Iako Gorska služba spašavanja u Hrvatskoj ima više od šest desetljeća dugu povijest i tradiciju, čini se da je tek u posljednjih desetak godina napokon dobila pažnju javnosti koju zaslužuje. Pripadnici HGSS-a sada su praktički svaki tjedan u medijima, a raspon aktivnosti upravo je nevjerojatan – od velikih potražnih akcija u šumovitim bespućima, do spašavanja nasukanih jedriličara na teško pristupačnim otočnim škrapama.

   Prije desetak godina godišnji broj intervencija nije prelazilo brojku 300, što u odnosu na 2012. godinu kad je HGSS ubilježio 1200 raznoraznih akcija čini nevjerojatnu razliku.

No dramatični trend porasta u statistikama spašavanja, kao i sve veću pojavnost HGSS- u u medijima u Hrvatskoj i dalje ne prati zakonska regulativa, zbog čega gorski spašavatelji i dalje muku muče s financiranjem i nedorečenim zakonskim odredbama. Iako je osnovan davne 1950. godine, tek 2006. godine hrvatski Sabor izglasao je Zakon o HGSS-u i time ovoj službi dao zakonsku opstojnost. No taj isti zakon gorske spašavatelje ni dan danas ne izjednačava s vatrogascima ili primjerice prvom pomoći ili bilo kojom drugom službom na koju prespaja služba 112 u slučaju potrebe i to u cijelom nizu aspekata, zbog čega između ostalog HGSS i dalje ovisi o milosti pojedine jedinice lokalne samouprave, od kojih veliki broj za gorske spasioce na svom području i dalje nemaju sluha, iako čelnici te iste lokalne jedinice podrazumijevaju da će HGSS izaći spasiti građane koji se u nevolji zateknu na njihovom području.

Manjkavosti zakona

Zakonske manjkavosti ujedno su i odgovor na pitanje koje najčešće zanima hrvatske građane nakon što pročitaju novu vijest o uspješno okončanoj potrazi za grupom turista koji u japankama vrludaju po Biokovu – može li im tko to naplatiti? E pa – ne može, jer u Hrvatskoj takva mogućnost naprosto zakonski nije predviđena. Na naplatu žrtvama nesreće koje spašavaju, članovi HGSS-a doduše ne gledaju isto kao i mnoštvo ogorčenih građana koji vijesti o intervencijama gorskih spasioca rado komentiraju iz svojih udobnih naslonjača. HGSS će svoj posao i dalje obavljati volonterski, a gorski su spasioci sve redom osobe koje se u svoje slobodno vrijeme bave alpinizmom, speleologijom i cijelim nizom »riskantnih« aktivnosti u prirodi. No pročelnik HGSS-a Vinko Prizmić zna cijeli niz drugih razloga zašto je zakonska nedorečenost o kretanju »na nepristupačnim terenima i izvan naselja« u konačnici neodrživa.

   I zakon o gorskoj službi spašavanja i Zakon o pružanju usluga u turizmu koji sad ide u izmjene, prepoznaju gorsku službu kao javni servis na području javnih ljudskih potreba. Zakonom o HGSS-u gorska služba je dobila čak 22 obveze, između ostalog preventivnog djelovanja, traganja i spašavanja na nepristupačnim terenima, strmim dijelovima obale, rijakama, u elementarnim nepogodama, ali nije uz to dobila određena prava da učinkovito utječe na preventivu, niti je tim zakonima obaveza prenesena na druge – na lokalne zajednice, na sve sudionike aktivnosti na tim područjima, na organizatore i pružatelje usluga i to je situacija koja HGSS-u stvara nemoguće, dugoročno neodrživo stanje. Broj ljudi koji posjećuju područja izvan naselja raste, raste pri tome i broj nesreća, a probleme ima jedino HGSS. Mi dođemo besplatno spasiti svakoga tko zove u pomoć i svakim danom se više i više ubijamo od posla kako bi sanirali posljedice nesreće i štete koje su se mogle izbjeći, ustvrdit će Prizmić povlačeći nekoliko jednostavnih analogija. Situacija u kakvoj je sada HGSS, pojasnit će slikovito njen pročelnik, odgovara situaciji u kojoj vatrogasci imaju obavezu gasiti požare, no nitko drugi nema apsolutno nikakvih obveza prema protupožarnoj zaštiti – od gospodarskih subjekata do građana koji u tom slučaju ne bi mogli snositi nikakve sankcije za primjerice bacanje opuška u šumu.

