Škotski sastav Simple Minds nastupit će 4. ožujka 2014. u zagrebačkom Domu sportova. Na aktualnoj »Greatest Hits« turneji izvode najveće hitove koji uključuju klasike poput »Don’t You (Forget About Me)«, »Alive And Kicking«, »Belfast Child«, »Let There Be Love«, »She’s A River«, »Glittering Prize«, »Mandela Day«, »Promised You A Miracle«, »Waterfront«, »Glitterball« i mnoge druge, iz karijere duge 36 godina.

 Bio je to više nego dovoljan povod za razgovor s frontmanom benda. Jim Kerr čekao nas je kraj telefona, u hotelskoj sobi negdje usred Njemačke. Nastupit će još u Italiji, Švicarskoj, Češkoj, Poljskoj pa doći k nama, u Zagreb.

Nakon Hrvatske, bend putuje prema Makedoniji. I nisu ni blizu kraju turneje. Nastupi im variraju od fino popunjenih do rasprodanih prostora, sviraju svaki ili svaki drugi dan. A daleko su od pubertetlija. Prešli su oni i tridesetu, pa i četrdesetu odavno. I voljeli ih vi ili ne, jedno vrijeme su bili najveći pop rock bend na svijetu.

Festivali su »štelali« datume održavanja po Simple Mindsima, to jest njihovim slobodnim danima. Darivali su dio prihoda u humanitarne svrhe i nastupali iz istih uvjerenja. Bukirani su kao prvi bend za koncert na Wembleyju, održan u znak podrške Nelsonu Mandeli.

– Naši idoli bili su ujedno i ljudi koje smo gledali uživo. Imali smo 13, 14 godina i bilo je čarobno. U Glasgow su dolazili pjevači i bendovi kao David Bowie, Bob Marley, Peter Gabriel, Lou Reed, Rolling Stones, Roxy Music… Fenomenalno razdoblje! 

Obožavanje Bowieja

 

Je li istina da ste ime Simple Minds uzeli iz pjesme »Jean Genie« Davida Bowieja?

  – Jest, istina je. Ne sjećam se točno zašto, ali jedan od razloga je sigurno bilo obožavanje Davida Bowieja! 

 Možete li se vratiti u prošlost i s nama podijeliti nešto iz razdoblja debi albuma iz davne 1979., »Life In A Day«?

  – Bio je to istovremeno super osjećaj i razočaranje. Potpisati ugovor, napokon snimiti album i vidjeti ga u dućanima, bilo je to ostvarenje sna. S druge strane, ništa nismo znali o produkciji. Demo verzije nama su zvučale dobro i imale su neki »feeling« u tim pjesmama. Sam album je zvučao, može se reći, profesionalno, ali je izgubio to »nešto«. Tada je ustvari počeo naš proces učenja. Danas ga pamtim kao san, kao ostvarenje sna, ali istovremeno i veliku dozu realnosti. 

 Već nekoliko mjeseci kasnije objavljujete nasljednika, »Reel To Real Cacophony«. Što se promijenilo unutar tako kratkog vremena? Je li i drugi album bio neka vrsta razočarenja?

  – O, ne! S »Reel To Real Cacophony« započela je naša eksperimentalna faza. Izdavačka kuća je mrzila taj materijal. Bili smo u dugovima, a to nije bio album s hitovima. Disali su nam svakodnevno za vratom, ali nas nije bilo briga. S pjesmama kao »Changeling«, »Premonition« i »Calling Your Name« napokon smo dobili taj Simple Minds sound, počeli raditi nešto svoje i uvidjeli da imamo neki smjer. 

 Pretpostavljam da vam karijera nije naglo krenula nabolje ni s trećim albumom. Što nam možete reći o, inače odličnom, »Empires And Dance«? 

  – U pravu ste, bilo je gotovo isto u diskografskom smislu. Bez top ljestvica, bez podrške radija, ali ipak odlične recenzije. Bend je dobio »hip« status, cool populacija je počela pričati o nama i pratiti nas. Prodaja nije rasla, ali barem reputacija jest. Tada nam je to bilo dovoljno. A ta činjenica, da smo cool, nam je bila važna. 

Lavina ideja    

U doba prije interneta kružila je legenda da ste se odrekli prva tri albuma. Dvadesetak godina kasnije imamo priliku provjeriti priču. Dakle – istina ili ne?!

