Da će u samoj završnici svog dramatičnog, gotovo već četvrtstoljetnog, puta u Europsku uniju, Hrvatska tonuti u gospodarsku depresiju kojoj se još ne nazire dno, a da će postupak ratifikacije ugovora o njezinom pristupanju Uniji teći po planu kao da je i ovdje i tamo sve u najboljem redu, to nije mogao predvidjeti nitko ni među najupućenijima u taj film. Tako se i na medijskoj i na diplomatskoj sceni pričinja da jedini rizici za okončanje svih radnji na hrvatskom putu u Uniju još postoje samo u Sloveniji kao maloj i – za Uniju – podjednako perifernoj članici, kakva bi to za Bruxelles uskoro mogla biti i Hrvatska, dok se fundamentalne, gospodarske činjenice na svim važnim političkim adresama iz tog istog filma potpuno zanemaruju, kao da ovdje nije riječ o završnici hrvatskog puta u Uniju, nego o završnici Unijina širenja na Hrvatsku.

Povijesni dan

Vjerujući u prijelomno značenje 1. srpnja 2013. godine, kao povijesnog dana kad će Republika Hrvatska postati 28. članica Europske unije, i otad – u čvrstoj suradnji s najmoćnijim političkim, financijskim i investicijskim adresama iz Velike Europe – započeti izlazak iz kronične depresije, koji bi već kroz pet-šest godina morao rezultirati novim dugoročnim i snažnim poletom, i sama hrvatska vlast još precijenjuje taj nesigurni datum, a zanemaruje fundamentalne uzroke ovdašnje krize. Jer, na toj je pozitivnoj vjeri komponirala i državni proračun za ovu godinu, računajući da će značajan polet već u drugom polugodištu nadmašiti sve minuse iz prva dva depresijska kvartala. 

Iako gotovo sve makroekonomske analize (od onih iz HNB-a i većih banaka, do onih iz HGK-a i HUP-a, te inozemnih rejting-agencija) prognoziraju Hrvatskoj – zbog njezine nespremnosti za konkurenciju na zahtjevnom europskom tržištu – da će joj članstvo u Uniji u neodređeno prvo vrijeme donijeti više štete nego koristi, i za Vladu i za većinu javnosti 1. srpnja 2013. trebao biti početak novog, sve snažnijeg ekonomskog i investicijskog poleta. 

Hrvatske iluzije

Ali, u sjeni tih hrvatskih očekivanja još se vode kojekakve zakulisne igre, kojima bi se iz Hrvatske u završnici njezina puta u Uniju iscijedili još poneki financijski, politički, diplomatski ili čak teritorijalni ustupci, kao da ulazak neke male zemlje u veliku Uniju presudno ovisi o korupciji na najvišoj razini. Svoj doprinos toj vrsti priviđenja daje i Vlada, istrčavajući, na primjer, s priznanjem sirijske oporbe o čijoj strukturi, porijeklu i prednostima još nije dospjela obavijestiti hrvatsku javnost, kao što to isto, iz suprotnog smjera radi i slovenska diplomacija, prijeteći Hrvatskoj da, ako ne odustane od zahtjeva prema Ljubljanskoj banci i ne učini još neki teritorijalni ustupak, najvjerojatnije u Uniju neće nikad.

U sjeni tih igara prijelomni se 1. srpnja 2013. godine može priviđati i kao datum, od kojeg će se Hrvatska na neodređeno vrijeme osloboditi svojih europskih iluzija, te početi gledati kako da u vučjem svijetu i izvan Unije sama preživi kako god zna i umije, s osloncem na preostale vlastite prirodne, prostorne i ekonomske potencijale i na vlastitu štedljivost, radišnost, poslovnost i inovativnost. Jer, s pogledom unatrag, sve očitije je da je, omamljena europskim snom na svim ekonomskim razinama, unazad 20-ak godina zanemarila te temeljne kriterije konkurentnosti i kvalitetnog življenja, u korist zaduživanja, rentijerstva, rasprodaje imovine, uvoza, trgovanja, korupcije na veliko i malo, te prodaje magle na dugo i široko.

Europski posjed

Zato je danas, 160 dana uoči planiranog ulaska u Europsku uniju, u perspektivno najtežoj gospodarskoj i socijalnoj situaciji od kraja Domovinskog rata. Jer, BDP je od 2008. do početka 2013. smanjen čak 11 posto, a tone i dalje. Vanjski je dug povećan sa 34 na 46 milijardi eura, uz posljedično povećanje omjera prema depresijskom BDP-u sa 85 na 103 posto. Konsolidirani manjak opće države (proračun plus zdravstveni i mirovinski sustav) povećan je sa godišnjih 3,0 na 5,8 posto  BDP-a. Javni je dug istodobno povećan sa 33 na blizu 60 posto BDP-a. Stopa zaposlenosti smanjena je s ionako niskih 44 na 39 posto radno sposobnog stanovništva, starijeg od 15 godina, a stopa nezaposlenosti porasla sa 14 na 20 posto. Međunarodni kreditni rejting Hrvatske pao je još prije mjesec i po na najniži, otpadni prag. Ukupne investicije su prepolovljene, u kombinaciji sa razduživanjem stranih banaka i blagim bijegom kapitala prema njihovim matičnim adresama. Najvažniji dio hrvatskog gospodarstva: izvoz robe i usluga, od kojeg ovise i otplata vanjskog duga, i kreditni rejting, i konkurentnost, pa i investicije i ukupni rast, najprije je tijekom 2009. pretrpio pad od 16 posto, da bi otad zapao u stagnaciju, koju će ove godine najviše produbiti teški lomovi u brodogradnji. U konačnici, dogodio se i pad udjela hrvatskog izvoza robe i usluga u svjetskom izvozu, i to za 18 posto.

Vedre vijesti i prognoze o Hrvatskoj i ovih dana stižu samo s globalnog turističkog tržišta, na kojem Hrvatska na račun svojih prirodnih ljepota, klimatoloških prednosti, bogate povijesne baštine uzduž Jadrana i još čistog mora, pa i niza bisernih priobalnih nekretnina spremnih za prodaju strancima, kotira sve više i među europskom i azijskom elitom, pa i među srednjeeuropskom srednjom klasom. Kao da je – ne samo zbog kronično visoke ovisnosti o uvoznoj energiji, plovilima, uslugama i robom široke potrošnje – ovdašnji turizam većinom svojeg potencijala već u većinskom europskom posjedu.