Mjesto radnje: zračna luka Frankfurt. Vraćam se s putovanja, tražim izlaz za let za Zagreb. Vremena između letova je malo pa smjer pokazuje jedan gospodin: u rukama drži tablu s natpisom »Zagreb« i smiješi se nama zalutalima. Spazivši ga, kažem sestri, »tu, prema Balkanu desno«. Na taj kometar gospodin se smrknuo i opomenuo me. »Gospođice, Srednja Europa, a ne Balkan!«.

  Ovu malu anegdotu priča mi Marija Katalinić, Riječanka koja na sveučilištu Humboldt u Berlinu radi doktorat iz post-jugoslavenske kinematografije, a paralelno s time, proučava jugoslavensku kinematografiju s naglaskom na pokret crnog vala. Po svojoj biografiji, Katalinić bi mogla biti zaštitno lice »brain draina«, masovnog odljeva mozgova: s Filozofskog fakulteta u Zagrebu otišla je u London, tamo završila magisterij iz vizualne kulture na sveučilištu Westminster i otada marljivo gradi akademsku karijeru u polju interdisciplinarne teorije kulture u kontekstu konstrukcije identiteta, ideologije i medija. No, unatoč tome što je njezin profesionalni i životni put već godinama tješnje vezan za zapadnu Europu nego za Hrvatsku, ona je prva sugovornica koja mi pada na pamet za razgovor o konotacijama pojmova »balkanka« i »balkanac«. Ona je, naime, jedna od rijetkih ljudi koji stvarno vole te pridjeve: koristi ih često, i baš uvijek bez negativnih primisli. Za nju je »balkanac« neutralan pojam, kao na primjer »skandinavac«. Njezina neopterećenost skrivenim pogrdnim značenjem te riječi doima se skoro kao naivnost. 

 Osjećaj manje vrijednosti

  Zašto se uopće bavim semantikom pojma »balkanac«? Povod, poput ovoga s početka teksta, zapravo nikad nije teško naći. Ovog tjedna priuštio nam ga je Hrvoje Hribar, izjavivši da se Jasmila Žbanić u svojoj gruboj osudi Milanovićeva dolaska u Mostar ponijela kao »neodgojena balkanka«. Po reakcijama koje su uslijedile – a pričalo se o tome posvuda, od naslovnica novina do zakutaka društvenih mreža – moguće je zaključiti da ta etiketa ima snagu najveće uvrede. Oni koji simpatiziraju s priznatom redateljicom, bili su Hribarovom izjavom duboko uvrijeđeni.

  Što je zapravo balkanac? Zašto ta riječ (ipak) ima više konotacija nego »skandinavac«? Zašto se mnogi, kao gospodin na frankfurtskom aerodromu, lecnu kad čuju tu riječ – i zašto se ona skoro uvijek izgovara s predumišljajem?

  Pisac Edo Popović kaže da njega ne bi uvrijedila »optužba« da je balkanac.

  – Rođen sam na balkanskom poluotoku, u Livnu, i danas živim na njemu, na južnoj obali Save u Novom Zagrebu, dakle ja jesam Balkanac i nemam nikakav problem s time, niti me se može uvrijediti kad mi se kaže da sam to. Koristiti taj pojam u pogrdnom smislu ima jednako smisla kao i koristiti pojam Srednje Europe kao kompliment, kaže Popović, koji primjećuje kako tu riječ kao pogrdu koriste oni koji tako liječe vlastite komplekse i osjećaj inferiornosti.

  Oni koji vlastitu veličinu i važnost grade omalovažavajući i obezvređujući druge (Bosance, Crnogorce, Srbe, Makedonce, Bugare i ostale Balkance) motivirani su u tome osjećajem vlastite nemoći i manje vrijednosti.

Glasna sirovina

  Stereotipi koji su se zalijepili za pojam Balkanca vrte se oko sintagme »glasna sirovina«. Riječima Marije Katalinić, Balkanci smo kad se troši preko limita, kad se kava ispija po dva sata i to unutar radnog vremena, kad se zapošljava preko veze, kad se ne plaća porez, kad pričamo o ratu, kad tučemo svoje žene, kad izrabljujemo svoje radnike. A srednja Europa smo – kada? Kad imamo više shooping mallova nego vrtića na površini jednog stambenog naselja, kad imamo organizirane sigurne kuće za žene koje trpe nasilje, ali ih primarno ne možemo zaštititi; kad nemamo za platiti struju, ali nam djeca imaju I-phonove? Kad ne podržavamo svoje sugrađane u vježbanju demokracije jer smo mi »mirni i fini«, ali se po kafićima razularimo kao životinje, na što se utješimo »ipak smo mi Balkanci«?

  Da bi netko nekoga proglasio Balkancem, treba si utvarati da zauzima neku višu, zapadniju poziciju. Publicistkinja Đurđa Knežević nudi ovakvu analizu te krhke konstrukcije odnosa moći.

Stremljenje ka zapadu

  Nelagodu prihvaćanja pojma balkanac Đurđa Knežević pripisuje malograđanskom i nacionalističkom sloju građana Hrvatske koji uporno (i uzaludno) pokušavaju prebjeći s Balkana na Zapad.

