Milena Benini: Vampiri su zrcalo društva

Vampiri su idealni kao simbol nečeg što je drugo i strano; oni su način na koji društvo raspravlja svoje probleme, određuje što je prihvatljivo, a što nije 

Malo koji autor ima zadovoljstvo boraviti na mjestu radnje romana kojeg upravo piše. Zagrebačka spisateljica i prevoditeljica Milena Benini imala je tu čast: radnja njenog novog romana događa se u pazinskoj Kući za pisce, čiji je gost bila tijekom prosinca. 

 Boravili ste mjesec dana u pazinskoj Kući za pisce, i to u klimatski najnepovoljnijem dijelu godine, s puno kiše, snijega, magle i hladnoće. Je li vrijeme pokvarilo očekivanja?  – Ne, baš naprotiv! Ovo je bila izvrsna prilika da vidim drugo lice Pazina. Osim toga, prosinac nekako i mora biti hladan, zar ne? Možda bi bilo udobnije da sam uspjela doći u neko toplije doba godine – ovako nisam baš posebno mogla iskoristiti prekrasnu terasu Kuće za pisce – ali svejedno se isplatilo. Rekla bih čak da je ovo maglovito i hladno vrijeme bilo baš inspirativno, i pomoglo mi da pronađem zmaja koji živi na dnu Pazinske jame: jutarnje magle su, zapravo, njegov dah.   Koliko se vaš upravo objavljeni roman »Djelomična pomrčina«, urbana vampirska priča smještena u današnji Zagreb, uklapa u aktualne trendove vampirske književnosti i filma, ili od njih odudara?  – Ne bih rekla da se moj roman posebno uklapa u neki od trenutnih trendova. Kako ja to vidim, trenutno postoje dva glavna soja vampira: jedni su oni »pripitomljeni«, izrazito romantizirani i/ili seksualizirani vampirski zavodnici kakvi se viđaju po tinejdžerskim i medijskim proizvodima, a drugi su posve neprihvatljivi vampiri-čudovišta, koji se pojavljuju u hororu. Moji vampiri nisu ni jedno ni drugo, iako imaju elemenata obje vrste. Ali nije mi bila ni namjera uklopiti se u neki trend. Napisala sam vampirski roman jer sam imala tu priču u koju su vampiri naprosto – pristajali, bili su joj potrebni. No moji su vampiri, mislim, prilično prizemna bića.  

I vještice pate od stresa

U novom romanu kojeg ste dovršavali tijekom boravka u Kući za pisce glavnu ulogu imat će vještice.

  – Ta je priča nešto što mi se već dosta dugo mota po glavi. Jedan dio inspiracije proizašao je iz toga što Istra ima mnogo vrlo popularnih i dobro opisanih nadnaravnih bića – vile, divove, vampire, krsnike – ali baš i nema vještice u onom uobičajenom smislu te riječi. Kopkalo me zašto je to tako, pa sam došla do zaključka da su zacijelo u nekom trenutku istarske vještice morale nekamo otići. Tako sam došla do vještica koje danas žive u SAD-u, ali su potomci emigranata, vještica koje su u doba progona otišle iz Istre. Jedna od tih američkih vještica doživljava previše stresa na poslu i zbog oporavka se vraća u stari kraj. A budući da se inače bavi ljekovitim i začinskim travama, putovanje financira tako što pronađe nakladnika za knjigu o istarskom bilju. I onda, naravno, kamo smjestiti osobu koja u Istri istražuje materijal za knjigu? U Kuću za pisce, naravno! Eto, tako je to bilo. 

Kako vratiti dostojanstvo knjizi i književnosti u Hrvatskoj?   – Teško. Hrvatska općenito ima vrlo problematičan odnos prema vlastitoj književnosti, osobito onoj koja iole miriše na komercijalu. To se vidi i po tome kako se odnosimo prema Mariji Jurić Zagorki. Ona je često i jedini domaći autor u kojem ljudi doista uživaju, ali nije ni u lektiri, niti se posebno sustavno proučava. To se počelo mijenjati tek nedavno, ali opet je fokus prvenstveno na njenom novinarskom i političkom radu, a ne na književnosti, koju se smatra »jeftinom« i »komercijalnom«. 

  I sve što ima tu stigmu »komercijale« je u principu kod nas podcijenjeno i zanemareno. Pri tome se zaboravlja da je upravo komercijalna književnost uvijek i svugdje glavni pokretač za postojanje bilo kakve druge književnosti. Književnost trenutno svuda u svijetu prolazi kroz neku vrst krize, ali kod nas je to još dodatno potencirano, jer ni prije nismo imali neku bogzna kako svijetlu situaciju. Pa su nam bestselleri knjige koje se prodaju u stotinjak primjeraka, a naklade padaju ispod 500. Baš zato što nemamo podloge, što nemamo te komercijalne književnosti koja bi onda mogla financirati nešto drugo. Književnost koju nitko ne čita je mrtva književnost.

