U zadnjih 50, 60 godina nije postojao ovakav bend. To je posebna forma sviranja, mediteraneo spojen s world musicom. Nismo se sastali da napravimo bend koji će živjeti od toga, mi isključivo sviramo radi druženja. Muzika nam je na neki način bijeg od stresa
Molto Cortese projekt je riječkih umjetnika čije se javno djelovanje uglavnom vezuje uz kazališnu umjetnost. Grupa renomiranih profesionalaca kroz svoju glazbu istražuje popularnu glazbu prve polovine dvadesetog stoljeća (swing, bossa nova, gypsy jazz Djanga Reinhardta…) lišenu suvišnih improvizacija, s utjecajem Mediterana i naglaskom na ljepotu melodije. Rezultat njihovog uživanja u glazbi album je »Molto Cortese« na kojem se nalaze zanimljive obrade te četiri autorske pjesme Denija Šesnića i Igora Karlića koje su izvedene u sklopu predstave »Blue Butterfly« ansambla riječkog Baleta HNK Ivana pl. Zajca nastale iz koreografske radionice. S grupom Molto Cortese upoznali su nas Deni Šesnić, Igor Karlić, Dalibor Laginja, Zoran Petrović Bebe, a uz njih ovaj nesvakidašnji sastav čini i Marijan Blažina, Mario Hrabrić, Damir Srok, Dražen Šegić, Maja Veljak i Valter Veljak. Uz njih, na albumu je gostovao i Damir Halilić Hal na gitari te Denis Razumović Razz na saksofonu.
Sve odsvirano je bitno
Zašto ste se odlučili snimiti album? KARLIĆ: Sve je krenulo vrlo neformalno, a pretvorilo se u vrlo konkretan projekt. Započelo je kao demo snimanje, prijateljska suradnja, sasvim nepretenciozno, više kao dokument zajedničkog druženja, nego projekt na kojem bi se ozbiljno radilo. Snimali smo u mojoj radnoj sobi, studiju »Šta da?« i kad se krenulo u snimanje, prvi su rezultati bili začuđujući, neočekivano zanimljivi. Iz dana u dan smo se nalazili, snimali, dosnimavali, s puno entuzijazma i oduševljenja. Bilo mi je jasno da bi bilo pogrešno pristupiti snimljenom materijalu na način uobičajene gipsy jazz produkcije na što je navodio repertoar. Kopiranje uzora bio bi pogrešan izbor. Jedini pravi bilo je inzistiranje na različitosti, individualnosti, slobodi interpretacije, autentičnosti izvedbe i zvuka. Trebalo je ne slijediti i ne kopirati uzore, nego naći svoj pravi izraz. Što se tiče samih aranžmana i produkcije, naglasak je stavljen na melodiju i melodioznost, s obzirom na to da nitko od nas nije profesionalni glazbenik da bi se mogao upuštati u preslobodne improvizacije. Aranžmane smo podredili glazbi i što je vrlo bitno, ugođaju, ambijentalnosti.
Nagrađivani skladatelj i izvođač scenske glazbe: član Hrvatskog društva skladatelja od 2000. godine, sa statusom samostalnog umjetnika. Kao suradnik sa značajnim imenima hrvatske kazališne režije ostvario je više od dvije stotine kazališnih predstava. Autor glazbe za dokumentarne filmove, autor dramatizacija i radiodrama.
I kakav je bio rezultat? KARLIĆ: Rezultat je kompaktnost, autentičnost kompozicije i originalnost. Kad usporedimo finalizirane snimke sa snimkama uzora, naše zvuče melodičnije, pristupačnije slušatelju, čvrsto se drže glavne teme. Važno je reći da se kroz studijski rad profilirao zvuk benda jer sasvim je druga stvar svirati u studiju gdje se čuje svaki odsvirani ton od svirke u prostoru gdje se često glazba pretvara u puko naglašavanje instrumenata. Nakon studijskog rada, puno se više pažnje posvećuje svim elementima, svaka gitara, svaki instrument, sve odsvirano je bitno. ŠESNIĆ: Treba reći da smo htjeli snimiti nekoliko pjesama da vidimo kako zvučimo. Došli smo do Foxa iz Dallas Recordsa, on je snimke poslušao i zainteresirao se za izdavanje CD-a. Rezultat je zanimljiv materijal koji nailazi na vrlo pozitivne reakcije ljudi.
