonino Picula) i priča o velikim gubitnicima (prije svih Zoran Milanović i SDP). No, ipak, ispod prvog sloja analiza »najveće i najpreciznije ankete o popularnosti stranaka«, kako se izbore za Europski parlament u najavama nazivalo, ostala je još gomila zanimljivog materijala i još zanimljivijih zaključaka o tome što kome u politički zalog nose prvi hrvatski euroizbori. 

   Red je početi s onima koji su – izgubili. Dakle, laburistima. Doduše, rezultat koji je za 0,55 postotnih poena viši nego na parlamentarnim izborima (i znači jednog eurozastupnika) pomalo je neukusno nazvati porazom, no ako itko misli da u stožeru Lesarove stranke u noći objave rezultata nije bilo gorčine, taj se teško vara. Stranka koja po anketama teži 9-10 posto dobila je 5,77 posto glasova. Za stranku, pritom, koja se nudi kao (jedina) alternativa vladajućim opcijama, potrošenim u najdbuljoj političkoj i gospodarskoj krizi koju pamti hrvatska demokracija, glasao je tek svaki devetnaesti birač. Možda je već, prije nego se očekivalo, došlo vrijeme kad se taktika »sami protiv svih« suočila s neumitnim zidom? Lako moguće, pogotovo na debelo bipolariziranoj političkoj sceni kakva je ona u Hrvatskoj. Dugo će, sigurno, ostati gorjeti svjetlo kod laburista i kad prođu lokalni izbori i sasvim sigurno neće biti lako donijeti taktiku postizbornog koaliranja, te pozicioniranja pred sljedeće parlamentarne izbore. Profilacija te stranke nije još gotova i bez obzira na veliki potencijal ovi euroizbori su pokazali koliko je on ograničen, a budućnost neizvjesna.  

  Utjeha Joze

Sam istarski župan je sad zapravo u nelošoj poziciji. Glasovima koje je njegova lista dobila njegov IDS ulazi kao favorit za lokalne izbore u Istri, a on ima nekoliko solidnih euro-opcija već u svibnju naredne godine. Naime, ili će ga SDP uzeti na svoju listu i tako povećati izglede za pobjedu (i njegov odlazak u Bruxelles i Strasbourg i to ovaj put na puni petogodišnji mandat), ili će imati mnogo više vremena nego sad da okupi svoju ekipu i krene u novi, izgledniji lov na pet posto glasova.

   Dakle, tko drugi je njegova djevojka? Oklada na Jakovčića uopće ne zvuči kao loša opcija.  

   Mnogo manje razloga za zadovoljstvo imaju strateški partneri Zorana Milanovića, narodnjaci Vesne Pusić. Oni su, zbog neočekivano lošeg rezultata zajedničke liste, ostali kratkih rukava i praznih euro-klupa. Njihova prva uzdanica, Jozo Radoš, jest dobio toliko preferencijalnih glasova da zauzme treće mjesto na koalicijskoj listi, no nije prošao prag od deset posto i tako je sa svog šestog mjesta ostao taman prekratak. Ipak, kad se uzme anketni rejting HNS-a, koji pleše oko očajnih tri posto, u preferencijalnom rezultatu svog skoro-pa-eurozastupnika Radoša HNS-ovci ipak mogu naći tračak optimizma i nade da neće završiti u političkom limbu u kojem je, primjerice, HSLS već godinama: da osvaja taman toliko glasova da im se može reći: šteta, a baš ste bili blizu.

   Osim Milanovića i SDP-a euroizbori su značili nedvosmislen poraz i za još jednog aktera cijelog događanja: za tvrtke koje se bave ispitivanjima javnog mnijenja. Da, odaziv je bio neubičajeno mali, i da, u tom slučaju raste rezultat onome tko ima brojnije i discipliniranije članstvo. No, kad posljednje ankete pokazuju čak sedam postotnih poena prednosti jednoj listi, pa se to na biralištima pretvori u (istina minimalan) poraz iste, onda je jasno da je priča o maloj izlaznosti ipak – alibi. Razlika ankete i stvarnosti je jednostavno prevelika i koliko god Milanović i SDP morali preispitivati svoju taktiku, toliko i anketari moraju analizirati svoju metodologiju. Ako, naravno i jedni i drugi žele da ih se ubuduće ozbiljnije doživljava.

  Županije sve crvenije?

Naposlijetku, valja još pogled baciti na globalni odnos snaga, a ususret lokalnim izborima kojima ćemo se zabavljati već za mjesec dana (19. svibnja). A tu je slika – u svjetlu nedjeljnih rezultata – ipak nešto mrvicu ružičastija za vladajuću koaliciju. Ljevica, naime, dugo ima većinu u hrvatskim gradovima, pogotovo većim, što se u globalu neće promijeniti ni ovog svibnja, makar nas čekaju nikad neizvjesnije bitke za Osijek, Zagreb, Split, Zadar… No, županije su utvrde desnice. Cinici će reći da su tako i skrojene, kombinacijom urbanog i ruralnog, da daju baš takav, »plavi« rezultat. Ukoliko se rezultati s euroizbora preslikaju i na lokalnu razinu, HDZ i njegovi partneri će i ovaj put »uzeti« veći dio županija. Razlika će, međutim, biti nikad manja.

   Naime, prije četiri godine HDZ je dobio deset župana, njihov koalicijski partner HSS tri. SDP je uzeo pet županija (četiri plus Zagreb), HNS jednu, kao i IDS i HDSSB. Omjer »plavih« i »crvenih«, odnosno desnih i lijevih županija bio je 14:7. Glasovima na euroizborima su se županije podijelile u omjeru 12:9 za »plave«.

   Što bi ipak bio znak nemalog porasta »crvenih« i to na dosad »neprijateljskom« teritoriju. Međutim, na euroizborima nije, primjerice, bilo ni Bandića, ni Keruma, i kad krene taj sveopći cirkus po svim lokalnim sredinama idućih tjedana, pitanje je hoće li rezultat 12:9 ostati održiv. Ukoliko tako bude, sigurno će, barem na toj razini lokalne samouprave, oba tabora veselo proglasiti – pobjedu.

   A onda imamo skoro cijelu godinu izborne apstinencije, do nove »najveće i najpreciznije ankete popularnosti stranaka« – redovnih izbora za Europski parlament.

   Za nadati se da će se održati u nešto sretnijoj i manje kriznoj atmosferi, kako bi ovih 20,84 posto odaziva s nedjeljnih izbora ostao negativan rekord.