   – Znači protupožarna zaštita je prepoznata kao javna potreba, a shodno tome osigurani su i stabilni izvori financiranja.   

   Druga analogija bila bi sigurnost na javnim prometnicama, gdje je nizom zakona propisano kako se tko mora ponašati u prometu, tko brine o cestama i koje su sankcije za nepoštivanje propisa. Ne događa se da prva pomoć samo jurca okolo i skuplja ranjene po prometnicama, a nitko ne odgovara za prometne nesreće, nastavlja Prizmić u »slikovitom« tonu podvlačeći svoje usporedbe zaključkom da ama baš nikakvim zakonom nisu propisane obaveze prema ponašanju u planinama i svim drugim nepristupačnim terenima. Iako tako opisana, potreba da se propiše bilo kakva obveza dok primjerice lutate šumom između Učke i Suhog vrha, može zvučati pomalo apstraktno, Prizmić ponajviše pod tim misli na problem nemogućnosti naplate osiguranja od onih koji lutaju pa zalutaju i problem nepostojanja obveze onoga tko se za tu istu šumu brine da dio sredstava izdvoji i za HGSS.

Izdvajanje financija

– U Hrvatskoj tu sigurnost koju mi nudimo, država trenutno ne može naplatiti kao proizvod, niti postoji tržište osiguranja na tom prostoru. Sada su u izradi izmjene Zakona o pružanju usluga u turizmu, ali provoditelji turističkih aktivnosti u prirodi grozničavo žele izbjeći bilo kakav nadzor i obveze. No to je prostor koji će u budućnosti biti jedan od glavnih resursa razvoja hrvatskog turizma. Sada se upravo od njega očekuje duža sezona, veći prihodi i sve te sportsko-turističke aktivnosti u prirodi će se morati regulirati, tvrdi Prizmić ističući da u gradu trenutno ne smijete dovesti deset ljudi na ulicu ako prije toga ne najavite javno okupljanje, ali možete organizirati pustolovnu utrku od 300 sudionika na nekom planinskom području, bez da imate ikakvih obaveza prema sigurnosti ili prema financiranju službe koja je nositelj sigurnosti na tom području.

   – HGSS od države jasno i glasno već neko vrijeme traži da se sigurnost na prostorima na kojima djeluje zakonski projektira na isti način kao što se to napravilo za sve druge javne potrebe. To bi između ostalog podrazumijevalo da jedinice lokalne samouprave od kojih je za neke i dalje važnija rasvjeta za novu godinu od sigurnosti izvan gradskih naselja, imaju obvezu izdvajati financije za HGSS, odnosno, kako predlaže Prizmić, i da se dio turističke pristojbe možda izdvaja za ovu vrstu sigurnosti. To bi podrazumijevalo i da organizatori pustolovnih sadržaja u prirodi imaju unaprijed pripremljenu procjenu rizika napravljenu u suradnji s HGSS-om, te da oni koji vode bilo kakve grupe u prirodu uvijek budu osposobljeni za suradnju s HGSS-om. A u konačnici, to bi podrazumijevalo i da građani imaju obvezu pridržavati se naputaka HGSS-a, te da HGSS zapisnički može utvrditi ako se netko nije pridržavao propisa i proslijediti to nadležnim tijelima. Naime, paradoksalno u cijeloj priči je što većina onih koje je HGSS spašavao zapravo najvjerojatnije i ima plaćenu neku vrstu osiguranja i rado bi broj police dali HGSS-u. No država trenutno iz tog podatka ne može izvući baš ništa.