Ponekad se probudim sa željom razbiti sve i svakoga oko sebe, ponekad sam samo tužna. Ima dana kada se uvjerim da postoji vrlo jednostavno rješenje, izlaz, ali i dana kada mrzim cijeli svijet, ogorčena je 33-godišnja Mirna K. iz Zaprešića
Stvarno je jako teško. Imam 29 godina i pravi posao nemam gotovo četiri godine. Tijekom tog sam razdoblja bio samo učitelj na zamjeni pola godine i izradio nekoliko web stranica. Tako zbori Luka F. iz Osijeka, ne krijući da je razmišljao i o samoubojstvu. No, njegova priča mogla bi biti i priča Roka iz Slovenije, Deana iz Engleske, Georgea iz Washingtona… Bilo gdje na svijetu – biti nezaposlen jednako je stresan i nimalo ugodan osjećaj, složit će se svi – i oni koji posao imaju i oni koji ga godinama nemaju. Mnogo je onih koji su bez posla i koji isti neuspješno godinama traže, a mnogo je i među njima koji su mnoga jutra započeli najcrnjom mišlju, kao i Luka F. Forumi na internetu puni su ovakvih i sličnih iskustava koja dočaravaju svu bezizlaznost situacije dugotrajne nezaposlenosti…
Svakodnevno se suočavati s činjenicom da ćete možda zauvijek ostati nezaposleni, užasava jednako kao i slabo plaćen posao ili loš posao na kojem zaglavite 20 godina. Kada vas godine (nerijetko i desetljeća) napornog studiranja dovedu do bijedne plaće, možete li biti sretni i zadovoljni? Teško, ili nikako! Prisiljeni ste na puko preživljavanje ili, ako ste još mladi, možda na odlazak u inozemstvo. Uz sve tegobe, još vas dotuče i vijest kako registrirana nezaposlenost u Hrvatskoj brzo i sigurno ide prema alarmantnoj brojci od 400.000.
Javnost se bavi samo statistikom, brojkama, BDP-om, skandaloznim i senzacionalističkim napisima u novinama i na portalima. Zanima li ikoga kakav je uopće osjećaj biti nezaposlen, ma s kojeg dijela kugle zemaljske dolazite? Kako je buditi se svako jutro, znajući da za taj dan nemate nikakav radni plan, da čak nemate ni šefa? Je li možda dosadno živjeti tako?
Mladić s početka priče, čije su ime pa i dob na žalost posve nevažni, prvi je posao izgubio nakon samo godinu dana jer je država odlučila rezati troškove smanjenjem radnih mjesta na svečilištu na kojem je radio. Poznato?
– Bio sam vrlo siguran u svoje sposobnosti i uvjeren da ću drugi posao naći vrlo brzo – nadao se. Od tada je prošlo nekoliko godina.
Unatoč nesklonoj mu sudbini, nije odustao i nije dignuo ruke. Život ga je prisilio dobro se upoznati s aktualnom ekonomskom situacijom i financijskim sektorom, zbog čega s lakoćom može voditi ozbiljne i »duboke« razgovore s ekonomskim stručnjacim. No to mu još uvijek nije priskrbilo posao.
– Ne krivim poslodavce. Ni ja sam sebe tada ne bih zaposlio. Ne bih si dao ni šansu – brutalno je iskren Ivan. I danas, nakon godina sumnji u samoga sebe, posao još uvijek želi, no sada se javio strah da nije dovoljno dobar za bilo koji posao koji zahtijeva bilo kakve vještine.
– Bojim se da neću uspjeti, da će se prema meni odnositi loše, da ću biti kažnjen zbog osrednjih rezultata… – pognute glave priznaje Luka. Razmišlja odustati od neformalnog obrazovanja jer misli da to nije vrijedno niti isplativo u bilo kojem smislu.
Košmar u glavi
Prije godinu se dana Vito Č. priključio jednoj političkoj stranci. Bila je to opcija o kojoj je dugo razmišljao, opcija na koju se odlučuju mnogi poput njega i iz samo jednog razloga – naći posao. Nakon samo tjedan dana posjedovanja članske iskaznice, 45-godišnji Makaranin Vito je napredovao i dobio mjesto u regionalnom odboru, upoznao vodstvo stranke, bio pozivan na događaje na nacionalnoj i međunarodnoj razini, ali posao nije dobio. Prava se borba odvijala u njegovoj glavi. Borba sa samim sobom. Teško je ostati motiviran i pronaći energiju za bilo kakvu aktivnost kada vam se ništa ne isplati, kada ništa ne možete naplatiti. Kada novca nema niotkuda!
– Ljudi koji imaju posao, predlažu mi da pokušam ovo, ono, a ja im odgovaram: Zašto? I dalje ću biti nezaposlen – posustaje Vito, a tko i ne bi u takvoj neveseloj kaljuži.
