Sad kad san va penzije je više vremena, i sad sam opušteniji i mogu više se posvetiti jazzu. Odlučio sam se sada samo time bavit, jer ne more čovek sedet na dve katridi
Spartaco Črnjarić, jazzer »stare garde« i jedan od najkvalitetnijih jazz gitarista na riječkom području, izdao je nedavno svoj prvi samostalni jazz album nazvan »Nekoliko riječi«.
Poznati Profa posljednjih nekoliko godina u mirovini je nakon radnog vijeka provedenog u radu s računalima u brodogradilištu 3. maj, i nakon glazbene karijere provedene u mnogim rock i jazz bendovima, ali i u grupi Bonaca, odlučio se posvetiti isključivo jazz glazbi kroz svoj glazbeni projekt Spart Jazz čija je osnovica bila njegova suradnja s pjevačicom Astrid Kuljanić koja je i dovela do albuma čiji su »diskovi« tek izašli »ispod preše«, a koji će se krajem mjeseca moći nabaviti na cedeterija.hr i putem glazbene platforme Deezer.
Jazz debitant
Evo, sa 65 godina, postali ste – glazbeni debitant…
– Va jazze, ši. Prije sam imao albume s Bonacom, a davno prije toga i s grupom Grejs, izdali smo onu miću, »45 giri« singl-ploču 1974. godine. Imali smo na njoj dve stvari koje su se puno vrtele, neću reć da su bili hiti, ali su bile zapažene. Onda sam radio s puno bendova i s Bonacom, pa još i kao studijski glazbenik, ali točno – ovo mi je prvi samostalni, i prvi jazz album koji sam izdao.
Kako je izgledala čitava priča oko albuma? Poznato je da u jazz vodama nije rijetkost da se na objavu materijala čeka nekoliko godina…
– Sve je počelo tako da smo prije četire leta osnovali prvi Spart Jazz Group u kojem su bili Lela Kaplowitz, bil je Darko Mihelić Boćo, Andy Cech i tako smo počeli delat va kvartete nakon ča smo jedno vreme Lela i ja delali kot duo. Taj duet je dosta zahtjevan – gitara i glas – bez efekti, bez looperi, bez svih tih stvari… Bilo je dosta promjena u sastavu, krenuli smo jedno vrijeme Astrid Kuljanić, Denis Razumović i ja kao trio, sve se to pomalo razvijalo, ali sve je zapravo krenulo kad smo Astrid i ja počeli raditi u duetu. Ona me je potaknula da malo više pišem glazbu i tekstove, složio sam par stvari, i odlučili smo to snimiti. Kod snimanja smo pozvali naše prijatelje, sve redom vrhunske glazbenike ovog područja – Henryja Radanovića, Zvjezdana i Vedrana Ružića, Branimira Gazdika, Tončija Grabušića, i snimili smo autorske stvari i nekoliko drugih pjesama. To je snimljeno preklani, u Studiju Maraton Olje Dešića. Imamo osam mojih autorskih stvari, jednu od Astrid koja je osvojila prvu nagradu na Čanson festu, i par obrada popularnih pjesama koje su nam se sviđale. Onda je krenulo čekanje dozvola za objavljivanje koje se protegnulo do pred Novo leto, a kako to ni baš neki termin za objavu, malo smo počekali i album je šal van 20. ožujka.
I kakav je osjećaj sada kada je prvi autorski album ugledao svjetlo dana?
– Pa, u redu je, to je lepo, na kraje se vidi rezultat. Ne bi niš od tega bilo da mi nisu pomogli Općina Matulji i podružnica HGU-a Rijeka, ali i brojni prijatelji koji su samnom radili album, jazz muzičari ki su sopli na albume, Olja Dešić iz Maratona, snimatelj Stefan Šegulja, Sandra Polić Živković. To je ta kratka priča, da ne pozabin kega…
Kako biste koncepcijski opisali ovaj album? To je neki klasični jazz izričaj?
– Morda se ga najbolje opiše kao »mainstream jazz«, koji je tradicijski, slušljivi jazz u kojem ima dosta vokala, priče i melodije. Nije fusion ni avangarda. Srednji kolosijek.
