"Odbjegli Django" je iznad svega priča o zastrašujućim dosezima monstruoznog licemjerja i krvoločnog napajanja patnjom podčinjenih ljudi, koje u filmu iskazuju južnjački dekadentni robovlasnici, sve odreda teški primitivci odjeveni u skupu odjeću
ZAGREB - Quentin Tarantino je čovjek koji »misli veliko« – zato nitko i nije očekivao da će se njegova vestern drama »Odbjegli Django«, za koju je sam napisao scenarij, zaustaviti na prizivanju morriconeovske atmosfere Divljeg zapada i jednostavnoj radnji s krvavim zapletom koju »nosi« jedan lik prokletog kauboja.
Ubojica mekog srca
Tarantinovski postmodernistički pomaci prepoznatljivi su već od uvodnih prizora u filmu koji govori o žestokom, krvavom, skoro pa križarskom osvetničkom pohodu oslobođenog Djanga protiv ljudi koji su ga razdvojili od njegove žene, lijepe ropkinje, mučili je i potom prodali nepoznatom novom vlasniku. Djanga spašava osebujni njemački lovac na glave s potjernica, King Schultz (tumači ga Christoph Waltz koji je prije dva dana za tu sporednu, ali grandioznu ulogu, dobio Zlatni globus), tip s čudnim naglaskom, čije anakrone sintaktičke konstrukcije predstavljaju suprotnost rudimentarnom izričaju slabo pismenih nasilnika »divljeg Juga«. Njegova plemićka elokvenija nije, međutim, lišena humora – naprotiv, neki od najsmješnijih trenutaka u filmu potekli su od njegova prezrivog šarma, i izvjesno je da je Tarantino u izgradnju ovog lika utrošio mnogo više pomnog promišljanja i »klesarskih radnji«, podario mu mnogo bolji tretman nego što ga sporedni likovi obično imaju.
Reservoir Dogs (1992)
Pakleni šund (1994)
Četiri sobe (priča »The Man from Hollywood«) (1995)
Jackie Brown (1997)
Kill Bill 1 (2003)
Kill Bill 2 (2004)
Otporan na smrt (2007)
Nemilosrdni gadovi (2009)
Odbjegli Django (2012)
Režija: Quentin Tarantino
Scenarij: Quentin Tarantino
Uloge: Jamie Foxx, Leonardo DiCaprio, Christoph Waltz, Kerry Washington, Samuel L. Jackson, Walton Goggins, Dennis Christopher, Dana Michelle, Nichole Galicia, Laura Cayouette, Don Johnson, Franco Nero i drugi
Fotografija: Robert Richardson
Montaža: Fred Raskin
Trajanje: 165 min
Njemački revolveraš koji zaradu od nagrada za ubojstva u službi zakona i reda Sjedinjenin Država drži u klimavom golemom zubu na vrhu konjske zaprege (!) i koji je kadar blagoglagoljivo raspredati o klasičnoj literaturi dok s ruba litice kroz nišan prati svoju iduću žrtvu, mudar je i šarmantan ubojica mekog srca koji Djanga ohrabruje da se, kad zajedno zarade dovoljno novca na »mesu«, preusmjere na pronalaženje Djangove nikad prežaljene drage.
Tarantino voli krv i toj je svojoj naklonosoti ovdje obilato dao na volju, ne propuštajući ni jednu priliku da krv u visokom luku prošiklja iz probodenog prsnog koša, iz rana od metaka koji dobar dio vremena (a film traje 160 minuta) pršte odasvud, da šokira gledatelja prizorom u kojemu psi nasmrt trgaju udove nemoćnom starom robu. No, njegova je strast najopipljivija u motivu otrovno-slatke, trijumfalne osvete (kao u »Kill Billu« ili »Paklenom šundu«) koja je ustvari osnovni pokretač radnje.
Osim sladunjave ljubavne priče s puno devetnaestostoljetne karikiranosti i romanse iz sapunica, i osim nabrijane radnje o misiji ubojica nalik onima iz pikarskih romana, koja samo do određene mjere opravdava onoliku pucačinu, »Odbjegli Django« je iznad svega priča o zastrašujućim dosezima monstruoznog licemjerja i krvoločnog napajanja patnjom podčinjenih ljudi, koje u filmu iskazuju južnjački dekadentni robovlasnici, sve odreda teški primitivci odjeveni u skupu odjeću.
Leonardo di Caprio tumači jednoga od tih demoniziranih zemljoposjednika, ridikuloznog čovjeka bez savjesti kojega beskrajno zabavlja gledanje umiranja i svakojakih bizarnih mučenja.
Netipični crnac
A da svijet robovlasničkog, zadrtog juga SAD-a ne bi bio posve crno-bijel, Tarantino je jednim važnim likom (vremešnog roba koji je pounutrio načela bjelačke dominacije, a tumači ga Samuel L. Jackson) otvorio pitanje kojim su se i nacisti voljeli baviti: pitanjem rasom urođene submisivnosti. Kao i Django, i taj je dijabolični, izopačeni starac, »netipični crnac«, spreman zauzeti se za sebe – samo je razlika što ovaj potonji to čini igrajući prema pravilima bijelih zlostavljača, koja primjenjuje na druge robove. Django je, međutim, istinski »oslobođen«, na papiru i iznutra, i zato mu s pravom pripada prezime koje mu njemački zubar daje: Freeman.
Vitalnost i spremnost za originalne, učinkovite, začudne pomake koje Tarantino pokazuje u »Odbjeglom Djangu« (a odluka da u soundtrack bez kompleksa uvrsti i jednu moćnu, suvremenu hip-hop stvar jedna je od njih), ipak daju razloga za posumnjati u njegovu odluku da se ovim netipičnim vesternom oprosti od posla kojim se tako uspješno bavio i kojemu, sudeći prema ovom filmu, itekako ima još što za dati.
