Žene su i dalje potplaćenije od muških kolega, malo kojoj je omogućeno fleksibilno radno vrijeme, nema dovoljno vrtića i organiziranih produženih boravaka za djecu, a kako je egzistencija obitelji ugrožena rade i po nekoliko poslova istovremeno
Ulažući u svoje obrazovanje, žene danas ulažu u svoje egzistencijalno utočište, koje im je nekad pružao brak – hrvatske su žene sve obrazovanije, po broju magisterija i doktorata pretekle su muškarce, a kako je egzistencija obitelji sve teža, rade i po nekoliko poslova istovremeno. Rađanje više od jednog djeteta, u takvim okolnostima, međutim, onda postaje pravi »avanturizam«. Podrške sustava nema, jer su žene i dalje potplaćenije od svojih muških kolega na istim radnim mjestima, unatoč zakonskoj regulativi je, nadalje, malo kojoj od njih omogućeno fleksibilno radno vrijeme, a istovremeno nema dovoljno vrtića i organiziranih produženih boravaka za djecu mlađe školske dobi, koji bi im pomogli u obnašanju, sve teže, dužnosti »super mame«.
Bogatstvo i potomci
Totalna stopa fertiliteta, podatak je demografa prof. dr. Anđelka Akrapa sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, ubrzano pada od 80-tih godina prošlog stoljeća, jer je i dvostruka uloga žena u društvu, bez pomoći sustava, sve teža. Egzistencijalni problemi, napominje Akrap, ljude u braku ograničavaju da imaju više djece, a mladi ljudi od braka bježe, odnosno odgađaju potomstvo do kasne dobi. Niti jedna vlast do sada, glavna je Akrapova zamjerka, nije se pozabavila ovim problemom, niti je ijedana dosada napisana demografska politika, a bilo ih je nekoliko, zaživjela u stvarnosti.
Dijana Kobas Dešković je »dvostruka« majka, jednog devetogodišnjaka i jednog četverogodišnjaka, diplomirana je psihologinja i žena s dvostrukim magisterijem, vlasnica agencije za odnose s javnošću, ali i idejna začetnica u Hrvatskoj, no i u svijetu, sasvim novog poslovnog modela – Mamforcea.
– Kad govorimo o obrazovanim, ambicioznim ženama, koje istovremeno žele i obitelj, njima je nužno potrebna fleksibilizacija radnog vremena. ‘Mamforce’ je poslovni model u kojem sustav, kompanija, zaposlenicama koje su se vratile s porodiljnog nudi fleksibilno radno vrijeme, ne nužno pola radne satnice već prema dogovoru – žena može raditi pet sati dnevno, može i sedam, može raditi osam sati tri dana zaredom pa dva ne raditi, raditi od kuće, što god. Ženi se tako bitno olakšava njena dvostruka uloga, a kompanija, osim dobrog imidža, dobija, prvenstveno, visokomotiviranu, obrazovanu zaposlenicu u koju je već ranije ulagala, umjesto da, iznova, uči nekog drugog njenom poslu. Ako te žene, zbog djece, odustanu od posla, ili nastave s manje složenim poslom, kompanija na njihova mjesta mora dovoditi nekog novog, i ulagati u njih, učiti ih ispočetka, a ovdje već ima lojalan i sposoban kadar«, pojašnjava Dijana. S hrvatskim poslodavcima razgovara, kaže, već više od godinu dana, osvješćujući im prednosti ovakog rada, ali im, u svojstvu posrednika, nudeći i kadar koji ima potrebu raditi na ovaj način. Kroz mjesec i pol do dva, najavljuje Dijana, javnosti će se prve »Mamforce« kompanije i predstaviti.
Kad se vrate s porodiljnog, žene su, potvrđuje Dijana, još efikasnije radnice negoli su bile prije. Zahvaljujući njihovoj, još boljoj organiziranosti, organiziranija postaje i kompanija. Osim toga, ovaj način rada u kompanijama smanjuje i stopu odlazaka žena na bolovanje zbog bolesti djeteta, što također predstavlja veliku uštedu.