  Dodatno, moram reći da je meni Istra veliko nadahnuće, već sam dosta stvari napisala koje su ovako ili onako smještene u Istri, bilo pravoj bilo nekoj alternativnoj, paralelnoj, mitskoj. Zato mi je pomisao da smjestim roman u Istru bila posve logična. A Pazin je meni obično prvo odredište; ovamo dolazim već desetak godina, bar jednom godišnje. 

 Čini se da su istarske teme i motivi posebno omiljeni u domaćoj spekulativnoj fikciji, puno više nego recimo ličke ili zagorske ili dalmatinske. Čime je to Istra zaslužila?  – Iskreno, mislim da si je Istra svojim radom – odnosno radom ljudi punih entuzijazma – priskrbila taj podžanr, koji su neki već u šali nazvali i »Istraploitation«.  

Vampiri koji ne grizu prije braka

Naime, Istra je jedino hrvatsko područje koje godišnje objavljuje dvije žanrovske zbirke priča – istrakonsku i zbirku Festivala fantastične književnosti, a to je već samo po sebi bilo dovoljno da privuče pisce, jer pravog prostora za objavljivanje domaće spekulativne fikcije zapravo nije ni bilo. Osim toga, dodjeljivane su i nagrade, za najbolje priče i, osobito, pršut za najistarskiju priču, što je bila dodatna motivacija. S druge strane, istina je i da Istra ima tu veliku mitološku pozadinu, s puno specifičnih bića i priča, koja je dodatno nadahnula ljude. Mislim da je stvaranje istarskog podžanra bilo gotovo neizbježno. 

 Posljednjih godina se u nizu predavanja i stručnih članaka temeljito teorijski bavite vampirima u književnosti i na filmu, a o tome pripremate i publicističku knjigu: zašto su vampiri i danas toliko zanimljivi?  – Vampiri su zrcalo društva, oduvijek su to bili. To je jedan od razloga za njihovu neprekinutu popularnost, koja više-manje kontinuirano traje već stoljećima. Ono što se mijenja, međutim, jest vampirski »kanon«, njihov izgled, pojava i osobine. To je zbog toga što su vampiri idealni kao simbol nečeg što je drugo, strano; oni su način na koji društvo raspravlja svoje probleme, određuje što je prihvatljivo, a što ne. Uvijek postoji nešto što se pojedinoj kulturi čini zastrašujućim, i to nešto obično se onda prenosi u vampire, kao zgodan način da se kolektivne strahove izbaci na površinu i dade im se savladiv, razrješiv oblik. Oni su idealni autsajderi, hiperelastični žrtveni janjci koji na sebe preuzimaju sve ono s čime društvo u određenom trenutku ne može izaći na kraj. 

  Mene osobno kod vampira najviše zanima baš taj aspekt, ta drugost koja je za vampire toliko bitna. To, naime, vampirima istovremeno omogućuje i da budu iznimno subverzivni; lezbijske vampirice šezdesetih godina, na primjer, ili homoerotski, metroseksualni tonovi kod vampira Ann Rice su stvari koje govore o onome čega se pojedino društvo u nekom trenutku boji, ali istovremeno daje i naznake da se to pitanje probavlja, da je to nešto o čemu pojedino kulturalno okruženje u nekom trenutku razmišlja. 

  Nije slučajnost ni što su se seksualno suzdržani vampiri Stephenie Meyer pojavili u trenutku kada svjedočimo velikom povratku silno konzervativnih pogleda na svijet, i vampiri koji »ne grizu prije braka« samo su odraz takve situacije – i oni, a i izrazito negativne reakcije koje su polučili. Jer je taj konzervativizam nešto o čemu mi svi ovog časa na neki način razmišljamo, i postavljamo se prema njemu, a vampiri su samo jedan od načina kako prorađujemo tu temu. 

  To je ujedno i jedan od razloga zašto su mi vampiri kao bezumna čudovišta s kojima nema pregovaranja zapravo najmanje zanimljivi. Oni odražavaju vrlo pojednostavljen pogled na svijet, u kojem s drugim nemaš o čemu razgovarati. To je dosadno.  

»Autentični« vampiri

Postoje stereotipi o tome kakav mora biti vampir – ispijanje krvi, pretvaranje u šišmiša, strah od križa, češnjaka ili svete vodice, besmrtnost, neka su od desetaka »kanonskih« vampirskih svojstava. Budući da vampirska književnost postoji već dvjestotinjak godina, koja su vampirska svojstva u tom vremenu odumrla, a koja su se nova pojavila?

  – Vampiri su uvijek proizvod svoga vremena, a današnje je vrijeme globalizirano, i to uglavnom na onaj imperijalistički način. Zato današnji vampiri u tinejdžerskim serijama idu u srednje škole i svi imaju holivudske osmijehe. Dugo godina medijska predodžba o vampirima uključivala je nekakvu verziju Transilvanije, prvenstveno, naravno, zahvaljujući Bramu Stokeru. No, posljednjih nekoliko desetljeća, pitanje podrijetla uvelike je iščezlo iz vampirskog mitološkog sklopa: dok su nekad vampiri čak morali spavati u ili na rodnoj zemlji da bi preživjeli, danas im sasvim odgovara i krevet iz Ikee, i mogu potjecati s američkog srednjeg zapada, ili bilo kojeg drugog mjesta. 

