Hrvatskom političkom puku – a u demokratskom društvenom uređenju njegovi su pripadnici svi punoljetni građani, dugo se nije dogodila tako dobra stvar kao što su predstojeći izbori za europarlament. Radi se o biranju ljudi koji će sudjelovati u prvoj pravoj političkoj participaciji Hrvatske u tijelima Europske unije, što je samo po sebi svečanost demokracije.

  Radi se, međutim, i o novom načinu biranja koji bi trebao imati niz blagotvornih učinaka na demokratizaciju domaćeg političkog procesa, bremenitog zagušujućim stranačkim centralizmom i otuđenjem političke klase od onih koji im daju legitimitet, dakle, birača.

  Ipak, u javnosti se već pojavilo dosta kritičnih tonova upućenih i samim izborima za europarlament i do jučer najizglednijem, travanjskom datumu njihovog održavanja. Sve te kritike uglavnom su tek promašeno jahanje na valu općeg populističkog nezadovoljstva politikom kao takvom, pogonjenog prvenstveno bolno dugotrajnom gospodarskom krizom.

Avanturizam i kaos

Kako Hrvatska do ulaska u EU, a taj događaj je, evo, udaljen od nas tek nešto više od četiri mjeseca, treba izabrati svojih 12 eurozastupnika, izbor travnja kao mjeseca u kojem će se izbori održati doimao se prilično logičnim. Lipanj znači avanturizam – jer nakon provedenih izbora postoje žalbeni rokovi koji moraju proteći da bi rezultati postali službeni, a u slučaju da na nekom biračkom mjestu bude koji glas viška u kutiji (ili se dogodi nešto slično), izbori se moraju ponavljati. Pa onda i oni imaju svoje rokove žalbe…

  Svibanj će, pak, biti mjesec lokalnih izbora. Treće nedjelje u svibnju birat će se općinske, gradske i županijske skupštine, te čelnici tih jedinica lokalne samouprave (drugi krug izbora za čelnike je, tamo gdje će ga biti, 2. lipnja). Dakle, cijeli svibanj će obilježiti lokalni politički ratovi oko razvoja Slavonije, Istre, Dubrovnika, Kastva… Potpuno bi bilo besmisleno i potcjenjivački u tu gungulu još ubaciti i priču o izborima za Bruxelles (i Strasbourg, jer europarlament zasjeda u dva grada), politici kohezije, europskim političkim frakcijama i odnosima Komisije i Parlamenta. To bi bilo otaljavanje posla, samo da se, eto, odrade i ti »dosadni« i »nebitni« euro-izbori. Pa nek’ veselje bude potpuno, i posao odrađen kako treba, ubacimo u svibanj i izvanredne parlamentarne i predsjedničke izbore! Dobitne li kombinacije: sve ćemo odraditi odjednom, uštedjet će se i na kampanji i na troškovima provođenja izbora. A uostalom, ti političari ničemu ni se služe, najbolje i najjeftinije bi izbore bilo ukinuti… Izbori u dikaturi ionako koštaju nula kuna.

Šest u jedan?

Dakle, osim ako se ne želi upasti u zamku gore navedenih populističkih baljezgarija i lipanjskog cajtnota, travanj je jedini logičan izbor. Nažalost, čini se da se vladajuća koalicija prepala medijske histerije o trošku izbora i da će ih ipak spajati s lokalnima, što će, osim u kampanji, izazvati potpuni kaos i na samim stolovima na biračkim mjestima. Naime, birač posjedne za stol, recimo treće svibanjske nedjelje, pred njim će stajati nevjerojatna hrpa papira. Primjerice, u Rijeci će glasati za: listu za gradsku skupštinu, gradonačelnika, listu za županijsku skupštinu, župana i za europarlament – a tamo bi trebao dati zaseban glas za listu i za kandidata na njoj. Ukupno – šest zaokruživanja za tri različite razine vlasti (tri za tri, ako bi izbori bili 2. lipnja). Međutim, po nažalost već viđenom konceptu kojeg je kao političku finesu do krajnjih granica izbrusio Ivo Sanader – nakon medijskog pritiska mijenjat će se već pripremljene političke odluke, pa tako i ona o datumu održavanja izbora. Za nadati se je da će ovdje prestati paralele s vladavinom Velikog Blefera, no kad se jednom krene posrtati pod pritiskom ovoliko uništenih i histeričnih medija kakvi su hrvatski, teško je biti optimist. A lako gađati što će biti sljedeće od čega bi mogli odustati: uostalom table sa ćiriličnim natpisima su po najavama već trebale biti na putu za Vukovar.

Ograničavanje poglavica

Osim zbog izbjegavanja kaosa, izbore za europarlament trebalo je izdvojiti i zato da se posebno naglase još dvije stvari. Prva je činjenica da će Hrvatska prvi put imati svoje eurozastupnike i po prvi put biti za čuvenim EU stolom (kao onaj koji rješava), a ne na njemu (kao problem). Druga je novi način biranja, s dodatnim preferencijalnim glasom, čime se povećava sudjelovanje birača u odluci o tome tko će ga zastupati, a ograničava svemoć stranačkih poglavica i njihove sljedbe. Naime, prvi glas se daje listi za koju se glasa – tu je sve isto kao i dosad.

No, sam spisak kandidata nije više definiran rednim brojem kojeg određuju, uglavnom po količini poslušnosti, stranački gremiji u sitnim satima zatvoreni u bunkerima partijskih središnjica. Ne, birač je taj koji će svoj dodatni glas dati jednom od 12 kandidata s liste, a u europarlament idu oni koji skupe najviše takvih glasova (proporicionalno, jasno, s glasovima koje je dobila lista). Naravno, i tih 12 kandidata će odrediti vrh stranke, ali oni će se sami morati izboriti za svoju prepoznatljivost da bi uspjeli i to ne kod stranačkog šefa, nego kod birača. Za nadati se je da će se, jednom, kad se stvar uhoda, ovakav način izbora uvesti i za sva predstavnička tijela u zemlji.

Pravo nije obaveza