U situaciji kad ste bez posla na kraju vam »zamre« i društveni život jer ne izlazite mnogo pa izgubite sve prijatelje. Ili bolje rečeno – znance. Jer, tko bi se želio družiti s osobom zatrpanom pod gomilom problema. »Djevojka me gotovo ostavila jer nismo mogli provoditi vrijeme kao što to čini većina ostalih parova naših godina. Naravno da se sramim sam sebe, mrzim se, pa kad iziđem, nadam se da neću sresti nikoga poznatog i da me nitko neće pitati kako sam i što radim«, ne skriva bijes 37-godišnji Mario V. iz okolice Valpova.
Njegova obitelj nije bogata, nisu čak ni u »solidnoj« kategoriji. Vito je svjestan da njegova nezaposlenost prilično narušava ionako nestabilnu, zapravo klimavu situaciju. Nitko mu ne prigovara, nitko ga ne kritizira, no zna da je teret.
– Visoka je cijena za sve to. Plaća moje psihičko zdravlje. U glavi mi je pravi košmar. Nezahvalno je biti ja – nitko mi ne kaže hvala ni za što, nemam novca, nemam ničega. Osim samopouzdanja i motiviranosti, postupno sam gubio moć zdravog rasuđivanja i postao opsjednut mišlju kako na bilo koji način zaraditi novac. Postao sam agresivan, nervozan, ljut, a ponekad i neugodno društvo jer sam samo gledao ljude kojima je dobro, koji su uspješniji od mene i bio sam ljubomoran. Pitao sam se što to oni imaju, a ja nemam, pa im je tako dobro i ne razmišljaju ni o čemu, nemaju nikakvih briga. Ne, oni nisu bolji od mene, samo su imali više sreće i sigurno su na prijevaru dobili posao – otrovne su se misli rojile Vitinom glavom, iako je znao da to nije istina.
Frustrirani i u stresu
– Ponekad se probudim sa željom razbiti sve i svakoga oko sebe, ponekad sam samo tužna. Ima dana kada se uvjerim da postoji vrlo jednostavno rješenje, izlaz, i da će se pojaviti već za nekoliko dana, ali i dana kada mrzim cijeli svijet, ogorčena je 33-godišnja Mirna K. iz Zaprešića. I ona je pomišljala na samoubojstvo, bar tri-četiri puta tjedno. Čak je to i detaljno isplanirala: kada, kako, gdje, sadržaj oproštajnog pisma…
– Ako vam netko tko je nezaposlen, kaže da nikada nije ni pomislio na samoubojstvo, bar jednom, uvjerena sam da laže, jer ne žele da ga/ju doživite kao slabu osobu i ne želi suvišnu pažnju. I sama se na forumima uvijek predstavljam kao anonimka – otkriva Mirna.
Godine uzaludnog traženja posla na sve moguće načine i preko svih mogućih kanala (Zavod za zapošljavanje, agencije, prijatelji, prijateljevi prijatelji…) za većinu znače potpuni gubitak motivacije i nade i zapravo odustajanje.
– Osvrnem se oko sebe u potrazi za rješenjem, ali što mi preostaje? Posao ne mogu naći. Obrazovati se dodatno ne mogu jer nemam novca. Emigracija? Zvuči super, ali i za put i život negdje – dok ne nađem posao – treba mi novac. Pokrenuti vlastiti biznis? Opet nemam novca, a i teško da će mi ga netko pozajmiti. Osjećam se kao na raskrižju na kojem je svaki izlaz, sve ceste ZATVORENE! – razočarana je 38-godišnja Splićanka Inga B.
Za mnoge bez posla, dani su sve duži, a noći još duže. Traume se gomilaju, stres razara i tijelo i duh, dok se izlaz ne nazire ni u snu. Vremena za razmišljanje je na pretek…
– Kako provodim dane? Sjedeći ispred računala, debljajući se, gubeći samopouzdanje, trateći vrijeme, ponekad se uvjerevam da nade ima, netko će mi pomoći. Ne, ovo se ne događa meni, ovo neće biti moja budućnost. Država će sigurno vidjeti problem i sve nas zaposliti… – zavarava se Inga.
Ovaj »krizni niz« moguće je nastaviti u beskonačnost. No beskonačan se čini i broj nezaposlenih. Sve to frustrira, a frustrira i prazan novčanik, frustriraju i »glupi« savjeti (šalji zamolbe, štedi, vjeruj u sebe…). Opravdano je obuzme li vas bijes, očaj(anje), nesigurnost, zavist, stid… Iako se kaže da su sve sretne obitelji slične, a svaka je tužna i nesretna na svoj način, ljudi koji pokušavaju naći posao koji će ih zadovoljiti profesionalno, socijalno, materijalno, emocionalno, vrlo su nalik jedan drugomu.