  – A ovaj pak zapadni, također malograđanski i nacionalistički dio, jasno im pokazuje da ih tamo, među sobom na Zapadu, ne žele. I sam Beč, koji ovdašnjim »nebalkancima«, dakle kulturnim i finim građanima, predstavlja metropolu snova, s druge strane muku muči sa svojim provincijalizmom u odnosu na europske metropole, smještene još sjevero-zapadnije. Na tom željenom zapadu, u Beču i diljem Austrije, kad vam netko, pandan našim psovačima, dobaci »Tschuschen« (čušen), onda vam je rekao nešto vrlo ružno, to jest, opsovao vas je jer ste: Hrvat/ica, Srbin/Srpkinja, Bosanac/ka, Bugarin/ka, Rumunj/ka… dakle, balkanac/ka, kaže Knežević, definirajući »Tschuschen« kao oznaku za osobu koja je lijena, prljava, neiskrena, neželjena, u najboljem slučaju može raditi neke prljave, nisko rangirane poslove, služiti.

  – A tu će vam riječ dobaciti tek kad razaberu da govorite neki čudan jezik (njima su svi hrvatski, srpski i ostali, ionako isti) koji je, što se vas tiče, kultiviran, plemenit, književno potentan, za njih je međutim bezvrijedan i smiješan, i koji vas, po njihovom »shvaćanju«, nedvosmisleno smješta na Balkan. No iskusili smo to, ne daju se naša fina gospoda, barem nas se oslovljava na njemačkom. Misle si, istina, smisao je isti, ali smo mi ipak Tschuschen dok ste vi tamo obični balkanci, zaključuje Đurđa Knežević.

  Edo Popović ima zanimljivo objašnjenje za malograđanštinu vječnog stremljenja ka zapadu.

  – Ako ćemo, međutim, taj pojam i koristiti u pogrdnom smislu, kao pojam koji podrazumijeva neciviliziranost, nekulturu, nesigurnost, nasilje, korupciju i grabež, tad moramo primijetiti da je pridjev balkanski odavno nadišao uske granice balkanskog poluotoka, da se svijet ne samo globalizirao, nego i balkanizirao, kaže Edo Popović i napominje, aludirajući na Hribarov »odbrus« Jasmili Žbanić, da samo neodgojeni Balkanac može za nekoga reći da je neodgojena Balkanka.

  Ne treba dugo čekati da na Zapadu budete izloženi toj balkaniziranoj percepciji Istoka. Marija Katalinić ima malu klasifikaciju pogleda koje su joj »civilizirani Europljani« upućivali kao neverbalni komentar njezinih balkanskih korijena.

Neporeciva iracionalnost

  Antropološka intrigiranost zapadnjaka koji se susreću s egzotičnim balkancima podsjeća pomalo na Conradovo »Srce tame«. Tu paralelu apostrofira i Romano Bolković, koji Balkan vidi kao nesvjesno Europe.

  – Sve što potiskujemo u središtu Europe (jučer Beč u KundK, danas Bruxelles u EU), to tim snažnije brizne na rubovima za kriza u provinciji. Krize su veće što je veća sila potiskivanja: jednom eksces s Gavrilom, drugi put Srebrenica. Dokazuje to i pop-kultura: svi balkanski vampiri, kao vidljiva forma toga potisnutog, tih naših užasa koji kao »unheimlich«, nadnaravna jeza, briznu van, pa lepršaju po cijelom svijetu, sve od Transilvanije pa do Hollywooda. Inače, prvi su vampiri »patentirani« po Srbiji, zanimljivo. Balkan je poprište svega toga nesvjesnog, a zaista ga bez ikakve pretencioznosti opisuje riječ »unheimlich«: ono što je nekoć bilo blisko, da bi sada bilo sasvim strano i tuđe, kao kad Jeckyll budeći se ugleda, gledajući svoju ruku, dlakavu ruku Hydea, veli Bolković.

  – Zato tu lete Kusturičine nevjeste zrakom, odatle Leptirica, zato štriguni u ubavoj i blagoj Istri, to je tumačenje nadrealističkog afiniteta Srbije, sve u svemu: odatle sva ta jeza, svih naših balkanskih ratova, Srebrenica, Vukovara, mrtvih i prostranih groblja, preguste povijesti, i iracionalnost ovdašnjih ljudi. To je dokaz da smo mi gotovo Azijati, zaista Balkanci: ta neporeciva iracionalnost kao temeljna komponenta mentaliteta.

  No, zapravo nije problem što nas, zlosretne balkanjerose, ne razumiju izvan granica regije. Problem je u tome što ne razumijemo sami sebe, nego, kako kaže Marija Katalinić, svoje identitete pretačemo iz šupljeg u prazno, prisvajanje naziva samo je izgovor za mržnju onog drugog.

  – Balkanka? Nije me briga. Ono što ja jesam, ne uključuje niti isključuje jedno i drugo; nije me sram biti Balkankom niti mi imponira biti Europljankom. Ako je Balkanac čovjek koji voli ljude oko sebe i želi im pomoći najviše što može, onda jesam. Ako je Balkanac osoba koja uziva hedonistički u životu i vrlo često je vođena emocijama (kao što je bila vođena Jasmila Žbanić u onoj svojoj poruci Milanoviću), onda jesam. Ako je Europljanka osoba koja je odgojena da vidi iznad kategorija nacionalnosti i gleda naprijed za prosperitet šireg konteksta svojih građana, onda jesam.