filmove gleda već pedeset i šest godina, a pedeset i jednu godinu uredno vodi i evidenciju o svakom odgledanom filmu – od 1962. do 2013. bilo ih je 10.580, no budući da pojedine filmove gleda i po nekoliko puta, taj se broj penje na 12.210 predstava
Magija filmske slike očarala me još kao dječaka, kad sam svoje prve filmove gledao u kinu u Crnom Lugu. Bilo je to pedesetih godina, a neki od filmova koje sam tada pogledao su »Kekec«, »Dolina mira«, filmovi o Tarzanu s Johnnyjem Weissmüllerom, »Bosonoga kontesa« s Avom Gardner… Ljubav prema filmu nastavila se i nakon dolaska u Rijeku, 1962. godine, i nije prestala sve do danas – ovako govori 64-godišnji riječki filmofil Marjan Štimac koji filmove gleda već pedeset i šest godina. Pedeset i jednu godinu uredno vodi i evidenciju o svakom odgledanom filmu, a od 1962. do 2013. bilo ih je 10.580. Budući da pojedine filmove gleda i po nekoliko puta, taj se broj penje na 12.210 predstava.
– Početkom šezdesetih godina počeo sam bilježiti filmove koje sam odgledao, a prvi naslov koji sam upisao je talijanski film »Senso« u režiji Luchina Viscontija. Do 1986. godine sastavio sam 25 knjiga u kojima se nalaze svi osnovni podaci – naslov filma, naziv kina u kojem je prikazan, datum i vrijeme prikazivanja, zemlja proizvodnje, ime filmskog poduzeća i distributera, trajanje filma, imena redatelja i glumaca te nagrade ukoliko ih je bilo. Podatke sam prepisivao s plakata, a ponekad bih otišao do Zagreba i tražio informacije od distributera. Izrezivao sam i novinske članke, kako bi evidencija bila kompletnija. Od 1987. filmove sam počeo bilježiti na drugačiji način, izrezujući podatke iz propagandnog materijala, filmskih programa i lijepeći ulaznice, a takvih knjiga imam 30.
Kino nam je bilo sve
U film sam se »zaljubio« još u Crnom Lugu. Na selu nije bilo ničega osim kina, tada čak ni televizije. Kino je bilo sve, ne samo za mlade nego i za one starije. Program je obično bio srijedom, a filmovi su se prikazivali i subotom i nedjeljom. Film je od tada postao moja opsesija za cijeli život. Za drugo nisam imao vremena, ni za koncerte, ni za utakmice. Drugačije nije moglo biti. Kino u Crnom Lugu prestalo je raditi 1974. godine. Zadnji prikazani film bio je »Sutjeska«. U to vrijeme zavladali su televizija i video i kino više nije imalo nikakvog prihoda. U Rijeku sam došao u rujnu 1962. i prva stvar koju sam učinio bio je odlazak u kino. Bilo je to kino »Jadran«, u blizini kojega sam stanovao. Moj prvi film u Rijeci bio je japanski naslov »Smrt na Pacifiku« – prisjeća se Marjan Štimac.
Danas ovaj pasionirani ljubitelj filma u prosjeku dva do tri puta tjedno odlazi u kino, prateći gotovo sve naslove u Art-kinu »Croatia« i Cinestaru Rijeka. Prošle godine Štimac je oborio svoj osobni rekord pogledavši 442 filma i 513 predstava.
Šezdesetih godina znao sam ući u kabinu kina u Crnom Lugu i pomagati kinooperateru. Projektor je radio uz pomoć ugljenih štapića, pa se moralo paziti da se oni tijekom okretanja ručke dodiruju jer bi se uslijed razdvajanja štapića slika zamračila. Ja sam se jednom udubio u film i zaboravio okrenuti ručku, pa je nestalo slike. Počeli su zvižduci i negodovanja u dvorani. Više nikad mi se to nije ponovilo.
Kino je prestalo raditi 1974. godine, pa me zanimalo što će biti s kinoprojektorom. Doznao sam da ga se namjeravaju riješiti. Pitao sam mogu li ga dobiti i rekli su mi da se pobrinem za kinoprojektor. Snimio sam u kojem je stanju i zatim zamolio čovjeka koji je radio u Teatru Fenice da ga razmontira. On je rastavio projektor, a onda ga je susjed u dva navrata traktorom odvezao u podrum kuće u kojoj je živjela moja teta. Očistili smo ga, montirali ga i on se još uvijek tamo nalazi. Budući da radi na 380 volti, mogao bi se spojiti na susjednu zgradu vatrogasnog doma i pokrenuti. Uspio sam nabaviti i ugljene štapiće i sačuvati jednu rolu filma za projektor. Imam ideju da na tu kuću stavim tablicu s natpisom da se u njoj čuva projektor iz kina u Crnom Lugu koje je radilo od 1955. do 1974. godine.
