Uvjetno je kažnjeno 13 prijestupnika, od kojih su tri policajca, dok je većini u međuvremenu nastupila zastara. Optužnicu je podigao daleke 1995. godine Mladen Bajić protiv čak 46 okrivljenih
Lažiranje prometnih nesreća unosan je posao, i nije od jučer. Svi u tom lancu zarađuju, osim osiguravajućih društava koji moraju plaćati imaginarne štete, a posljedično su oštećeni i prosječni korisnici osiguranja kada premije narastu.
Na žalost, zastare kaznenog progona protiv uključenih u lanac (počevši od organizatora »sudara« i vlasnika automobila, preko policajaca s lažnim zapisnicima do pouzdanih sugovornika u nekim osiguranjima), više su pravilo nego izuzetak.
Zanimljivo, tek je jedna osiguravajuća kuća (a u cijelom slučaju oštećeno ih je nekoliko) postavila odštetni zahtjev kako bi vratila novac isplaćen za nepostojeće nezgode. Koliko će u tome nakon dva desetljeća uspjeti veliko je pitanje. No, govoreći o kuriozitetima, interesantno je napomenuti i da bi sada neki od 33 optužena protiv kojih je postupak pao u zastaru, a koji su svojedobno bili uhićeni i proveli po mjesec-dva u pritvoru, mogli tužiti državu zbog vremena provedenog iza rešetaka kao, na koncu, neosuđeni ljudi.
Srećom, Županijski sud u Šibeniku ipak je bio dovoljno brz u slučaju koji je započeo optužnicom iz prosinca 1995. godine protiv čak 46 okrivljenih (?!) zbog 54 kaznena djela te ukupne štete od najmanje petsto tisuća ondašnjih DEM, čija je vrijednost tada bila puno veća od dva milijuna kuna, koliko bi najobičnijom konverzijom danas iznosila šteta. Zanimljivo, optužnicu je u to vrijeme pisao današnji Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić.
Prve uplate
U samom početku je optužnica prvo bila uručena Vojnom sudu u Splitu pa se nakon ukidanja tog suda cijeli slučaj kiselio na Općinskom sudu također u Splitu gdje se po ovom predmetu nije godinama radilo baš ništa. Opravdanje je bilo da se spis doslovno visok metar i pol i težak barem četrdesetak kilograma – zagubio!? Konačno je promjenom nadležnosti stigao i do Županijskog suda u Šibeniku. I od 2009. godine preokret!
U Šibeniku su ipak uspjeli nekako privesti kraju slučaj, uz neminovne »gubitke«, tako da je danas pravomoćno u tom slučaju osuđeno ukupno 13 osoba, od toga i sva trojica policajaca iz originalne optužnice. Za ostale je, očekivano, sve palo u zastaru. Naravno, protok vremena nije dopustio ozbiljnije sankcije, ali uvjetne zatvorske kazne za svih 13 osuđenih ipak su nekakav pozitivan rezultat. U pitanju su kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti, poticanja na to kazneno djelo, davanja mita i prijevare.
Redom su im izrečene uvjetne zatvorske kazne od po nekoliko mjeseci u zatvoru s rokom kušnje od dvije ili tri godine, a u tom periodu ne smiju počiniti novo kazneno djelo te, što je možda i najbitnije, moraju vratiti imovinsku korist stečenu kaznenim djelom.
Totalne štete
Gotovo nevjerojatno zvuči i činjenica da su prvi od njih doista već uplatili u Državni proračun iznose koje su zaradili na nepošten način.
Kao najbliži, gotovo identičan, slučaj spomenimo i onaj sa Županijskog suda u Splitu koji je završio s još gorim rezultatom po tužilaštvo. Prometne su se također lažirale početkom ’90-tih, a od ukupno 11 optuženih, čak deset ih se izvuklo zastarom. Na uvjetnu kaznu zatvora od deset mjeseci s rokom kušnje na dvije godine i vraćanje štete osiguravajućoj kući od tridesetak tisuća kuna, osuđen je samo jedan prometni policajac.
Riječ je bila o čitavoj seriji lažnih prometnih nesreća na omiškom području koje su se dogodile u ljeto 1992. i početkom 1993. godine. Sve se događalo na dobro poznat i uhodan način: vlasnici vozila su sami ili s prijateljima stupali u kontakt s jednim od tri prometnika Policijske postaje Omiš zaduženih za prometne nezgode. Nakon dogovora, policajci su izrađivali zapisnike fingiranih nesreća na temelju kojih su »oštećeni« ostvarivali naknade od osiguravajućih kuća. U cijeloj priči su bili i lažni očevici, podnosile su se čak i prekršajne prijave protiv tobožnjih uzročnika nezgode! Vlasnici »uništenih« automobila uglavnom su naplaćivali totalne štete na svojim, mahom novim, vozilima tako da su se isplate kretale između deset i dvadeset tisuća DEM po vozilu. Njima bi u stvarnosti ostajao netaknut automobil, a keš bi podijelili sa suorganizatorima (u to vrijeme nije bilo nikakvog problema promijeniti osiguravajuću kuću i zadržati bonus od pedeset posto, makar ste bili odgovorni za nesreće), dok su policajci po »očevidu« dobivali između dvjesto i petsto DEM.