  – Iskren sam oko ta tri albuma i nijedan nije savršen, ali svaki ima neku kvalitetu u sebi, pogotovo treći. Tekstualno i količinom mašte na njemu, »Empires And Dance« je sasvim OK. S tim albumom smo postali posebni, dobili smo svoj zvuk. »I Travel« je jaka pjesma. Tako da ne mogu reći da ih se odričem ili da ih ne volim. Ali istina je da nisam prezadovoljan niti s jednim od njih! (smijeh) 

 Simple Minds sam »upoznao« preko albuma »Sons And Fascination/Sister Feelings Call«, iz 1981. Još uvijek je moj favorit iz najranije faze. Kako se vi sjećate ovog albuma?

  – Vjerovali ili ne, to je i meni jedan od omiljenih albuma! Objavljen je taman prije velikog uspjeha koji je uslijedio. Mašta je opet bila jako bitan sastojak unutar benda. Nismo pisali samo ja i Charlie (Burchill, gitarist i danas jedini originalni član benda osim Jima, op.a.). Svi su pisali pjesme. Bila je to lavina ideja. Album je jako lako postao dvostruki. Na ovom materijalu se nalaze neke od najboljih pjesama koje je bend ikada napisao. A instrumental »Theme For Great Cities« je jedna od najsempliranijih pjesama u povijesti glazbe! 

  – Bio je to predivan period. Ne samo zato što smo postigli uspjeh i, kako sami kažete, opće priznanje. Osim top ljestvica, narasla je i prodaja, stigli smo do radija diljem svijeta, imali smo prvi hit singl, ali ne pamtim ovaj period samo zbog tih činjenica. Ne prečesto, ali u životu se dogode razdoblja kada idete u studio i štogod probate – radi. Funkcionira. Vratite se drugi dan, opet sve funkcionira. Vratite se i treći dan – opet isto! Po tome pamtim »New Gold Dream«. Žao mi je što takvi kreativni periodi nisu baš prečesti (smijeh)! Što god radite, ispadne dobro! Također, iskusili smo i drugu stranu kao bend tijekom karijere. Kada odeš i snimaš i nakon sessiona si kažemo – gotovo je bilo OK. Drugi dan se priča ponavlja. Traje nekreativnost, ali i frustracija. Za vrijeme snimanja ovog albuma, sve se posložilo. Bio je to uspjeh za koji smo bili spremni. Radili smo prije toga kao bend, pa smo bili spremni za uspjeh. Nikada nisi dovoljno spreman, ali možemo reći da smo to ipak bili. Neki izvođači dožive uspjeh preko noći, ali jednostavno nisu spremni za njega. 

Very friendly guy

 

Potpuni naslov albuma glasi »New Gold Dream 81-82-83-84«. Koja je priča iza toga?

  – Ono prvo su godine u kojima smo razrađivali ideje za ovaj album, a osjećali smo da je i budućnost naša, pa smo se »protegli« sve do 1984.! (smijeh) 

  – Nisam bio veliki jazz fan u to vrijeme, ali sam znao tko je i s kakvim imenima je surađivao. Najlegendarniji je, naravno, Miles Davis. Vjerovali ili ne, volio je naš škotski naglasak. Uvijek je bio prijateljski raspoložen, »very frendly guy«. Jednog dana se došao javiti u studio, klavijature su bile spojene, pitali smo ga ako bi nam odsvirao nešto i pristao je. Rezultat je predivan! 

 Nakon vrhunske pop produkcije albuma »New Gold Dream«, objavljujete puno grublji, prljaviji, rokerskiji »Sparkle In The Rain«. Kako je publika prihvatila takav zaokret u zvuku?

  – Neki ljudi nisu bili spremni za promjenu. Album su smatrali potpuno drugačijim od »New Gold Dream«. Ali Simple Minds su uvijek drukčiji. To smo jednostavno mi. Bili smo »gladni« za isprobavanjem raznih stvari. »Sparkle In The Rain« je Mel Gaynorov album. Iskoristili smo njegovo sviranje do maksimuma. On je odličan bubnjar, jedan od najvećih. Među prvim pjesmama za taj album bila je »Waterfront«. Uskoro je svima postala favorit pa smo produkcijski nastavili u istom smjeru. 

 Nakon albuma »Sparkle In The Rain«, bend dostiže svjetsku slavu. Godine 1985. ste najveći pop rock bend na svijetu. Za sve je zaslužan jedan singl koji nikada nije izašao na nijednom albumu grupe, što je hrabar potez. Što nam možete reći o najvećem hitu u dosadašnjoj karijeri?

