U potpunosti dijelimo stav Komisije da je Ljubljanska banka bilateralno pitanje između Hrvatske i Slovenije i treba biti riješeno među njima. Približavamo se 1. srpnju i svi očekujemo da će se pravovremeno naći rješenje
Iako Hrvatsku i Njemačku veže tradicionalno prijateljstvo, Njemačka je jedna od tek pet zemalja članica koje još nisu ratificirale ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji. O toj i drugim temama razgovarali smo s njemačkim veleposlanikom u Hrvatskoj Hansom Peterom Annenom.
Kad će Njemačka ratificirati naš ugovor o pristupanju EU?
– To je u nadležnosti njemačkog parlamenta. Teško je davati prognoze.
Hoće li to biti tek u lipnju ili prije?
– Parlament je vrlo rano počeo s procesom, prvo čitanje bit će već početkom sljedećeg mjeseca. Kao što je poznato, Njemačka će pričekati proljetno izvješće Europske komisije o monitoringu. Vjerujem da će ubrzo nakon toga uslijediti drugo i treće čitanje zakona, no odluka je na parlamentu i zato je teško prognozirati kada će točno biti ratifikacija. Treba znati i da Njemačka ratifikacijskom procesu pristupa vrlo ozbiljno i da su razlozi tome prijateljske naravi.
Baš to iznenađuje: mi smo tradicionalni prijatelji, a čak je i Velika Britanija, koja je dugo bila kritičnija prema Hrvatskoj, ratificirala ugovor prije Njemačke.
– To treba smatrati znakom bliskog prijateljstva. Njemačka želi snažnu, dobro pripremljenu Hrvatsku i dobro pripremljeno hrvatsko društvo koje ulazi u Europsku uniju. Mi smo posebno zainteresirani i da proces pristupanja bude uspješan i pozitivan i za Europu, za EU.
Ozbiljan pristup
Nisu li mjerila, njih 146, koja je tijekom pregovora pred Hrvatsku postavila Europska komisija, trebala osigurati da smo spremni za članstvo?
– Europska komisija je naglasila zadaće koje treba ispuniti. Rezultati koje podastire Europska komisija polazište su za donošenje odluke. I iz brojnih kontakta znam da Njemačka, kao što sam uvodno rekao, vrlo ozbiljno pristupa ratifikacijskom procesu, istodobno uz veliku naklonost i simpatiju prema Hrvatskoj. Njemačka je izuzetno zainteresirana da ratifikacijski proces bude uspješan, njegov uspjeh je za cijelu Europsku uniju važan i predstavlja posebnu dodatnu vrijednost.
Je li taj stav, taj oprez, potaknut i ranijim iskustvom s ulaskom Rumunjske i Bugarske?
– To je političko pitanje, teško je reći. Možda Hrvatska donekle »trpi« zbog ranijih iskustava, ali to je u interesu Hrvatske. U interesu je mlade generacije da ima moderno gospodarstvo, moderno društvo, konkuretno u Europi, ali i na globalnoj razini. Čak i neovisno o članstvu u Europskoj uniji, činjenica je da su reforme neizbježne. Neizbježne su za Njemačku, za svaku zemlju. S konkurencijom se možemo nositi samo ako mijenjamo sebe same.
Je li mehanizam nadzora nakon pristupanja, kakav imaju Bugarska i Rumunjska, Njemačkoj prihvatljiv u slučaju Hrvatske?
Neovisan proces
Bojite li se da bi Slovenija, koja još nije krenula u ratifikaciju hrvatskog ugovora, mogla iskoristiti poziciju Njemačke i kazati, »pa, eto, nismo mi jedini koji još nisu potvrdili ulazak Hrvatske u EU«?
– Njemački ratifikacijski proces je neovisan, jednako kao finski, danski, talijanski i bilo koji. Ratifikacijski proces u Njemačkoj ne ovisi ni o kojim drugim razlozima, osim onima koje sam naveo.
Koji je stav Njemačke u pogledu spora Hrvatske i Slovenije oko Ljubljanske banke?
