U studiju smo snimali po sistemu »znak palicama i sviraš kao da si na probi«, čime je zadržana organska energija benda. Stilske odrednice, garage rock, power pop ili americanu treba uzeti samo uvjetno. To je konstrukcija koja olakšava mapiranje glazbenih svjetova
Riječka americana četvorka My Buddy Moose od danas u prodaji ima treći studijski album »Shine! Shine! Shine!« što će se u svim boljim prodavaonicama glazbe naći u CD i LP varijanti. Album je najavio prvi singl »Fucking Boring«, a drugi »Shine, Shine, Shine« bit će objavljen također danas. Koncertna promocija kreće 8. veljače u Novom Sadu, dan kasnije u Domu omladine u Beogradu gdje će im društvo praviti srpski americana bend Rebel Star te 15. veljače u Vintage Industrial Baru u Zagrebu, dok se ona pred domaćom, riječkom publikom očekuje negdje sredinom ožujka. O novom albumu, koncertima i glazbi uopće razgovarali smo s frontmanom Lukom Benčićem.
Kolekcionarski artefakti
Album izlazi službeno danas, no osim najavnih singlova, bio je na besplatnom streamingu i na bandcampu vaše izdavačke kuće Dancing Bear. U 24 sata album je preslušan oko 3000 puta. Dobra reakcija za jedan dan? Jeste li zadovoljni?
– Naravno da smo zadovoljni jer nam to pokazuje da postoji zanimanje za ono što stvaramo, iako se takva muzika u hrvatskim okvirima teško može proglasiti komercijalnom.
Album će svjetlo dana ugledati u CD i LP varijanti. Kako to da ste se odlučili i za vinil? Ima li to ikakve financijske računice ili je u pitanju ispunjavanje osobne želje benda?
– Mislim da je u današnje vrijeme vinil jedino fizičko izdanje albuma koje ima nekog smisla. Osobno, oduvijek sam skupljao vinile i još u vrijeme kada su bili potpuno potisnuti od strane CD-a kupovao sam ih u second hand shopovima, naručivao poštom i slično. Kada ploču držiš u ruci, uspostavljaš nekakav intiman odnos s izvođačem, što kod CD-a i mp2-ca nije slučaj. Sretna je okolnost što zadnjih godina prodaja vinila raste i manje-više svi izdavači ozbiljno računaju na taj format. Izdavanje ploče bila je s jedne strane naša osobna želja, a s druge to je najbolji mogući način prezentacije muzike. Vinili su danas kolekcionarski artefakti, dok CD-i nikada nisu uspjeli dostići taj status i zato im prodaja pada iz godine u godinu. Komercijalni učinak štampanja ploče testirat ćemo kada krenu koncerti jer ploče izvođača poput nas najviše se prodaju na živim svirkama.
Svih deset pjesama na albumu snimano je uživo, a u odnosu na prethodna dva izdanja zvuk je čvršći, bliži power popu i garage rocku. Što to točno znači?
– Konkretno, to znači da smo u studiju snimali po sistemu »znak palicama i sviraš kao da si na probi«, čime je zadržana organska energija benda. Ove stilske odrednice, garage rock, power pop ili americanu, treba uzeti samo uvjetno. To je konstrukcija koja slušateljima olakšava mapiranje glazbenih svjetova kojima se krećemo, ali to u konačnici treba prepustiti na prosudbu slušateljima.
Nedavno ste kazali da je tematika albuma ljubavna, sa svim usponima i padovima, razočaranjima i ekstazama, prihvaćanjem stvari onakvima kakve jesu. Jesu li pjesme autobiografske ili ima i fikcije?
– Da, ali isto tako sam mogao reći da je tematika egzistencijalna, sa svim dvojbama, odlukama, krivim izborima i euforijama koje čine tkanje života. To su samo riječi, mislim da nema smisla verbalizirati sam sadržaj albuma. On nije konceptualan, nema tu nikakve agende. Autobiografskih elemenata naravno ima, ima i fikcije, ali kod mene se ne radi o načinu pisanja gdje bi to bilo bitno. Kod MBM-a je najvažnija čista glazba kao agregatno stanje, a riječi samo kanaliziraju osjećaje koja ona izaziva.
Dinko i Vava kao začini
Snimali ste u studiju Jork u Dekanima kraj Kopra, nekoliko dana izolirani od svih, pod producentskom palicom Chrisa Eckmana iz The Walkaboutsa. Koliko je Eckmanovog utjecaja na ploči?