Imamo materijala
Na albumu se nalaze obrade i autorske stvari? ŠESNIĆ: Da. Bend je nastao iz druženja, mi smo svi prijatelji, godinama se znamo družimo i radimo zajedno. Počeli smo svirati prije nekih 4, 5 godina. Ja sam u to vrijeme u Zagrebu radio predstavu s Matom Matišićem, našim poznatim gitaristom koji mi je pokazao neke gipsy stvari. To mi se učinilo dosta zanimljivim pa smo malo pomalo to počeli vježbati. Kao što je Igor rekao, dali smo melodiju u prvi plan. Većina bendova koji danas sviraju gipsy u prvom dijelu pjesme svira melodiju, onda dolaze tri, četiri kruga improvizacije koji toliko traju da nekad kad slušaš pjesmu, zaboraviš o kojoj se stvari radi, koja je tema. Mi smo fokus udarili na melodiju, kroz različite instrumente. Ima tu gitara, violina, saksofon, kontrabas, udaraljke… Paralelno s obradama većinom Djanga Reinhardta koji je otac gipsy jazza u Europi, pojavile su se stvari koje smo sami komponirali – »Blue Butterfly« i »Deny Waltz«, smatramo da su dovoljno dobre I zanimljive da ih stavimo na album jer su na tragu gipsy jazza, ali autorske i obrađene u našoj interpretaciji.
Likovni umjetnik, scenograf i slikar. Kao scenograf surađuje s niz poznatih redatelja u Hrvatskoj i Sloveniji. Autor je više od stotinu scenografija te brojnih samostalnih i kolektivnih izložbi. Dobitnik je niz nagrada i priznanja za svoj rad.
LAGINJA: Da se mene pita, sljedeći bi nam album mogao biti autorski. Materijala imamo puno. ŠESNIĆ: Za nas je specifično da se nismo sastali da napravimo bend koji će živjeti od toga, mi isključivo sviramo radi druženja. Muzika nam je na neki način bijeg od stresa. Nismo puno nastupali jer nemamo ni vremena, ali kad se nađemo, sviramo.
Što se nastupa tiče, koliko nastupate i u kojim sastavima? ŠESNIĆ: Velik je popis članova, popis koji je na CD-u uključuje i goste, prijatelje muzičare koji su uletili sa solo dionicama da prošire i oplemene tu priču. Nastupali smo u nekoliko sastava, u glavnom baza smo, ritam i solo gitara i Bebe i ja, često je Dalibor tu, a ostatak benda, pa kontrabas i violina uglavnom dođu kad su zahtjevniji nastupi ili za snimanje CD-a. To su profesionalni muzičari Valter i Maja Veljak. Minimalna postava je duo…
Dizajner je svjetla i docent na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Potpisuje više od dvije stotine predstava u zemlji i inozemstvu. Autor je dizajna rasvjete brojnih velikih projekata (najveća ikad postavljena »Aida« u Pekingu, olimpijade na pijesku u Omanu…). Dobitnik je brojnih prestižnih nagrada za svoj umjetnički rad. Osnivač je Baška International Guitar Festivala.
PETROVIĆ: Mi smo jedinstvena pojava u Rijeci. U zadnjih 50, 60 godina nije postojao ovakav bend. To je posebna forma sviranja, mediteraneo spojen s world musicom. Deni i ja smo počeli od ceste, ja sam rođen na Belvederu, tamo smo kao djeca svirali tako da je to cijela riječka priča. Mi se vežemo uz world music, a glavni lajt-motiv je ljubav. ŠESNIĆ: Gipsy izričaj je veseo, ima svoju melodičnost. Django je bio vrlo nadahnut stvaraoc, kompozitor koji je u elemente jazza ubacio elemente ciganske tradicionalne muzike i tako je nastala muzika koja nosi energiju koja veseli ljude.
LAGINJA: Vezano uz nastupe, moramo reći da je nekih uobičajenih profesionalnijih bilo malo, u krajnjoj liniji i nema se gdje svirati, a i nije vrijeme od svirki. Bilo je puno neplaniranih nastupa, kad Deni i Bebe negdje uzmu gitare i počnu svirati, to je nastup. ŠESNIĆ: Počeli smo svirati u Sabrageu, tada još nije bilo benda, prije pet godina. Našli bismo se s dvije gitare i svirali sve i svašta, čisto da se društvo zabavi. Znale su se cijele noći tu provesti. Tamo ćemo u svibnju imati i promociju albuma. PETROVIĆ: Ali to dođe spontano, ne tako da mi imamo nastup, nego sve krene slučajno.
Po profesiji Apple Computers IT administrator i Autocad dizajner. U glazbenom svijetu produkcijski menadžer, (Opatija, 1998. Joe Zawinul & Zawinul Syndicate, Rijeka, 1999. Chico and The Gypsies), organizator smotre klapa Bašćinski glasi 1992., 1993. i 1994. u suorganizaciji s Festivalom dalmatinskih klapa u Omišu.
