Za film otvorenja odabrana je mazohistički iskrena priča Tatjane Božić, koja je u nedjelju navečer prikazana paralelno u pet dvorana Cineplexxa u Kaptol centru. Privilegirani termini bit će rezervirani za naslove hrvatskih autora sve do kraja tjedna
ZAGREB ZagrebDox, međunarodni festival dokumentarnog filma, punom parom ostvaruje jednu od temeljnih misija koje si ih je zadao prije deset godina: otvara prostor za domaće dokumentarce, od kojih su mnogi upravo festivalska čeda. Za film otvorenja odabrana je mazohistički iskrena »Ljubavna odiseja« Tatjane Božić, koja je u nedjelju navečer prikazana paralelno u pet dvorana Cineplexxa u Kaptol centru. Privilegirani termini bit će rezervirani za naslove hrvatskih autora sve do kraja tjedna i ovog jubilarnog, 10. izdanja ZagrebDoxa.
Trening iz tolerancije
Teško je pronaći zajednički nazivnik za teme kojima su se bavili domaći autori. Neki pristupaju društvenim problemima i pitanjima ljudskih prava kroz filter hrabrih, vrlo osobnih priča o odnosima: osim Tatjane Božić koja je u »Ljubavnoj odiseji« propitivala uzroke raspada svojih eksplozivno dinamičnih ljubavnih veza, i to kroz razgovore s bivšim dečkima u Moskvi, Hamburgu, Londonu i Zagrebu, silnicama ljubavnih odnosa bavi se redateljski par Ana Opalić i Noah Pintarić u filmu »Još jednom«, koji se žudno iščekuje na LGBT sceni. Na programu je danas u 16 sati, a bit će repriziran sutra u 19 te u subotu u 13 sati. Pogledali smo ga jučer u festivalskom video baru i dojmovi su snažni. Sniman tijekom sedam godina, film prati živote male grupe prijatelja; četiri lezbijke i jedne transrodne osobe, i njihove ljubavne veze. Nepretenciozan, na mahove neočekivano topao i duhovit, ispričan kroz niz intervjua i »monovjua«, »Još jednom« bilježi simpatične male drame djevojaka koje se zaljubljuju i srljaju u veze, pristaju na kolateralne žrtve, neuspješno se bore s grižnjom savjesti i ogorčenim zamjeranjima, prolaze kroz ekstatičnu idilu početka veze, a onda gledaju kako sve nepovratno blijedi i ponavljaju uvijek isto pitanje: zašto ljubav ima rok trajanja i zašto je Beigbeder bio tako prokleto precizan u određivanju tog roka?
No, iako je ljubav u fokusu, u pozadini priče pomaljaju se važne društvene teme: pitanje diskriminacije lezbijki u patrijarhalnoj sredini, pitanje aktivizma, margine… »Još jednom« je jedan od onih filmova koji bi, kao i »Nije ti život pjesma Havaja« Dane Budisavljević, mogao pomoći i u dekonstruiranju stereotipa o lezbijkama kod široke publike, i poslužiti kao nekovrsni napredni trening iz tolerancije.
Preteča seksualnog odgoja
Sinoć je prikazan i dokumentarac Irene Škorić »Dragi Lastane«, kojemu je status festivalskog hita zajamčen već odabirom teme: posrijedi je priča o, kako kaže članica uredništva »Modre laste«, »najbolje čuvanoj tajni hrvatskog novinarstva«. Nakon što su se četrdeset godina čitatelji tog dvotjednika za djecu i mlade pitali tko je autor vrckavo duhovitih odgovora na pitanja školaraca o seksu, prijateljstvu, ljubavi, životu uopće – Irena Škorić razotkriva da iza mita stoji Rudi Aljinović. Domaćin rubrike koja je od kraja šezdesetih godina znala primati tjedno i po petsto pisama malih čitatelja, odabire svoja najdraža pisma, a najveći fanovi diljem bivše države oduševljeno čitaju Lastanove odgovore na tinejdžerska »pitanja života i smrti«, poput »Ljubila sam se s dečkom na klupi, hoću li zatrudnjeti?« ili »Jesu li cure zbilja gluplje nego dečki?«. Lastanovi su odgovori uvijek bili originalni, kao na primjer na potonje pitanje: »Jesu ako vjeruju u takve gluposti«.
Lastan je, zaključuju Škorićkini brojni sugovornici, bio pravi Facebook za klince u bivšem sistemu, kad je komunikacija bila neusporedivo kompliciranija nego danas. Ali bitna funkcija te rubrike mogla bi se opisati kao »preteča seksualnog odgoja«, kako veli jedan učitelj, koji je i sam u djetinjstvu pisao pisma Lastanu.
Na programu je jučer bio i film »Potrošeni« Boruta Šeparovića, o kazališnom projektu »55+« kojim je Montažstroj dao glas ljudima treće životne dobi, na koje se u kapitalizmu gleda kao na potrošene, nevažne ljude.
