– Svake godine Berlinski filmski festival – u sklopu programa Berlinale Talents – objavljuje javni natječaj za mlade filmaše (redatelje, direktore fotografije, montažere, scenariste…). Koliko se sjećam, neki od uvjeta su bili da postoji određen period od dvije ili tri godine nakon školovanja, tokom kojeg je kandidat bio aktivan u struci te ostvario određene uspjehe. U aplikaciji, osim brojnih esejističkih pitanja o osobnim pogledima i interesima vezanim uz stvaranje filmske umjetnosti, selektori su tražili i opise projekata koje planiramo realizirati u bližoj budućnosti. Bilo je također nužno priložiti biografiju, prijašnje radove te odlomak iz jednog od posljednjih radova. Ja sam poslala »Polazište za čekanje«.

Neklasični pristupi priči

Na kojem se principu radilo, kako ste birali teme i koliko je sudionika bilo u grupama?

  – Predavanja su trajala od 9 ujutro do 8 navečer, a program smo kreirali sami. Imali smo i propusnicu za službeni program Berlinskog festivala. Ja sam najčešće birala predavanja i radionice koje se bave filmskom fotografijom te dokumentarnim filmom, kao i neke vezane uz financiranje i produkciju.

   Zapravo, nije bilo lako odabrati, jer je – bar meni – skoro sve u programu bilo zanimljivo. Za radionice se prijavljivalo dan do dva unaprijed, i kako je broj polaznika bio ograničen (10 do 20) bilo je bitno ustati što ranije i čekati u dugom redu kako biste »ulovili« ono što želite. Ponekad, kad bi se pijenje jutarnje kave oduljilo, ne bih se uspjela predbilježiti za baš sve što sam željela te bih upala na neka posve neobična ali jako interesantna predavanja o, recimo, distribuciji filma u Libanonu i njihovim problemima s cenzurom, ili o kreiranju 5D virtualnih svjetova što je znalo biti, jako, jako uzbudljivo.

  Jesu li predavanja imala neku središnju temu?

   – Fokus ovogodišnjeg susreta bio je na »storytellingu« (pripovijedanju) – sa sloganom »Ready to play? Breaking the rules«, tako da je većina predavanja bila usmjerena na neklasične pristupe priči, kreativnom razvoju likova i dijaloga, neobičnim metodama produkcije i hibridnim formama – posebno sve češćem brisanju granica između dokumentarnog i fiktivnog. Predavači su u svakoj radionici bili novi, tako da smo imali prilike slušati o doista različitim iskustvima i pogledima na film i produkciju, a forma radionica je varirala – od kratkih praktičnih radionica do intimnijih diskusija sa stručnjacima (8 do10 polaznika), preko predavanja s većim brojem sudionika, do okruglih stolova s više gostiju i vrlo brojnom publikom.

»Fogma« – mladi njemački redatelji

Meni je posebno uzbudljiva bila serija predavanja pod nazivom »Every Picture Tells a Story« čiji je fokus bio na filmskoj fotografiji. Tu smo imali priliku čuti iskustva i kreativne savjete recimo Christophera Doylea koji je zaslužan za prekrasnu fotografiju većine Wong Kar-waijevih filmova, a radio je i s Jimom Jarmuschem i Gusom Van Santom. U sklopu tog tematskog ciklusa ugošćen je i Franz Lustig koji je poznat po svojoj suradnji s Wimom Wendersom (»Don‘t Come Knocking«, »Palermo Shooting«) i koji je pričao o svojim iskustvima na snimanju posljednjeg filma Kevina Macdonaldsa »How I Live Now« u kojem koristi najnovije modele Canonovih kamera koje su vrlo visoke osjetljivosti te se može reći da vide bolje od ljudskoga oka.

   Ipak, možda mi je najdraže bilo predavanje francuske snimateljice Agnes Godard koja me je još otprije oduševila svojim radom na filmu »Beu travel« (1999) u režiji Claire Denis, s kojom blisko surađuje već dugi niz godina.

   Jako je interesantna bila i radionica grupe mladih njemačkih redatelja pod nazivom »Fogma«, koja je pomalo neobičnom produkcijom izbacila i vrlo pametno promovirala svoj prvijenac – dugometražni igrani film- »Love Steaks«. Naime čitav film je sniman u jednom hotelu s autentičnim hotelskim osobljem i samo dva profesionalna glumca. Pristup nalikuje radu na dokumentarnom filmu, jer je osoblje istovremeno i glumilo i radilo svoj posao tijekom snimanja, što znači da je mnogo prostora ostavljeno improvizaciji, ali i nekim novim pravilima koja su nazvali »Fogma rules«. Takvu hrabrost i kreativnost u radu cijenim. Film je postigao zavidan uspjeh i prikazan je i u konkurenciji Berlinskog festivala.

Rezidencija u Finskoj

Studirali ste i magistrirali u Tallinnu – je li na Berlinale Talentsu bilo i vaših kolega s akademije?

   – Ne, nažalost ove godine nije bilo nikoga od mojih kolega sa studija u Tallinnu. Ipak, srela sam druge poznate ljude koje znam s nekih drugih radionica i festivala. Čitav program (male grupe, zajednički doručak, večere i zabave) bio je usmjeren ka upoznavanju i umrežavanju mladih filmaša, tako da društva nije manjkalo. Ove godine su odabrali veliki broj redatelja dokumentarnih filmova, pa je bilo uzbudljivo izmjenjivati iskustva i kontakte s kolegama iz cijeloga svijeta.

   Organizator na sajtu Berlinale Talents navodi da su 300 odabranih – trenutno najtalentiraniji mladi filmski profesionalci iz čitavog svijeta. Među njima je bilo čak šest imena iz Hrvatske.

   – Pa nisam sigurna koliko smo mi baš najtalentiraniji, ali iz nekog razloga smo im ove godine bili interesantni. Kao što sam rekla, ne znam po kojem principu su radili selekciju, ali čini mi se da se nisu pretjerano ograničavali na kvote po zemljama, odnosno da su bili fer i da nisu birali »zemlje« već kreativne mlade filmaše .

   Trenutno ste u Finskoj. Kojim povodom?

   – Ovdje sam primljena na umjetničku rezidenciju koja traje dva mjeseca – pripremam scenarij za budući dokumentarni film. Nalazim se u malom mjestu koje se zove Saari (što znači otok) i udaljena sam oko 30 kilometara od Turkua i 15km od najbližeg sela, dakle u potpunoj izolaciji od civilizacije s još deset umjetnika najrazličitijih interesa. Moram priznati da je ovo prekrasno ali pomalo i neobično iskustvo – drugi svijet, bez svakodnevnih malih i velikih distrakcija. Okolo su samo polja, nebo i zaleđeno more, ovaj prostor je prazan papir, bijelo platno – gdje si suočen baviti se/boriti se samo sa sobom – svojom mislima, maštom i idejama. Nešto potpuno suprotno od Berlina.