– Taj broj povećao se zahvaljujući riječkom Art-kinu. Odlazim i u Cinestar, često u ranijim terminima, pa se zna dogoditi da sam jedini gledatelj u dvorani. Meni to ne smeta, jer tako na miru i u tišini mogu gledati filmove. Preferiram sjesti što dalje, jer na taj način imam pregled cijelog filmskog platna i mogu uočiti svaki detalj. U Art-kinu imam stalno mjesto u 15. redu, sjedalo broj jedan – objašnjava Štimac.
Kao redoviti posjetitelj kina Marjan Štimac dobio je i nekoliko počasnih iskaznica, najprije onu Rijekakina u doba Miroslava Tatića, pa novinarsku iskaznicu za gledanje filmova u HKD-u na Sušaku, a ističe da mu je ipak najdraža iskaznica riječkog Art-kina. Od Rijekakina dobio je 27. srpnja 2007. zahvalnicu za dugogodišnju vjernost, a u povodu 10.000 projekcije, dok mu je na isti datum 2011. godine uručena počasna iskaznica Art-kina »Croatia«, uz koju je na dar dobio i reprint plakata filma »Senso«. Član je i kluba ljubljanske kinoteke, a u Ljubljanu odlazi kad mu vrijeme i financije to dopuštaju.
Na film poslije posla
– Gdje god sam bio, ukoliko sam imao priliku, otišao sam u kino. Odlazio sam u Zagreb i Ljubljanu, a sjećam se i prvomajskog izleta u Veneciju. Bilo je to 1966. godine. Imali smo slobodno poslijepodne i krenuo sam u šetnju Venecijom. Naišao sam na dva kina: »Progresso« i »Edison«. U jednom sam gledao »Crvenog gusara«, a u drugom »Priču sa zapadne strane« koja je tek 1973. stigla u tadašnju Jugoslaviju. U to vrijeme filmovi su stizali s priličnim zakašnjenjem. U nekoliko navrata otišao sam i do Beograda, a filmove sam gledao i u okolici Rijeke – u Dragi, Bakru, Lovranu, kao i u Opatiji u koju je tada dosta filmova dolazilo prije nego u Rijeku. Pratio sam filmove i na opatijskoj Ljetnoj pozornici.
U Rijeci je nekad postojalo šest kina. Kao trgovac radio sam dvokratno u robnoj kući »Nama«, pa sam na projekcije odlazio nakon posla, u večernjim satima. U kino sam išao svaki dan, jer su se neki filmovi prikazivali premijerno. Kad sam kasnije radio samo ujutro, poslijepodne sam mogao otići u kino i imao sam više vremena – kaže naš sugovornik.
Blagoslov supruge
Među brojnim filmovima koje je pogledao, Marjan Štimac izdvaja nekoliko njih koji se izdvajaju svojom kvalitetom. To su »Oklopnjača Potemkin« Sergeja Ejzenštejna, »Građanin Kane« Orsona Wellesa, »Treći čovjek« Carola Reeda, »Potraga za zlatom« Charlieja Chaplina i »Casablanca« Michaela Curtiza. Neki od najdražih glumaca su mu Marilyn Monroe, Greta Garbo, Demi Moore, Gary Cooper, Humphrey Bogart, Spencer Tracy… Ima i još mnogo filmova koje nije uspio pogledati, a riječ je uglavnom o starim, kinotečnim naslovima. Film koji je pogledao najviše puta je »Rio Bravo«.
– Taj film pogledao sam osam puta! Razlog je bio što sam zavolio pjesmu Rickyja Nelsona. Htio sam imati zabilježenu glazbu. Ponio sam u kino mali magnetofon, tri puta odlazio na film i sjedio blizu platna kako bih snimio glazbu. Međutim, uvijek bi se na snimci čuli šumovi iz dvorane, kašalj, razgovor i slično. Onda me primijetio čovjek iz projekcijske kabine i pitao me što radim s magnetofonom na koljenima. Kad sam mu objasnio o čemu se radi, rekao mi je da mu se javim kad film završi. On je imao način da mi snimi glazbu i tako sam konačno dobio čistu snimku glazbe iz »Rio Brava« – jedna je od Štimčevih anegdota iz kinodvorane.
K 15 za odlazak u Pulu
U njegovom dugogodišnjem praćenju filmova ima još zanimljivih podataka. U jednom danu pogledao je najviše sedam filmova, a bilo je to na Pulskom filmskom festivalu osamdesetih godina.
– Bilo je to u vrijeme godišnjeg odmora. Tadašnji K 15 potrošio sam na odlazak u Pulu. Filmove sam gledao od ranog jutra do kasnih noćnih sati. U Pulu sam odlazio od 1972. do 1991. godine. Najduži film koji sam gledao bio je filipinski naslov »Melankolija« prikazan u riječkom Art-kinu. Trajao je osam sati i mislim da sam po završetku filma bio jedini gledatelj koji je uspio ostati do kraja. Trebalo je imati jake živce za taj film – zaključuje Štimac.