ŠESNIĆ: Osnovna je ideja ne nametati se. Tko dođe i kome se svidimo, poslušat će nas. KARLIĆ: Iz svega toga je izašao »Blue Butterfly«, vrlo konkretan projekt. ŠESNIĆ: »Blue Buttefly« bio je inicijacija za pokretanje plesne produkcije u HNK Ivana pl. Zajca prije tri godine. Nakon što smo snimili tu stvar, taman sam se vraćao iz studija i sreo Stašu Zurovca (tadašnjeg ravnatelja Baleta HNK, op.a), dao sam mu CD da to posluša, oduševilo ga je i rekao je da bi napravio balet na tu glazbu. Napravili smo produkciju koja je tri puta igrala u HKD-u i pet puta u Zajcu, svaki put je bilo prepuno gledalište.
Riječki proizvod
Django Reinhardt mnogo je utjecao na vaš rad? ŠESNIĆ: Django je izuzetna pojava u povijesti popularne muzike, čovjek koji je zaslužan za to da je gitara dobila mjesto solo instrumenta u jazzu. Prije njega gitara je bila isključivo prateći instrument, on je prvi počeo svirati solo dionice na gitari. Duke Elington je to čuo, pozvao ga u Ameriku. Django je gitarom zauzeo poziciju koju su do tada imali truba, saksofon. Osim toga, napisao je više od 200 kompozicija za vrijeme svog dosta kratkog života. LAGINJA: Mene Django ne oduševljava toliko kao njega, ali na neki drugi način pristupam svemu tome, ta je različitost samo nešto dobro za nas. Mi nismo gipsy bend, nas se ne može odrediti. PETROVIĆ: Dalibor je stari glazbenik, umjetnik, dobar prijatelj s grupom riječkih glazbenih snaga koje su ostavile puno traga u riječkoj glazbi tako da mi predstavljamo spoj između one i ove generacija.
Na svome albumu posebno zahvaljujete Radomiru Sarađenu na imenu benda. Možete li nam otkriti kako je Molto Cortese dobio ime? ŠESNIĆ: Jednog dana otišli smo u Zagreb, gotovo u ovom sastavu, kod jednog čovjeka koji izrađuje violine, gitare… Išli smo se raspitivati za nabavku gipsy gitare koje je teško nabaviti u Hrvatskoj. Na kraju smo od njega dobili staru gitaru koju su Bebeu kasnije ukrali u Parizu. Dok smo s tom gitarom prolazili ispred zagrebačkoga kazališta, sreli smo našeg prijatelja, kazališnog fotografa Radomira Sarađena koji kada je vidio nas petoricu s gitarom na ramenu, nije znao nalazi li se u Rijeci ili u Zagrebu. U tom je trenutku ispalio: Izgledate kao da ste ispali iz stripa Molto cortese, misleći na strip Corto Maltese, al’ su mu se pobrkale riječi. Rekao sam: Vidi, to je dobro ime za bend, a na kraju krajeva ima i neko zanimljivo značenje koje je na tragu naše glazbe i našeg pristupa glazbi. LAGINJA: Corto Maltese je legenda svjetskog stripa, a ta likovnost je prisutna i u našem radu. Važno je reći da svi mi svaki na svoj način vrlo prisutni u kazalištu, to je vrlo važna stavka.
KARLIĆ: Ostavljamo apsolutno otvoren prostor za suradnju, ulaženje u nove stilove, imamo autentičan zvuk, ali nemamo zadanu formu, a opet je ovo riječki proizvod. Svi smo mi individualci, imamo drugačije glazbeno iskustvo što se pokazalo kao sretan spoj. U kojem će pravcu to otići, tko zna. Možda ćemo sutra raditi obrade Ive Robića, on ima sjajne pjesme, krasne melodije. PETROVIĆ: Mi smo dugogodišnji prijatelji, a ovo je naša ljubav. Album se stvarao četiri godine, od čega je dvije godine Igor radio samo na produkciji. To je rad koji se ne vidi, a u biti je veoma bitan. Vi morate naći producenta za ovu glazbu, i u Europi ga je teško pronaći. Danas su produkcije brze, sve se mora brzo prodati, a mi radimo pomalo. Produkcije se rade po ključu, imaju određeni loop, mi ne idemo tim putem. Mislim da je ovaj CD trajan dokaz našeg prijateljstva.
KARLIĆ: Imali smo svo vrijeme ovog svijeta za pripremu, zato je trebalo tako dugo da se dođe do rezultata s kojim smo zadovoljni. Sve se to vrijeme zvuk mijenjao i prilagođavao snimanju. Nastao je zvuk benda koji je definitivno prepoznatljiv. Nije kopija ničega, autentični smo. Teško je to izvesti kada imaš na stotine izvedbi jednog standarda, a ti napraviš nešto što je dobro, a nema veze ni sa čime što je itko prije u svijetu napravio.