  Sve se više zaboravlja da vampiri, nekad, nisu mogli ući u kuću ako ih se ne pozove. To je povezano s načinom kako danas komuniciramo sa svijetom oko sebe: danas je gotovo nemoguće zamisliti da vam neki pop-kulturni fenomen ne uđe u kuću, koliko god vam se sviđao ili ne sviđao, pa su tako i vampiri prestali pristojno čekati da ih pozovete k sebi. 

  Od novih karakteristika, vjerojatno je najpoznatija i najozloglašenija ono famozno svjetlucanje na suncu koje je uveo serijal »Sumrak«. S druge strane, vampiri koji ne moraju nužno ubiti svaki put kad se hrane su već odavno poznati. U narodnoj tradiciji, recimo, prilično je poznat i češnjak kao metoda odbijanja vampira, no u današnje doba ima dosta vampira koji s hranom nemaju nekih većih problema, ili je bar mogu konzumirati. Uostalom, dobili smo već i vampire koji krv navlače iz limenki umjesto iz vratova. Ta je situacija, zapravo, bila prisutna od samih početaka: izvorni, folklorni vampiri nisu čak ni pili krv, već su davili, najčešće članove svoje neposredne obitelji ili ljude koji su im na neki drugi način bili bliski za života. A onda je romantizam učinio svoje, i dao im lik koji danas smatramo prepoznatljivo vampirskim. Ali ta prepoznatljivost je, zapravo, jako varljiva. 

  Još od osamdesetih godina, recimo, u većini vampirskih tekstova postalo je gotovo obavezno da vampir u nekom trenutku neke od tih tradicionalnih ili nazovi-tradicionalnih elemenata prezrivo odbaci kao čisto praznovjerje i izmišljotinu zaluđenih pisaca. Ni Stokerov Drakula nije gorio na suncu, to je dodao Hollywood. Zato mi je posebno smiješno kad netko napadne ove današnje vampire s argumentom da nisu dovoljno »autentični«.  

Podcijenjena komercijala

Vampiri su možda i najvarljivija mitska stvorenja. Kod njih je na djelu čisti Duchampov princip: vampirizam je ono što autor vampirskog teksta označi kao takvo. I gotovo. To je tako od samih početaka, tako da je apsurdno tvrditi da je neki vampir »praviji« od nekog drugog, pogotovo kad se uzme u obzir da su svi oni izmišljeni. 

 Kako biste komentirali posljednjih godina učestalu pojavu da se poznati mainstream (primjerice Ivo Brešan, Ivo Balenović, Josip Mlakić, Marinko Koščec, i drugi) sve više okreću fantastici, posebno podžanru distopije?  – Valjda živimo u distopijskim vremenima… U jednu ruku, to je i inače relativno česta pojava, ne samo kod nas. Tzv. realistički pisci, koji ime i težinu steknu romanima u kojima propituju krizu srednjih godina ili sudbinu jedne obitelji kroz stoljeća, svako toliko osjete potrebu posegnuti u spekulativnu fikciju. Vjerojatno je to zato što pisci pišu ono što osjećaju kao neke svoje priče, a to nema pravila. Sve su to odrazi vremena: naše je doba doista tehnološki u mnogo smislova dostiglo i prestiglo futuristička očekivanja proteklih epoha. Pisati danas o bilo čemu i pretvarati se da ne postoji sva ta silna tehnologija koja nas okružuje bilo bi besmisleno. Ali se onda postavlja pitanje što je tu spekulativno, i je li prisutnost tehnologije dovoljna da kažemo da je nešto znanstvena fantastika? 

  Istovremeno, distopija se kao podžanr valjda prva probila do akademskog poštovanja i srednje struje. Među klasicima SF-a uvijek se spominje »1984.« Georgea Orwella i »Vrli novi svijet« Aldousa Huxleya. A oni su obojica bili zapravo mainstreamaši, no napisali su po tu jednu antiutopijsku priču, i sad ih svojataju i jedni i drugi. 

  Ali uopće, te podjele na »žanr« i »ne-žanr« su zapravo jedna relativno moderna, prvenstveno marketinška tvorevina, i moguće je da će u budućnosti opet nestati. Distopija je, inače, trenutno moderna. Pišu se hrpe omladinskih distopija, na primjer. Motivi tako dolaze i odlaze, kao što smo prije godinu-dvije imali cijele vojske zombija. Očito je, dakle, da se neoptimistične vizije budućnosti nameću iz nekog razloga. A koji god to razlozi bili, vjerojatno da ih možemo pronaći i tu, kod nas. Pa onda imamo i pisce koji o tome pišu. 