Da, zvučat će prilično neobično u utopljeničkoj situaciji u kojoj grca domaće gospodarstvo, ali neke stvari se jednostavno moraju reći: Vlada je zaslužila sve pohvale. Doduše, ne apsolutne, jasno, ali za vanjsku politiku koju je vodila prema regiji posljednjih mjeseci; o da, rezultati su, bez pretjerivanja, sjajni. 

  Naime, zbivanja u Ljubljani i Beogradu, dvjema ključnim adresama regionalnih odnosa Hrvatske – prve zbog činjenice da se nalazi u EU, a druge jer je »prestonica« i dalje centar najveće zemlje na prostoru bivše Jugoslavije – posljednjih mjeseci su zakuhala gadnu kašu za Hrvatsku, koja je prijetila da se opasno prelije preko ruba opasnih posljedica.

  Odgovor hrvatske vlasti na vrenje s istoka i zapada izgledao je prilično autističan. Čak, frustrirajući. U vezi Ljubljanske banke i provala nacionalističkog bijesa iz Srbije nakon oslobađanja Gotovine i Markača domaća politika odabrala je – ignoriranje.

 Slovenski gas do daske

»Slovensko pitanje« se posljednjih mjeseci pretvorilo u posljednju (mada, kako su tekli »vječiti« hrvatski pregovori o ulasku u EU riječ »posljednja« ipak treba shvatiti krajnje relativno) ozbiljnu prepreku za ulazak Hrvatske u EU. Iz Ljubljane se ultimativno tražilo rješenje priče o Ljubljanskoj banci, dugačke i zapetljane priče o tome tko je kome dužan novce koje su štediše iz hrvatske imale u slovenskoj banci u vrijeme bivše države. Dva desetljeća se oko tog problema dvije zemlje vrte kao mačke oko vrele kaše (i pritom mrko gledaju), pa je Slovenija jednostavno odlučila svoju političku poziciju zemlje koja je već u Uniji (opet) iskoristiti na način da se stvar razriješi u njihovu korist. Sudeći po izjavama slovenskih političara ove jeseni i zime, bili su potpuno riješeni da, kao jedina zemlja EU ne ratificiraju hrvatski ulazak u Uniju 1. srpnja i tako opale šamarčinu i Bruxellesu i Zagrebu i promociju 28. članice odgode na neodređeno vrijeme.

  U prosincu je slovenskom ekspertu Francetu Arharu, koji bi zajedno s hrvatskim stručnjakom Zdravkom Rogićem trebao ponuditi obostrano prihvatljivo rješenje za Ljubljansku banku produžen mandat do kraja 2013. godine. Time je Ljubljana i simbolički poručila kako, eto, oni imaju vremena. Prvi srpnja? Ma ne, može naš ekspert raditi i do 31. prosinca…

  U isto vrijeme, a radi se dakle drugoj polovici 2012. godine, hrvatska je diplomacija, poput pokvarene ploče emitirala istu priču: sve će biti u redu, eksperti su pred rješenjem, nema panike ni pritiska…

  Zen Zagreba bio je na trenutke i izluđujući, jer »pad 1. srpnja«, odnosno neulazak Hrvatske u EU na dogovoreni datum, donio bi sasvim sigurno dodatno ozbiljno produbljenje već preozbiljne gospodarske krize. Donio bi i dramatičnu političku nestabilnost, te lako moguć i pad Vlade, te nove izbore, novih nekoliko izgubljenih mjeseci…

  Pusić i Milanović su, međutim, i igrali na pritisak. Pritisak na Sloveniju. Jer, nakon svega se čini da je vrijeme kojim je Ljubljana raspolagala produžujući Arharu mandat do ruba 2014. godine, već tad, zapravo, bilo isteklo.

  Eto, u prvim danima siječnja, slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec odjednom se našao u velikoj žurbi i Arharu je savjetovao da se čim prije sastane s hrvatskim kolegom. Razlog? »Vrijeme teče, a Slovenija bi trebala ratificirati hrvatski pristupni ugovor s EU do srpnja«, kazao je Erjavec.