Kako to da ste se odlučili na stvaranje svojih skladbi i tekstova? Jesu li to prve vaše autorske stvari?
– Još san prije ja to užal delat. Trefil san nekidan svoje prijatelje iz grupe Grejs s kojima san sopal pred čuda let, pa su me podsjetili da san pisal tekstove za obrade stranih pjesama koje smo izvodili. Recimo, od onda poznatog svjetskog benda Chicago. Užal san napisat prepjev na hrvatski, i to im se pijažalo, jer je zvučalo slično po vokaleh od originala. Nisan ja nikakov pjesnik, nego znan posložit besede ke pašu na određenu melodiju, da to nekako zvuči. A same besede od pjesme pridu van iz tega konteksta kad pogodiš pravi smisao.
Etno, čakavski i jazz
Kad si uzmete vremena za skladanje i pisanje tekstova? Dođe li to spontano ili planirate?
– To ti pride, rekli bi po domaći, »na trat«. Ako zapišen je dobro, ako ne, se pozabi. A čuda puti to bude i po noće. Tako imam osjećaj, ne kažem sam sebi: sad moraš sjesti i napisati pjesmu.
Nastavljate dalje rad sa Spart Jazz Groupom?
– U tom bavljenju jazzom imam dva imena pod kojima radim. Prvi je bio Passion Play, grupa s kojom smo počeli sost na Liburnia Jazz Festivalu pred četrnajst let. Onda kad sam oformil svoju grupu, dal san ime Spart Jazz, makar morda kemu zvuči pretenciozno… Nakon ča je Astrid šla va Ameriku dodatno studirat, sad imam Branku Matić, jednu mladu perspektivnu jazz pjevačicu, Damjan Grbac je tu, a i drugi će uskakati po potrebama, jer mi svi jazzeri »kružimo« kako ki more i kako se stvari poslože. Ovo leto ćemo sost po Opatijskoj Rivijere, na Krke i po Istre, nešto u duetu, nešto kao trio, i kvartet…
Onda vam je aktivna mirovina… Osim što svirate i radite albume, pokrenuli ste lani i matuljski etno jazz festival.
– Lane je bil prvi, nadan se da će ovo leto bit drugi nastup. To je dobro pasalo lane, jer smo predelali skladbi od Bonaci na jazz aranžmane, a izveli smo i autorske skladbe svih sudionika festivala. Ove godine imamo jedan drugačiji plan, ali uvijek u tom kontekstu u kojem će bit malo etna, malo čakavskega i malo jazza. Aranžmane uglavnom radimo Zvjezdan Ružić i ja, i zovemo naše prijatelje koji sudjeluju u koncertu.
Duga štorija
– Lane smo sopli skupa na tom festivalu, a delamo ono ča ljudi ne vide – pripremamo materijale. On je sada odlučio ići u jednoj zahtjevnoj formi sa saksofonom u duetu s klavirom, i to je dobro primljeno, ima i Salty Tails, odličan jazz bend, i trio Lemon3…
Kako ste stigli do jazz glazbe? Krenuli ste s nekim pop-rock izričajem, preko Bonace i domaćeg đira, pa sada do »čistog jazza«…
– To je jena štorija duža od pedeset let. U ono vreme smo sopli popularnu muziku koliko smo znali, ali i polke, valceri… Kad san počel sost po Lovrane i po Opatijeskoj Rivijere, počeli smo sost jazz standardi, još tamo šezdeseteh let, i taj jazz mi se vavek najviše pjažal. Onda smo se zvali VIS Mladi: Edi Lazarić na klavijature, Maks Pavić, vokal i saksofon, Aldo Mišćenić »pratnja« gitara i vokal, Ičo na bubnjeh. Ja san sopal onda »solo« gitaru. Ni tad zapravo ni bilo rocka, pogotovo tu kod nas, tad je se tek počinjalo. Ni tad bilo ni noti, ni pristupa materijalima – lovili smo na radije koliko smo mogli, malo ćapaš jedan dan, malo drugi, treći, sve dok ne dobiješ cijelu pjesmu. A sad kad san va penzije je više vremena, i sad sam opušteniji i mogu više se posvetiti jazzu. Odlučio sam se sada samo time bavit, jer ne more čovek sedet na dve katridi.
