Nevjerojatna lakoća površnosti kojom se prate iznimno dramatična i ozbiljna zbivanja u domaćem gospodarstvu i politici kao da svakog tjedna proširuje horizonte propasti: ne one ekonomske, koja sasvim fino brodi već petu godinu i bez dodatnog vjetra u leđa, nego one medijske i, posljedično, društvene. 

  Jer, o ničemu se ovog tjedna sa splitskog »Proinvesta« nije pisalo kao o tome da je pet ministara u najveći grad Dalmacije došlo s pet limuzina – svaki sa svojom. Novinar »Slobodne Dalmacije« je obavio posao do kraja: sačekao je završetak konferencije i zabilježio da je, ruku na srce, svih pet vozila bilo – puno. Jer su ministri na put išli sa svojim suradnicima. 

  Taj dio priče, međutim, nikog nije zanimao. Njih pet rastrošnih je sa svojih pet cestovnih zvijeri išlo u Split. A narod je gladan… 

 Piše se ulica

  Sama manifestacija »Proinvest«, zamišljena kao razgovor resornih ministara s lokalnim poduzetnicima u cilju poticanja investicija i objašnjenja svega što Vlada radi na njihovom olakšavanju je, jasno, dobra stvar. I, još jasnije, njena planirana kolateralna korist za vladajuće stranke će svakako biti činjenica da su lokalni i europski izbori blizu, pa se i »Proinvest« može shvatiti kao dio njihove izborne kampanje. 

  Bilo je već kritika i na taj račun, ali je činjenica da bi, vjerojatno s istih adresa, da nema takve manifestacije u predizborno vrijeme Banskim dvorima stizale kritike da ništa ne rade na obrazlaganju svoje strategije razvoja građanima. Uostalom, politička korist je ovdje samo kolateralna, a mogućnost da politička vlast u isto vrijeme ne radi i na svojoj stranačkoj promociji nije niti teoretska. 

  No, na stranu i mediji i »Proinvest«, činjenica je da je Hrvatska u 2012. godini svom silinom lupila o drugo recesijsko dno: prvi podaci Državnog zavoda za statistiku o padu BDP-a od dva posto pokazuju da u jednoj godini toliko nismo pali od one najgore, prve krizne 2009. godine (minus 6,9 posto, doviđenja i hvala na suradnji). Na Zavodu za zapošljavanje 375 je tisuća ljudi, gužva kakve nije bilo zadnjih deset godina. Čak ni skori ulazak u Europsku uniju kao da ne može pobuditi ni mrvicu optimizma u sve dešperatnijem narodu kojem se sve češće piše – ulica, evo su i sindikati za Prvi maj najavili veliki prosvjed, kad već ultraljevica ne može u svojim druženjima petkom otkupiti više od dvije-tri stotine antikapitalista. 

  Međutim, zapravo, možda ipak nije sve tako sivo. 

 Zrnce – optimizma?!

  Možda ipak griješe analitičari koji već nakon 14 mjeseci rada konstatiraju kako Milanovićeva Vlada – nije uspjela. Naravno, smiješno je nakon neznatno više od četvrtine mandata donositi takve ocjene. Pogotovo kad nisu istinite, taman i da je cijeli mandat prošao. Kad bi se sve što radi vlast svelo na gospodarstvo i kad bi mandat bio pri kraju, onda bi svakako stajala ovakva neprolazna ocjena u indeksu Zorana Milanovića. No, prošlo je tek 14 od uobičajenih 48 mjeseci. A uz to, ocjena o neuspjehu je duboko autarkična – Hrvatska naime, vjerovali ili ne – nije otok. Malo hrvatsko gospodarstvo je toliko ovisno o stanju europske ekonomije da je sasvim izvjestan negativni odgovor na pitanje može li se uopće Hrvatska ikad izvući iz krize, ako to ne uspije Europskoj uniji. A EU je lani, također, tresnula o drugo recesijsko dno. 

  No, to su preočite stvari za one koji barem minimalno žele bez zle namjere (bilo politički motivirane, ili medijski – po promašenom načelu da se lošije vijesti bolje prodaju) sagledati stanje stvari. Brojke o trendovima domaćeg gospodarstva – a to je ono na što može prije svega utjecati politička vlast, ipak u sebi kriju zrnce – optimizma. 

 Na putu prema gore

Naime, nezaposlenost će, lako je moguće dostići zastrašujuću psihlošku granicu od 400 tisuća ljudi na burzi. Ali, teško prije naredne zime. Navala na biro rada (ni to se uglavnom nigdje ne da pročitati, hvala na pitanju) je ipak malo manja nego u posljednja tri mjeseca, pa je sa siječanjskih 372 tisuće, sad na oko 375. I to je velik, preogroman porast od stotinjak ljudi dnevno, ali je očito da se već počinju osjećati sezonska kretanja i da će do rujna brojka teško dalje rasti. A nekako s proljeća naredne godine, ako su predviđanja točna ipak bi (na godišnoj razini) trebala početi makar – stagnirati. 

  Brojke o BDP-u, pak, kriju posebno zanimljivu (i ne baš očekivanu) priču. Naime, ova, 2013. godina mogla bi za hrvatsko gospodarstvo označiti povratak makar u blizinu pretkriznog odnosa s Unijom – kad je hrvatsko gospodarstvo raslo višim stopama od onih koje bilježi blok od (još uvijek) 27 država. Jer, 2009. godine sve je krenulo naopako, i Hrvatska je zaronila jače i dublje (i bez prekida) u odnosu na EU, tad je razlika bila 2,6 postotnih poena BDP-a (EU pala 4,3, Hrvatska 6,9 posto). Vrhunac razlike uslijedio je u godini »kriznog poreza« Jadranke Kosor, dok se Unija oporavljala, Hrvatska joj je bila daleko cijelih 3,5 postotnih poena (EU u plusu 2,1, Hrvatska 1,4 posto BDP-a). Razlika je zatim pala na 1,5 postotnih poena u pretprošloj i 1,6 posto u prošloj godini (podaci o BDP-u su s Eurostata). No, u 2013. godini, EU prognozira vlastiti rast od 0,1 posto, a Hrvatskoj pad od 0,4 – što znači da bi se razlika stisnula na 0,5 postotnih poena BDP-a. 

  Ima i još: kad je krenula kriza jače od Hrvatske padalo je pet zemalja EU. Dvije naredne godine, Vlada Jadranke Kosor bilježila je bolje gospodarske rezultate od samo dvije članice EU. Lani je Hrvatska bila ispred njih pet, ove godine bi ih iza sebe trebala ostaviti – sedam. 

  Naravno, ljudima koji pokušavaju preživjeti od svog rada (ako su toliko sretni da rade) malo znači činjenica da, eto, mnogima ide – lošije. Kao što će sav relativni »plus« u odnosu na druge slabo pomoći aktualnoj vlasti ako čim prije ne posuši aposlutni »minus« i promijeni pravac kretanja domaćeg gospodarstva. 

  No, činjenica je da Hrvatska nije na Marsu, i da, dok netko ne smisli genijalni nacionalni izvozni posao s Indijom, ili Madagaskarom (i za to dobije makar jednu Nobelovu nagradu) ovdje neće biti značajnijeg oporavka (ako i ikakvog) dok je gospodarstvo Europske unije u depresiji. 

  Nijanse sive, kao i bilo koje druge boje, međutim, ovdje malo koga zanimaju. Agresivnije i temeljnije boje su se uvijek mnogo bolje tržile.