  – Smijali smo se kad je krenulo ludilo, jer smo pjesmu odbili četiri ili pet puta. Radili smo neke svoje pjesme i nismo se htjeli zamarati stvarima »sa strane«. Vidjeli smo snimke filma »Breakfast Club« i ne mogu reći da nam se nije svidio, ali nismo bili baš oduševljeni. Što nas je natjeralo na promjenu mišljenja? Nekoliko stvari. Upoznali smo režisera filma i producenta pjesme, došli su u Škotsku i družili se s nama nekoliko dana. Bili su divni ljudi, a njihov entuzijazam je bio zarazan. Na početku smo im rekli »ne«, ali nakon nekoliko dana smo pristali. Vjerujte mi, nitko nije pomišljao da će pjesma doživjeti takav uspjeh. Naša verzija divnih, misterioznih situacija, koje se u glazbi dogode same od sebe, je upravo »Don’t You (Forget About Me)«. 

  – Ima logike u vašem pitanju… Mi smo kao bend prošli sve. Svirali smo u pubovima, u klubovima, u arenama, manjim pa onda većim, a na kraju smo stigli i do stadiona. Mi smo polako radili svoj put. Kažete da smo po popularnosti i prodaji odjednom lansirani u svemir? U pravu ste. Razlog tome je famozni MTV. Odjednom su Simple Minds bili u svačijoj kući, na svačijem radiju, diljem cijelog planeta. I to ne jednom, nego deset puta dnevno. Ne bih da me se krivo shvati, tko bi se žalio zbog uspjeha, ali počeli smo osjećati da naš bend nije više samo naš. Dogodila se drugačija vrsta pritiska, koja nije uvijek bila ugodna. 

Velika avantura

 

Velika glazbena promjena događa se nakon »Once Upon A Time« materijala. Bend je napravio album kakav vjerovatno nitko nije očekivao. Osobno mi je jedan od favorita, mislim da ste postigli vrhunsku atmosferu i da nema slabog trenutka. Pretpostavljam da je diskograf imao drugačiju ideju o nasljedniku materijala za stadione. Ili se varam?!

– »Real Life« je imao nekoliko hitova (»Real Life«, »See The Lights«, »Let There Be Love«), ali je to bio početak teškog perioda za naš bend. Devedesete su nam bile teške. Jedan kotač je otpao s auta. Napustio nas je dugogodišnji klavijaturist, pojavljivali su se novi zvukovi, nova imena poput Stone Roses i Happy Mondays, a mi smo postali izvođači »prethodne generacije«. Album ima mnogo dobrih melodija, tako ga ja pamtim, ali je nastao u teškom razdoblju za Simple Minds. 

Dobra ideja, krivo vrijeme    

»Good News From The Next World« je stigao u periodu kad je bend već bio zaboravljen. Nakon što se obriše prašina i ponovo zavrte pjesme, ispada da i nije toliko loš. Vrhunski studijski glazbenici sudjelovali su u njegovu snimanju, a »Hypnotized« i »She’s A River« postaju veliki hitovi. 

  – Apsolutno ste u pravu! I ja sam ga nedavno opet počeo slušati. Uvijek sam znao da tamo ima odličnih, velikih pjesama, ali sam većinu zaboravio. »Criminal World« i »Seven Deadly Sins«, recimo. Nedavno smo počeli izvlačiti pjesme s njega i ubacivati ih u set listu. Nije to loš album, ali je objavljen u teškom razdoblju koji je tada još uvijek trajao. Znate, ako imate dugu karijeru, to prerasta u život. Ideje su nekad s tobom, a nekada nisu. Nekad imaš dobru ideju, ali u krivom trenutku. »Good News« je upravo to – dobra ideja u krivom trenutku. Nažalost, u tom razdoblju je sve što je dolazilo od nas bilo kritizirano, bez obzira na kvalitetu. 

 Godine 1998. objavljujete meni najdraži album desetljeća, »Neapolis«. Imate opet, može se reći, originalnu postavu, opet mijenjate zvuk i opet objavljujete nekoliko pjesama koje su i danas rado slušane. Znam da se vaše mišljenje razlikuje od mojeg. Zašto?

  – Na tom albumu smo stvarno probali naći novi zvuk. Mijenjala se tehnologija, a mi smo to prihvatili. Ipak, ako mogu biti iskren, mislim da su ideje bile dobre, početni smjer je bio dobar. Negdje po putu smo se pogubili, pa album nije završen dostojno, nije smiksan kako spada. Pamtim ga kao problematičnog (smijeh), ali prije nekoliko dana smo svirali »War Babies«. »Song For The Tribes« je također odlična, »Glitterball« je bio single… 

 Uslijedilo je vrijeme pauze. Može se reći i krize unutar benda. Snimate album koji izdavač odbija, prvi put razmišljate o kraju karijere. Početak novog milenija odrazio se i na vaš privatni život. Nećemo tračati, ali preselili ste iz Škotske na Siciliju. Kako ste se osjećali početkom dvijetisućitih?

