Iako su pravni stručnjaci bili uvjereni u slabe izglede tužbe, Tuđman se 1999. godine ipak odlučio na taj korak. Banski dvori razmišljali su o odustajanju, no i za Račanovu vladu, kao i danas za Milanovićevu taj korak bio je rizičan iz političkih razloga
Nećemo pogriješiti ako hrvatsku tužbu protiv Srbije zbog genocida pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu nazovemo neželjenim djetetom hrvatske politike. Danas pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu (ICJ) počinje glavna rasprava povodom hrvatske tužbe koja je podnesena prije punih 14 godina, u pomalo neobičnim okolnostima, potkraj devedesetih, na koncu ere prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
Ivo Josipović i Ivan Šimonović latili su se velikog posla i prikupili opsežnu građu koja na 2.500 stranica detaljno obrazlaže hrvatsku tužbu. Radilo se o dotad najdetaljnijoj analizi srpskih zločina u ratu protiv Hrvatske. Tek nakon toga Hrvatska je dobila ozbiljnu tužbu protiv Srbije zbog najtežeg zločina – zločina genocida. Zanimljivo je da se za povlačenje tužbe u Hrvatskoj najviše zauzimao predsjednik Josipović, u više navrata javno dvojeći u smislenost tužbe i sugerirajući kako bi se Zagreb trebao nagoditi s Beogradom, iako je upravo Josipović bio jedan od autora tužbe.
Kakvi god bili motivi tadašnje vladajuće garniture za podnošenje tužbe protiv Srbije, teško je vjerovati da su ti motivi bilo primarno kazneno-pravni. Tadašnja potpredsjednica HDZ-ove vlade Ljerka Mintas Hodak jednom je kazala kako je cilj tužbe dokazati da je Hrvatska bila izložena agresiji, no problem je u tome da agresija nije kažnjiva po međunarodnom pravu te da je u tom slučaju, ako je točno to što kaže Mintas Hodak, Hrvatska posegnula za tužbom zbog genocida kako bi dokazala zločin – agresije.
Visoki standardi
Stoga je lakše povjerovati u drugo objašnjenje prema kojem je tužba u ono vrijeme bila pomalo naivno zamišljena kao djelotvorno sredstvo kojim je tadašnja vlast planirala zaustaviti već uznapredovale istrage i skore optužnice zbog ratnih zločina pred onim drugim haškim sudom, Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, koje su prijetile hrvatskim generalima i vrhu vlasti, pa i samom predsjedniku Tuđmanu.
Iako su pravni stručnjaci bili uvjereni u slabe izglede jedne takve tužbe, ponajprije zbog iznimno visokih standarda koji su potrebni za dokazivanje zločina genocida, koji je definiran kao namjera da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina, kao i zbog činjenice da ICJ, najviše međunarodno sudište, zaduženo za rješavanje sporova među državama, koje skoro punih sedam desetljeća kroji pravdu u svijetu, nikada u svojoj povijesti nijednu državu nije osudio zbog genocida, Tuđman se na kraju ipak odlučio na taj korak, vjerojatno pod utjecajem kontroverznog američkog odvjetnika Davida Rivkina, koji je tužbu i sastavio.
Tužba je naposljetku podnesena 2. srpnja 1999., iako je zapravo neopravdano taj skromni, površni i sadržajno slabašni podnesak nazivati tužbom. Rivkinova »tužba« sastavljena je na samo osam stranica, na kojima se samo okvirno navode optužbe, koje pak nisu bile potkrijepljene nikakvim dokaznim materijalom.
Skupo plaćen podnesak
No više od samog sadržaja tužbe pozornost javnosti nakon Tuđmanove smrti i dolaska nove trećesiječanjske vlasti privukao je podatak kako je Rivkin za taj uradak dobio čak milijun dolara.
Tužba je sadržavala i kontroverznu tezu da je Srbija u Oluji, ohrabrivanjem Srba na evakuaciju, počinila genocid nad hrvatskim Srbima. Radilo se o skliskom terenu: ako i hrvatska strana tvrdi da je u Oluji počinjen genocid, a ne uspije dokazati da je za nj odgovoran Beograd, onda bi se lako moglo dogoditi da Zagreb optužuje sebe. Novi pravni tim koji je preuzeo tužbu nakon Rivkina od te je optužbe odustao.
