Ovogodišnji laureat, izvrsni »Argo« Bena Afflecka, pokazuje kolika je moć Hollywooda u oslobađanju svijeta, kad njegov pojam postaje svojevrsni »platonski ideal«, ali i mjesto na kojem filmovi mogu egzistirati samo u carstvu Ideje
Recentna izdanja Oscara pokazala su da Hollywood voli ispisivati panegirike na vlastiti račun. Nakon lanjskog nostalgičnog »Umjetnika» koji je transformirao hollywoodsku krizu u bajku sa sretnim završetkom, iz koje će ta ista industrija isplivati iz krize još snažnija, promovirajući vlastiti opstanak u teškim vremenima, ovogodišnji laureat, izvrsni »Argo« Bena Afflecka, pokazuje kolika je moć tog istog Hollywooda u oslobađanju svijeta, kad njegov pojam postaje svojevrsni »platonski ideal«, ali i mjesto na kojem filmovi mogu egzistirati samo u carstvu Ideje.
Iako mu je dio kritičara zamjerio da su u filmu svi Iranci svedeni na bradate »tragično nekompetentne« vojnike koji su izgubili ljudsko dostojanstvo, zanimljivo je da te iste kritičare ne smeta kad ih na isti način, pa čak i puno gore, portretiraju Džafar Panahi ili Mariane Satrapi. Uostalom, Affleck je puno obzirniji jer barem pokazuje da je jezik filma kao umjetnosti, pa bio on sveden na trešerski znan-fan, toliko popularan da su čak i Iranci koji su živjeli u najmračnijim vremenima Ajatolahove tiranije, bili spremni ponuditi Hollywoodu svoje pustinjske lokacije za snimanje jednog sumanutog B-filma.
Najveći gubitnici
Zato je »Argo« jako pametan film koji govori o nekim itekako ozbiljnim temama, ma koliko se njegov prosede naizgled sveo na čistu hollywoodsku razonodu.
S druge strane, kad smo već u sličnim političkim vodama, najveći gubitnik ostaje Kathryn Bigelow i njen sjajni »Lov na Osamu Bin Ladena« (Zero Dark Thirty), ali i prečesto favorizirani Spielbergov »Lincoln«, dakle još jedan nominirani komad koji se ideološki može promatrati kao tipični Obamin predizborni film. Zato su producenti Spielbergova filma dobili tek kakvu takvu satisfakciju u Oscaru za najbolju mušku ulogu koji je očekivao osvojio Daniel Day-Lewis, iako je naš osobni favorit ipak bio maestralni Joaquin Phoenix koji u »Masteru« glumi kao da se nalazi pod hipnozom.
Pravde i nepravde
Pomalo nas je iznenadila i odluka da Oscar za najbolju žensku ulogu ode u ruke Jennifer Lawrence za ulogu u Russelovu filmu »U dobru i zlu« u kojem glumi depresivnu curu koja se zaljubljuje u manično depresivnog Bradleya Coopera, što samo dokazuje da se još od »Kišnog čovjeka« Akademija ne može otrgnuti od svih mogućih ekscentrika i mentalno hendikepiranih likova, iako je Lawrence uz Gretu Gerwig trenutno jedna od najzanimljivijih američkih glumica mlađe generacije (ako Gerwig ne bude nominirana iduće godine za ulogu u suludom Baumbachovu filmu »Frances Ha«, bojkotirat ćemo Oscare).
Bilo kako bilo, velika nepravda nanesena je velikoj Emmanuelle Riva, koja se morala zadovoljiti tek činjenicom da je najboljim filmom s neengleskog govornog područja očekivano proglašena Hanekeova »Ljubav«.
U kategoriji sporedne muške uloge ipak bismo više voljeli vidjeti sumanutog Alana Arkina (»Argo«) nego Christophera Waltza (»Odbjegli Django«). A Anne Hathaway je zaslužila Oscara za sporednu žensku ulogu, barem zato jer ju je Tom Hooper natjerao da pjeva na setu »Jadnika« uživo a ne na playback, ma koliko je njenu pomalo histeričnu izvedbu songa »I dreamed a dream«, svu u krupnim očima i hiperventilaciji, kritičar Scott Foundas s pravom proglasio čistom emotivnom pornografijom.