  Pritisak na koji je dakle, igrao Zagreb, očito se dogodio. Sloveniju su počeli prvo prikriveno, a onda sve otvorenije pritiskati svi bitniji centri moći Unije, koja doista sebi nije smjela dozvoliti blamažu da jedna od rijetkih uspješnih priča u zadnje vrijeme (ulazak nove članice) propadne zbog balkanskih međusobnih razmirica. Isto su Sloveniji poručili i sa još jedne, moćnije adrese: Washingtona.

  Politička procjena domaće diplomacije da Ljubljana neće moći izdržati pritisak bila je, prilično je izvjesno, potpuno točna.

 Resetirali Dačića

Naravno, sad ostaje da se na neki način riješi i čvor oko dugova Ljubljanske banke, no kad se sa strane stavi ulog ulaska u EU, ta priča je onda neopisivo manjeg intenziteta…

  Sličnu igru kao s Ljubljanom, domaća je diplomacija odabrala i za Beograd: ignoranciju, uglavnom. Naime, istočni susjedi su s gotovo jednakom količinom emocija kao Hrvati dočekali oslobađajuće haške presude za generale Markača i Gotovinu. Unatoč odmjerenim izjavama Milanovića i Josipovića, koji su na dan oslobađanja generala ponovili kako je zadatak domaćeg pravosuđa kazniti krivce za postolujne zločine sad još ozbiljniji, iz Beograda je stizao samo gnjev. I to toliko da se u jednom trenutku nitko bi iznenadio da se na Dunavu, između dvije zemlje, krenuo zidati – zid.

  Kako je Josipović (s pravom) od ranije držao na ledu najradikalnijeg igrača iz vrha srbijanske politike, bivšeg šešeljevog suigrača Tomu Nikolića i ne čini se da će njih dvojica skoro na piće, do zatopljenja odnosa je moglo doći prvo s neke druge razine. Svjestan bespredmetnosti sukoba s Hrvatskom (zbog odluke suda Ujedinjenih naroda smještenog u Nizozemskoj, na koji Zagreb ima neznatno veći utjecaj nego na NASA-in program istraživanja kemijskog sadržaja leda u asteroidnom pojasu između Marsa i Jupitera), predsjednik Vlade u Beogradu Ivica Dačić krenuo je i javno pozivati Milanovića da stave točku na najnovije ledeno doba u odnosima dviju država.

  Koliko je Hrvatska u građenju te zamrznute strukture sudjelovala, toliko je hrvatski premijer trzao na Dačićeve zahtjeve: nimalo.

  I dok se u domaćoj javnosti pomalo počeo taložiti dojam da bi ipak Milanović trebao odgovoriti na beogradske zahtjeve za sastankom izmirenja, domaći premijer je šutio i, sad je očito, birao tajming. A kad je procijenio da je politička korist od odgovora na Dačićeve vapaje najveća, latio se mobitela.

  Tako je došao u dvostruku win-win situaciju: preuzeo je inicijativu za otopljenje odnosa s Beogradom, te sastankom s Dačićem prema zapadu (Ljubljana, Bruxelles) odaslao jasnu poruku kako Hrvatska vidi odnose sa susjedima koji još nisu u EU.

  Jasno, diplomatske pobjede, manje i veće, nisu nešto što se može (barem ne odmah) namazati na kruh i pojesti. Dobro snalaženje Kukuriku vlade u mutnim vodama regionalnih odnosa (samo da se zna, na rasporedu je ostala još ratifikacija sporazuma o granici s BiH) je sjajna stvar, ali dok je gospodarstvo i dalje u slobodnom padu, a rast broja nezaposlenih izgleda zaustavljiv poput rasta globalne temperature, Hrvatska će ostati zemlja krhke stabilnosti.

  No, iako su krediti koje su dobili nakon pobjede na izborima sve tanji i birači imaju sve manje strpljenja, možda baš strpljenje koje je vlast pokazala u odnosima s Ljubljanom i Beogradom kupi – još malo vremena.