A što je s »fleksibilizacijom« kod kuće, i s podjelom poslova s partnerom, pitamo Dijanu. Žene si, odgovara nam, prečesto dozvole da postanu žene-žrtve, koje sve nose na svojim leđima. »I kod kuće nam bude onako kako si same ‘posložimo’, i s onakvim partnerom kakvog si same odaberemo. Ja sam dobro odabrala, jer mi je suprug od velike pomoći, ne samo kad je riječ o bavljenju djecom, prevažanju na njihove slobodne aktivnosti, već pomaže i u kuhinji, kućanskim poslovima općenito. Sve je stvar dijaloga«, zaključuje Dijana.
– Od dvanaest najrazvijenijih gospodarstava u Europi, devet ih ima najbolje demografske trendove, između ostalih Švedska, Danska i Belgija, Francuska ili, primjerice, Nizozemska. Žene u Švedskoj, zahvaljujući sustavu koji im pruža veliku podršku i omogužava fleksibilno radno vrijeme, u prosjeku rađaju dvoje djece, što mi možemo samo sanjati«, ističe prof. Akrap.
U Hrvatskoj sustav zaposlenim ženama ne pomaže, pa se one, kad su djeca u pitanju, oslanjanju na svoje majke, svekrve, rođakinje, ili pak, ako si to mogu priuštiti, baby-sitterice – ističe prof. dr. sc. Smiljana Leinert Novosel sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Rodnu neravnopravnost ova profesorica proučava više od petnaest godina i, kako zaključuje, dok se ta neravnopravnost na radnim mjestima osjeća manje, jer je vidljiva oku javnosti i podliježe slovu zakona, žena je u vlastitoj obitelji još uvijek neravnopravna. U obitelji, naglašava profesorica, još uvijek vladaju vrlo tradicionalni odnosi. Kućanski su poslovi, na primjer, i dalje »ženini« jer ih žene, ovisno o poslu, obavljaju u 52,4, do u čak 90 posto slučajeva. Samo 25 posto muškaraca odlazi u nabavku namirnica, u većem broju na sebe su preuzeli tek sitne kućanske popravke koji su, ruku na srce, puno rjeđi od svakodnevnih kućanskih, »sizifovskih« poslova. Današnji se muškarci, istina, više bave vlastitom djecom negoli su se njihovi očevi bavili njima, no svoje slobodno vrijeme i dalje više troše na sebe nego a djecu. Žene, s druge strane, i slobodno vrijeme troše na bavljenje djecom.
»Women in Adria« poslovna je mreža koja povezuje poslovne žene, onako kako se u muškom svijetu povezuju muškarci. Na čelu ove »ženske platforme« nalazi se Ivana Matić koja je, ostavši bez posla, shvatila kako je najveća boljka žena u Hrvatskoj njihova loša međusobna povezanost.
»Muški« brojevi
– Da sam muškarac koji je ostao bez posla, nazvala bih pet ‘muških’ brojeva, i našla novi posao. Žene na pozicijama kod nas su, nažalost, na te pozicije došle uz pomoć muškaraca, što je mene ponukalo da krenem u posao u kojem ću povezivati – žene«, kaže Ivana Matić. Žene su, pojašnjava, »skovane« tako da nastoje svaki posao napraviti savršeno, misleć’ kako će onda za to biti i pohvaljene, nagrađene. Nažalost, ovdje to tako ne funkcionira, jer je puno bitnije »nekoga znati«.
»Žene ne koriste kontakte za biznis onako kako to čine muškarci. U korporacijama, u kojima sam radila, uvijek se nađe neki muškarac koji će drugog muškarca uzeti ‘pod svoje’ pa ga uvesti u društvo sa nogometa, pa u društvo sa tenisa, na kraju i u društvo iz omiljenog restorana. Takvog, ženskog ‘networkinga’ nema, i općenito nam nedostaje nerva za samopromociju, i, što je najvažnije, samopouzdanja. Nama se, zdravorazumski, puno toga podrazumijeva pa tako i to da bi radom trebale zaslužiti što nam pripada. Nažalost, u praksi je sve puno nepravednije«, ističe Matić.