  – Bili smo najbliže razlazu ikada. Izdavač je rekao da mu se ne sviđa smjer u kojem se album »Our Secrets Are The Same« razvija. Također, volio bih da ne zvuči kao da se žalim na izdavače. Ne, stvarno ne. U 90 posto slučajeva, industrija je bila korektna prema nama, imali smo odličan odnos. No, kada su nam rekli da ne žele objaviti album, a bio je takoreći gotov, izgubili smo motivaciju. A nekada morate otići, razići se. Treba znati i kada to napraviti. Maknuti se jedni od drugih, razmisliti o svemu, možda probati neke druge stvari u životu. Kao što ste rekli, ja sam pobjegao što sam dalje mogao, na samo dno Europe. Otišao sam na Siciliju, mjesto koje sam zavolio tijekom godina. Započeo sam drugačiji život (postao je vlasnik hotela, op.a.), ali se glazba jednostavno vratila. Lokalni glazbenici su pridonijeli tome, stalno su me pitali za savjete, zvali da gostujem u pjesmama, produkciji… Otišli smo u studio i kao Simple Minds snimili album obrada, »Neon Lights«. Ispao je dobro, ali to je bila samo zabava. Eksperiment. Da opet osjetimo kako je biti u studiju. Albumom »Cry«, koji je objavljen 2002., započeli smo posljednju dekadu koncerata, albuma, snimanja i ponovo benda!  

 Nakon »Cry«, objavljujete »Black & White 050505«. Može se reći da u dvijetisućitima izdajete albume koji jednostavno više ne idu ispod neke letvice, koju ste sami podigli na određenu visinu. Ovaj album također je ostavio nekoliko singlova u naslijeđe. Što vi mislite o njemu?

  – Evo, večeras ćemo svirati čak tri pjesme s »Black & White«! »Stay Visible«, »Dolphins« i »Home« su, barem za sada, u regularnoj listi. 

Vrijeme će pokazati 

Posljednji studijski album objavljujete 2009. »Graffiti Soul« je, kaže kritika, povratak na stare staze uspjeha.

  – Volim taj album. Ima dobro otvaranje, a sviramo tri ili četiri pjesme na dnevnoj bazi. Imam teoriju o našim posljednjim albumima – da je ove albume napravio neki drugi bend, mislim da bi ljudi govorili da je ovo jedan od najboljih bendova na planetu (smijeh). Ali kad čuju ime Simple Minds, onda krene nećkanje, kažu »joj, vidjet ćemo« i tako dalje (smijeh). »Zar ne mogu odsvirati Don’t You opet?!?« (smijeh). Ne brine nas to više. Vrijeme će biti najpametnije, a kvaliteta se definitivno nalazi na tim albumima. 

 Iako ste u međuvremenu imali »5×5« turneju, a trenutno ste na Greatest Hits nastupima, ipak je prošlo već pet godina od posljednjeg materijala. Kada možemo očekivati nešto novo?

  – Upravo ga završavamo! Jučer smo dobili neke mikseve na preslušavanje! Ipak, neće izaći do početka jeseni, izdavač zahtijeva barem pet mjeseci pripreme nakon što im uručimo gotov materijal. Ali iz onoga što si mi rekao o radovima benda, mislim da će ti se jako svidjeti! 

 Što pokreće čovjeka poput vas? Postoji li uopće još izazova za izvođača vašeg kalibra?

  – Naravno! Ponašamo se kao da nismo nikada ništa napravili! Moramo napisati odličnu pjesmu, moramo snimiti bolji album, moramo postati bolji bend, ja bolji pjevač… Izazovi uvijek postoje! 

 Charlie Burchill vam je kao brat, kažete. Što nam možete reći o drugoj kreativnoj polovici dueta koji nas uveseljava već godinama?

  – Oh, Charlie… (smijeh). Što reći o njemu? Što je pogodno za intervju? (smijeh). On obožava gitare. Jednom smo bili na turneji po Njemačkoj. Meni su instrumenti već dosadni, ali me zamolio da odem s njim u shopping. Načuo je da ima neka fenomenalna gitara u dućanu nedaleko hotela. Bio je sretan kao malo dijete kad ju je kupio. Tvrdio je da ćemo na sutrašnjem nastupu zvučati fenomenalno zbog nje (smijeh). Drugi dan smo krenuli na nastup, koji je bio udaljen oko 60 kilometara. Promet je bio grozan, trebalo nam je tri sata za proći tu udaljenost. Stižemo na svirku, Charlie otvara kofer u backstageu, smrznut. Problijedio je. Pogledao me i rekao: »Zaboravio sam gitaru u hotelu«. To je Charlie. 

 Hvala vam na razgovoru. Bilo je zadovoljstvo.

  – Hvala vama! Vidimo se u Zagrebu!