– Samo snimanje bilo je sjajno iskustvo, a atmosfera više nego poticajna. Bili smo vrlo fokusirani, mjesecima smo se uvježbavali i mislim da se to osjeti na albumu. S Chrisom je bio pravi gušt raditi, radi se o čovjeku čiji smo bend jako voljeli još kao klinci, odlazili na koncerte i slušali albume, a producirao je i čitav niz odličnih albuma drugih izvođača tako da smo vjerovali njegovoj viziji. Naša razmišljanja poklopila su se još u nekim ranijim razgovorima o glazbi. Imao je definitivno velik utjecaj na to u kojem smo smjeru otišli s ovim albumom. Odnos u studiju bio je demokratičan, ali uglavnom smo uvažili njegove prijedloge jer osoba, uvjetno rečeno, »izvana« bolje sagledava ukupnu sliku od samih članova benda koji tu gube objektivnost. Upravo zbog takvih stvari se i radi s producentom.
Kao gosti pojavljuju se poznati riječki gitarist Vlado Simcich Vava i Dinko Tomljanović iz The Bambi Molestersa. Njihov doprinos ploči?
– Vava i Dinko dodali su nešto teksture i obogatili sliku, a sam zvuk benda pritom je ostao organski. To je kao kada dodaješ začine tako da sačuvaš izvorni okus namirnice, eto, da se izrazim kuharskim rječnikom.
Ovo je treći studijski album, prve reakcije su i više nego pozitivne, nadate li se dobrim kritikama kako je to bilo s drugim albumom? I koliko je zapravo važna dobra kritika? Pomaže li u prodaji, dogovaranju koncerata? Ili je samo važna vama kao bendu?
– Kritika je i dalje važna, iako ni približno u onoj mjeri kao što je to bilo prije 10 i više godina. Danas je sva glazba na svijetu apsolutno dostupna, a nekada si se trebao vraški potruditi da uopće pronađeš nešto što ti se sviđa i da dođeš do toga, i u tom kontekstu kritičari su odigravali ulogu putokaza. U mom osobnom slučaju kritičari su mi otkrili čitav jedan svijet glazbe koju i danas obožavam pa i dan danas, kada više skoro niti jedne novine u Hrvatskoj nemaju glazbene kritičare, i dalje imam sentimentalnu naklonost prema toj vrsti tekstova. Inače, to što su novine skroz reducirale ili potpuno ukinule kategoriju glazbene kritike smatram civilizacijskom sramotom hrvatskog novinarstva koju mi ne može opravdati nikakvo filozofiranje o privatnom vlasništvu i financijskoj neisplativosti. Uostalom, zbog nekog vraga novine i imaju manji porez i nekako treba opravdati taj »poklon« od hrvatskih građana.
Umjeren napredak
U Europi nema puno »americana« bendova. Imate li ambicije možda agresivnije izaći na svjetsko tržište? Može li u tome pomoći sudjelovanje u dokumentarcu »You Shouldn’t Hide Your Colors« o američkom country rock bendu The Jayhawks?
– Vjerujem da ćemo nastaviti nekakvim svojim smjerom »umjerenog napretka«, iako ima naznaka da bi u dogledno vrijeme mogli povećati faktor ambicioznosti u bendu. Nadam se da će pomoći sudjelovanje u Jayhawks projektu.
Kakva je situacija s izdavačem, imate li kakav stav o odnosima izdavač-izvođač, budući da se stara paradigma podređenosti izvođača u današnje vrijeme sve više propituje?
– Izdavač nas i dalje prati, iako su se mnoge okolnosti u glazbenoj industriji promijenile. Bendovi su danas, s jedne strane, u puno povoljnijem položaju jer u vlastitom angažmanu mogu i snimiti i izdati i distribuirati album, ponajviše zahvaljujući brojnim on-line servisima. S druge strane, u cijeloj toj buci teško je isplivati na površinu i usmjeriti pažnju na sebe pa je utoliko dobro imati logističku podršku izdavačke kuće. A sam odnos izvođač-izdavač danas je daleko demokratičniji nego u neka ne tako davna vremena i izrabljivanje je, barem u slučajevima samosvjesnih glazbenika, svedeno na najmanju moguću mjeru.
Danas uglavnom bolje prolaze oni izvođači sa »skandalom«. Biste li ikad pristali na takav kompromis?
– Ne, kompromis takve vrste za nas nema smisla, to možda funkcionira u svijetu estradnjaka. Inače, vremena kada je bilo cool da su rockeri ovisnici koji rade pizdarije davno su prošla. Glazba je uvijek u prvom planu i izrazito mi je odbojno gurati bilo što drugo na njezino mjesto da bi se skrenula pozornost na sebe.
Ovih dana pokrenuli ste web stranicu, imate Myspace, Facebook i Twitter profil. Koliko vam je važna ta vrsta komunikacije prema publici?
