Život se ne mjeri time koliko smo puta udahnuli, već brojem trenutaka koji nam oduzimaju dah. Ne želim otići iznenada ili tiho. Želim biti prisutan, boriti se do kraja. Ako to znači puno putovati, bez obzira na to koliko me boli, nema veze – tako sam sretniji. Život neće doći k vama, morate izaći i zgrabiti ga
Teško je pisati priču o Johnu Ellisonu i ne biti preplavljen osjećajem goleme tuge, pa čak i lagane prestravljenosti. Danas, možda više negoli ikada prije, nitko osobito ne voli ni čuti riječ »karcinom«, a kamoli pričati o njemu, a baza priče o ovom simpatičnom Englezu nemilosrdno je brutalna: John posljednje tri godine živi s dijagnozom terminalnog agresivnog karcinoma koji se već odavno proširio na kosti i kojem jednostavno – nema lijeka. Pa ipak, jedan razgovor s ovim, još uvijek često nasmijanim engleskim džentlmenom, uvjerit će bilo koga da je priča o Johnu zapravo priča o inspiraciji, koliko god da to nemoguće zvučalo. Ili kako bi to John sam ilustrirao prigodnom mudrom izrekom – priča o tome kako se život ne mjeri time koliko smo puta udahnuli, već brojem trenutaka koji nam oduzimaju dah.
Penjači protiv karcinoma
Kao pasioniranom pripadniku alpinističko-penjačke zajednice, nije mi bilo teško čuti za Johna Ellisona. Još početkom prošle godine twitter i facebook profile poznatih i manje poznatih penjača diljem svijeta, kao i sve najvažnije svjetske penjačke portale preplavile su fotografije s lajt-motivom majica u svim duginim bojama i velikim natpisom CAC. Jednostavan i efektan logo počeo se potom pojavljivati na svim natjecanjima Svjetskog kupa u sportskom penjanju i mnogim drugim međunarodnim penjačkim sportskim događajima, dok su se penjači diljem svijeta trudili uslikati sa svojom CAC majicom, bez obzira na to jesu li penjali neki himalajski osamtisućnjak, otkrivali djevičanske vrhove na Aljasci ili okušavali svoje vještine u nekom prevjesnom komadu stijene Bogu iza leđa. CAC majice preplavile su i penjačke centre od Švedske do Japana, u njima su se fotografirali i kadeti na početku penjačke karijere i dugogodišnji veterani na njenom zalazu, pa i cijele nacionalne penjačke reprezentacije.
Cijelo ovo vrijeme Ellison se, kaže, ne želi pitati: »Zašto ja«. Mjesec dana prije postavljanja njegove dijagnoze, jednog od njegovih prijatelja ubio je morski pas dok je bio na medenom mjesecu na Sejšelima. Tog dana u moru bilo je par desetaka ljudi, no dogodilo se to, eto, baš njemu. Od ozljeda je iskrvario i preminuo u nekoliko minuta. On se, pojašnjava Ellison svoju metaforu, nije stigao ni zapitati »zašto ja«.
Uz takvu spontanu reklamu nije bilo teško vrlo brzo uočiti sitna slova ispod CAC natpisa: »Climbers Against Cancer« odnosno »Penjači protiv karcinoma«. Jedno kratko guglanje poslije i čovjek se nađe pred pojašnjenjem cijelog projekta – kupnjom raznobojnih majica prikuplja se novac za istraživanje terapije protiv raka. Još dva kratka guglanja potom postaje jasno da iza ovog plemenitog ad-hoc projekta, koji je kao niti jedan drugi prije njega brzinski ujedinio golemu penjačku zajednicu iz cijelog svijeta, ovog puta ne stoji tugujući član obitelji kojem je netko drag preminuo od raka, već čovjek kojem rak upravo nagriza život.
Ne traži suosjećanje
John Ellison, međutim, na svojoj stranici ne traži ničije suosjećanje. Stranica je prekrivena osmjesima penjača koji mu iz cijelog svijeta šalju pozdrave i fotografije u CAC majicama, a već na samom početku pozdravlja vas i nasmijani Ellison na fotografiji s 19-godišnjom kćeri.
– Ja sam cijeli život idiot i volim se šaliti sa svime. Ova situacija nije izmijenila to tko sam ja – i dalje sam jednaki idiot, reći će Ellison preko telefona objašnjavajući kako su humor i osmjesi i dalje njegovo najjače oružje protiv životnih nedaća. Kad je svojedobno ušetao na sat vremena u bolničku sobu gdje se prima kemoterapija – priča nam on anegdotu – i vrlo se kratko vrijeme zadržao »na aparatu«, s obzirom na to da mu kemoterapija ne služi za liječenje, već za držanje situacije pod kontrolom, pomalo zgranuta i depresivna gospođa pitala ga je što on tu zapravo radi. Pa ništa – odvratio joj je Ellison – ja sam zdrav, ali došao sam malo isprobati kako je to na kemoterapiji. Nakon početne zbunjenosti, gospođa i ostatak sobe je prasnuo u smijeh i nekoliko tjedana kasnije priznala mu je kako je taj dan prvi put izašla nasmijana iz bolnice.