Glavna rasprava, na kojoj će Hrvatska na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) iznositi argumente protiv Srbije koju optužuje za genocid nad hrvatskim stanovništvom u Domovinskom ratu od 1991. do 1995., počela je u ponedjeljak prijepodne u Haagu.
Predsjednik suda Peter Tomka u uvodnom izlaganju podsjetio je na povijest postupka.
Za novu vlast tužba je doslovce postala neželjeno dijete. U Banskim dvorima ozbiljno se razmišljalo o odustajanju, no i onda je za vladu Ivice Račana, baš kao i danas za vladu Zorana Milanovića, taj korak bio rizičan iz političkih razloga. Prva socijaldemokratska vlada od neovisnosti za taj korak nije imala hrabrosti, u strahu od optužbi desnice za nacionalnu izdaju.
Pragmatični Sanader
No Račanovu vladu ubrzo je zamijenila pragmatična vlada Ive Sanadera, koja je malo marila za tužbu protiv Srbije. Uslijedio je još jedan bitan trenutak u povijesti hrvatske tužbe, koji je dodatno smanjio očekivanja od hrvatske tužbe, kada je ICJ 2007. godine objavio presudu povodom tužbe BiH protiv Srbije zbog genocida, prve takve tužbe koju je ICJ razmatrao u svojoj povijesti. ICJ je presudio kako Srbija nije kriva za genocid u BiH, iako je Beograd proglašen odgovornom jer nije spriječio genocid u Srebrenici. Premda je takva presuda razočarala mnoge u BiH, ali i obeshrabrila hrvatske stručnjake i agente koji su zastupali hrvatsku tužbu, zapravo se radilo o priličnom uspjehu jer je BiH uspjela dokazati da se u Srebrenici dogodio genocid, te da je Srbija kriva što taj genocid nije spriječila, iako Beograd do dana današnjega ne priznaje da se u Srebrenici dogodio genocid.
Koliko su hrvatska očekivanja od tužbe bila skromna zorno je dočarala objava odluke ICJ-a o nadležnosti za hrvatsku tužbu sljedeće 2008. godine, koja se, slučajno ili ne, podudarila s obljetnicom pada Vukovara. Od beogradskog tima, naime, tog 18. studenoga u Haagu, jedino je hrvatski tim bio iznenađeniji i zatečeniji odlukom kojom se ICJ ipak proglasio nadležnim za hrvatsku tužbu. U svojoj argumentaciji pred sudom Srbija uopće nije negirala da su u Hrvatskoj počinjeni zločini, ali je tvrdila da vlast u Beogradu s tim nije imala ništa, budući da je Beograd preuzimao odgovornost za ono što se dogodilo od travnja 1992. godine, kada je nakon raspada bivše države formirana »nova Jugoslavija«, a ne i za ono što su beogradske vlasti činile prije toga. Gotovo svi su očekivali da će se sud proglasiti nenadležnim, te da će tako izbjeći odlučivanje o meritumu, no dogodilo se suprotno. Sud je pristao presuđivati u tom sporu, prihvativši hrvatsku tužbu, no time ništa nije rekao o meritumu.
Neželjena pobjeda
Hrvatska je zabilježila neočekivanu, možda i neželjenu pobjedu: sada je dobila postupak s kojim nije bila sigurna što bi; morala je krenuti u proces za koji će morati angažirati stručnjake i ne baš male resurse, iako pozitivan ishod hrvatske tužbe zbog činjenice što se sud proglasio nadležnim nije bio ništa bliži.
Odonda je bilo puno najava povlačenja tužbe, no to se ipak nije dogodilo. Hrvatska je formalno bila spremna na povlačenje tužbe, ali pod uvjetom da se izvansudskim putem ispune ciljevi tužbe, odnosno da se kazne svi počinitelji zločina u Hrvatskoj, da se sazna istina o nestalima, da Srbija vrati Hrvatskoj otete nekretnine, te da Srbija Hrvatskoj nadoknadi ratnu štetu. Ti uvjeti, međutim, nikad nisu bili ispunjeni.