– Zainteresirano pratimo to pitanje, kao i sve zemlje članice i Europska komisija. U potpunosti dijelimo stav Komisije da je to bilateralno pitanje između Hrvatske i Slovenije i treba biti riješeno među njima. Približavamo se 1. srpnju i svi očekujemo da će se pravovremeno naći rješenje.
Razmatrate li uopće mogućnost da Hrvatska 1. srpnja ne postane članica ili nema plana B?
– Ne, nemamo plan B. To nije nešto o čemu razgovaramo.
Pratite li aktualnu raspravu o prijedlogu zakona o strateškim investicijama?
– Da, pomno pratimo tu tematiku jer smo za nju posebno zainteresirani. Njemačka je jedan od najvećih ulagača u Hrvatskoj, a i u nemalom broju ulaganja, koje ne dolaze izravno iz Njemačke, postoji njemački udio. Izravna inozemna ulaganja apsolutno su neophodna kada govorimo o nužnoj modernizaciji zemlje. Ona sa sobom nose važan tehnološki razvoj u proizvodnom sektoru, visokoj tehnologiji, transportu, energetici, itd. Ulaskom u Europsku uniju otvara se svojevrstan prozor mogućnosti i prilika, raste interes za Hrvatsku u inozemstvu i to na određeno vrijeme. Hrvatska vlada je toga svjesna i predano radi na tome da te mogućnosti ne ostanu neiskorištene.
– Radi se o uobičajenoj mjeri koju poduzimaju mnoge zemlje u pristupnom procesu. To nema veze s politikom, niti je diskriminatorno prema Hrvatskoj. Mislim i da neće imati velikog utjecaja na hrvatske državljane. Već imamo stalni dotok ljudi. Tu je i skoro 300 tisuća Hrvata koji žive i rade u Njemačkoj te su sastavni dio njemačkog društva kojemu daju svoj vrijedan doprinos. Naravno, javnost ih primjećuje posebno kada npr. zabijaju golove poput Perišića ili Mandžukića, ali isto tako i kada ostvaruju vrhunska znanstvena postignuća poput Ivana Đikića. Iako zemljopisno nismo susjedi, za mnoge Hrvate je ići u Njemačku kao ići iz Osijeka u Dubrovnik. To je taj prirodni osjećaj uključenosti i uzajamne isprepletenosti. Zato toj mjeri ne bih pridavao previše važnosti.
Manje birokracije
Može li ovakav zakon pomoći u privlačenju investitora?
– Da, to je odlučujuće pitanje. Hrvatska treba strateške investicije, ali i manja ulaganja. Hrvatska je dobro tržište, imate puno kvalificiranih ljudi, odličan obrazovni sustav, dobru infrastrukturu, povoljnu tržišnu situaciju u regiji.
Jesu li problemi s kojima se suočavaju njemački investitori isti kao prije deset godina?
– Ne znam jesu li isti kao prije deset godina, ali su isti problemi s kojima se suočavaju mnoge druge tvrtke. Osnovna pretpostavka za ulaganja je opća otvorenost društva. Strani investitor se mora osjećati dobrodošlo…
A u Hrvatskoj se ne osjeća?
– Ne kažem da se ne osjeća, nego navodim što je sve potrebno za investicije. Druga stvar je jasno i stabilno pravno i porezno okruženje. Treće je manje birokracije. Birokatski proces treba biti svojevrstan servis, ne smije dominirati nad investitorima.
Čini se kao da već deset godina govorimo o istim stvarima, o uklanjanju istih prepreka. Zar se ništa nije promijenilo?
– Ne mogu ocijeniti, jer sam ovdje tek pola godine. No, sigurno je da se promijenilo globalno okruženje. Tvrtke koje ulažu u strane zemlje, mogu odlučiti hoće li uložiti u Hrvatsku, Senegal, Vijetnam ili bilo gdje drugdje. Konkurencija je globalna. Dodajte tome globalnu recesiju i europsku ekonomsku krizu. Okruženje se promijenilo i zato je teže privući investitore, a investitori su sve oprezniji. I njemačke kompanije su vrlo oprezne, ali kada dođu na tržište, vrlo su stabilne, ne odlaze lako ni u vremenima krize.