Pričati s Ellisonom uistinu nije depresivno kako bi čovjek mogao pomisliti s obzirom na situaciju. Štoviše, uz njegove povremene autoironične opaske i opušteni glas, nekako lakše padne i priča kako se osjećao kad je saznao groznu istinu.
– Ja sam oduvijek volio sportove – bordanje, penjanje, brdski bicikl, nogomet. Bio sam uvijek prilično zdrav. Jednog dana, u listopadu 2011. godine bio sam na poslovnom sastanku kad sam osjetio neobičnu bol u desnoj nozi. Kad se bavite sportom, obično znate prepoznati vrstu boli koja se vezuje uz neku ozljedu, no ovo je bilo drugačije – kao da je dolazilo negdje iznutra. Bol nije bila osobito ekstremna, ali kada nije prestajala ni drugi dan, otišao sam prijatelju liječniku. On je napravio detaljan pregled istežući mišiće, no kako nije bio siguran o čemu se radi, poslao me je na testiranje krvi. Kad me tri dana poslije nazvao, osjetio sam mu zabrinutost u glasu dok je govorio da mi je jedna od vrijednosti na nalazu vrlo visoka i da moram ići na biopsiju. U iduća tri tjedna prošao sam intenzivne pretrage i tada sam već znao da je stvar prilično ozbiljna. Nakon tri tjedna, tog petka 28. listopada 2011. došli su rezultati i bio sam prisiljen u vrlo kratkom vremenu čuti ono čega se svatko vjerojatno užasava. Rekli su mi otprilike ovako: »Žao nam je što vam moramo reći da imate rak. Žao nam je što se radi o agresivnom karcinomu i što imate i sekundarni karcinom. I osobito nam je žao što vam moramo reći da vas ne možemo izliječiti«. Bio je to stvarno veliki šok, trenutak koji mi je obilježio daljnji život. Rekli su mi da mi je ostalo između dvije do pet godina života, ali da je uz moju dijagnozu realnije očekivati da živim još dvije godine. Kad sam došao sebi, nekako od početka znao sam da moram ostati pozitivan. Ja sam razveden, imam 19-godišnji kćerku, a uz mene je cijelo vrijeme pretraga bila sestra, priča Ellison objašnjavajući kako je bio svjestan da zbog obitelji i prijatelja mora naći način da drži glavu iznad vode.
Svi se boje riječi
– Jedna od prvih stvari koju sam primijetio bilo je da se svi boje spominjati tu riječ – karcinom. Vrlo malo ljudi ulazi otvoreno u konverzaciju koja uključuje taj pojam. No od prvog trenutka odlučio sam da moram biti otvoren prema svojoj obitelji, iskren prema samom sebi i pozitivan. Kad sam imao 25 godina, moja je majka umrla od raka. Nas je prije toga pokušavala zaštiti ne govoreći nam kroz što sve prolazi. Kad je umrla, bilo mi je užasno teško shvatiti tu situaciju, pomiriti se s tom činjenicom. I zato sam odmah znao da ću učiniti suprotno – rekao sam kćeri, ostalim članovima obitelji i bliskim ljudima cijelu istinu bez uljepšavanja, prisjeća se John koji je, kaže, u idućih godina dana shvatio da mora probati izvući nešto dobro iz cijele situacije.
Prikupljeni novac Ellison je isprva htio donirati neprofitnim organizacijama koje i same prikupljaju novac za istraživanja, no nakon što se, kaže, sastao s djelatnicom jedne od ovih dobrotvornih organizacija koja je na sastanak došla u skupocjenom službenom automobilu, odlučio je da će novac donirati direktno istraživačkim laboratorijima i to svaki put u drugom dijelu svijeta.
Kao jedna od osoba involviranih u logistiku natjecanja u sportskom penjanju i rad engleske sportsko-penjačke reprezentacije, u rujnu 2012. godine našao se na Svjetskom prvenstvu u sportskom penjanju u Parizu, eventu na kojem se ovaj sport predstavljao Olimpijskom odboru. Bilo je to najposjećenije penjačko Svjetsko prvenstvo do tada i Ellison je sreo mnoge drage prijatelje i poznanike iz cijelog svijeta.
– Shvatio sam kao nikada prije koliko smo mi penjači velika globalna zajednica. Tamo je bilo toliko ljudi iz cijelog svijeta, svi su međusobno podržavali jedni druge i glasno navijali za svakog tko se natjecao. Imao sam dojam kao da sam došao posjetiti obitelj. Tamo mi je na pamet pala ideja o fondaciji koja će prikupljati sredstva za liječenje raka, priča nam Ellison koji je ubrzo, uloživši vlastiti novac, nabavio prvu pošiljku majica. Projekt je službeno lansiran u siječnju 2013. godine i već je u prvih šest mjeseci prikupljeno 20 tisuća funti. U prvih godinu dana, natpis CAC utisnut je na 16 tisuća majica od kojih se svaka prodaje za 15 funta, a pravi hit su i majice s dugim rukavima i kapuljačom po 35 funta. Johna i njegov projekt ubrzo je prepoznala i sama zajednica, pa mu je do sada već uručeno nekoliko nagrada, a pozivi za gostovanja stižu sa svih strana.
Osjećam bol svaki dan
Za njega osobno, najemocionalniji govor održao je na skupštini sportsko-penjačke federacije IFSC, kad je imao priliku govoriti o CAC projektu pred publikom iz cijelog svijeta koja je u tišini pratila svaku njegovu riječ.
– Ja sam samo običan čovjek, nisam nikakva poznata osoba i nisam naviknuo na sve to. Zaista je vrlo lijepo što su ljudi prepoznali vrijednost projekta u tako kratkom vremenu. Moram priznati da mi je sve to pomalo naporno, jer sad već osjećam bol svaki dan, doslovno cijelo vrijeme. Ljudi me pitaju kako uz svoje stanje mogu sve to organizirati, no to me jednostavno čini sretnim, taj osjećaj da pomažete nečemu, da činite nešto za zajednicu, reći će Ellison.
Kad je nedavno bio u Kanadi u posjetu prijateljima, otišao je kod jedne poznatije specijalistice koja mu je rekla da je po njenom mišljenju još uvijek živ samo zbog pozitivnog stava.
– Čim sam dobio dijagnozu, ljudi oko mene nisu znali što bi mi rekli, kako bi reagirali. No kad nabacim osmijeh na lice, kad se počnem šaliti, svi postanu opušteniji. I važno mi je da ljudi oko mene znaju da sam sposoban nositi se s tim. Možda ima nešto u tome da mi koji se bavimo sportovima u prirodi ili sportom općenito malo drugačije gledamo na izazove. Na njih smo navikli, naprosto nemamo ništa protiv izazova. Volim to kako se osjećam usporediti s cijelom filozofijom penjanja – čini mi se kao da se penjem na Everest svaki dan – dijeli s nama Ellison tajne svoje osobne psihoterapije.
Daleko od toga da ovaj neumorni Englez nije svjestan svoje situacije. Pred neki dan su ga, kaže pitali, šta bi poželio napraviti da mu netko da mogućnost da napravi bilo što. Bez neke patetike, Ellison bi i dalje zaželio nešto što i sam zna da je nerealno – da se probudi bez raka.
Smijehom protiv straha
Pitam ga kako se nosi sa strahom. Vjerojatno pomoću smijeha, odgovara nakon kraćeg razmišljanja.
– Da budem iskren, ne bojim se umrijeti. No jednostavno ne želim umrijeti. I stvar koja me najviše uznemirava je što ne želim ostaviti svoju kćer. Drage ljude oko sebe. No jedan dio mog racionaliziranja je da više ne brinem oko stvari oko kojih ne mogu učiniti apsolutno ništa.
Stvarno nastojim živjeti što bolje svaki dio dana, i osjećam se zapravo sretan, koliko god da to nemoguće zvučalo. Osjećam se sretan da imam toliko prijatelja, osjećam se privilegiran da sam imao mogućnosti pokrenuti ovakav projekt i da je on dopro do toliko ljudi. To mi daje snage da se suočim sa strahovima. Drago mi je da ovaj projekt na neki način galvanizira cijelu penjačku zajednicu. Da ljudi shvate da nije riječ samo o raku, nego i o životu. Pred neki dan mi je jedna djevojka iz Kanade pisala ako može moju priču upotrijebiti za školsku zadaću pod temom »Moji heroji«. Zamislite samo taj osjećaj kad sam to čuo.
Prije 4 godine moj je otac umro sasvim iznenada, gotovo preko noći. Sjećam se da me je potpuno šokiralo da ga tako naglo nema. I zato ako već imam priliku, ne želim otići iznenada ili tiho. Želim biti prisutan, boriti se do kraja. Ako to znači puno putovati, bez obzira na to koliko me boli, nema veze – tako sam sretniji. Život neće doći k vama, morate izaći i zgrabiti ga, zaključit će Ellison.
