BERLIN Jedan od rijetkih komada koji je doveo na berlinski crveni tepih dašak dobrog starog Hollywooda najnoviji je film Georgea Clooneya »The Monuments Men« koji će u našu distribuciju krenuti s hrvatskim prijevodom naziva njegova literalnog predloška »Odred za baštinu«.

Ovo je četvrti Clooneyev izlet iza kamere. Iako je film ambijentiran u doba Drugog svjetskog rata, priča je svojevrsna saveznička reciklaža »Arga« iza kojeg uostalom i stoje Clooneyevi producentski i konceptualni mehanizmi. 

   Dok u Affleckovu filmu imamo Amere koji moraju spasiti zarobljene američke političare, sada imamo Amere koji moraju spasiti otete europske umjetnine. U »Argu« inkarnacija zla je ajatolah, a u »Odredu za baštinu« to je Fuehrer.

Kazahstanska bijeda

Aksiom je korektan, ali to ipak nije dovoljno, iako parelelne trajektorije priče igraju na parove (Bob Balaban i Bill Murray, John Goodman i Jean Dujardin), pa se počinje osjećati stanoviti zamor materijala. Kao da je Clooney izgubio ravnotežu i počeo padati u spielbergovski ponor. Zato jedina svijetla točka filma ostaje ljubavna priča Matta Damona i Kate Blanchett, koja se može promatrati kao svojevrsni film u filmu. 

   Odluka Dietera Kosslicka da u konkurenciju Berlinalea uvrsti debitantski komad Argentinca Benjamina Neishtata »Povijest straha« prilično je hrabar potez, jer je riječ o onoj vrsti filma koji na sličnim priredbama uglavnom završavaju u njegovim alternativnim, off programima.

No, iako je film spor a naracija epizodična, autor sjajno gradi prijeteću atmosferu straha, nešto nalik nadolazećoj kataklizmi, dok koncept puno duguje Plaovoj »Zoni«, samo što je ovdje riječ o rezidencijalnom kvartu Buenos Airesa čiji su se bogataši izolirali od vanjskog svijeta, živeći u vječnom strahu od prijetećih stranaca, u zemlji u kojoj klasne razlike postaju sve evidentnije. 

   S druge strane, njegov krajnji antipod je kazahstanski komad »Nagima« u režiji Zane Isabajeve, prikazan u »Forumu«, u kojem mlada kuharica stavlja u plastičnu vrećicu ostatke hrane koju gosti restorana nisu pojeli i odnosi ih kući da bi prehranila sebe i prijateljicu s kojom je dijelila trošnu baraku, krenuvši u posjet majci koja ju je ostavila u sirotištu. Onome što smo vidjeli u autoričinom komadu kazahstanskog mizerabilizma, Borat se smije. 

  

Dašak crnog humora

Najnoviji film kineskog redatelja Lou Yea »Tui na« (Slijepa masaža) prikazan u konkurenciji nanovo združuje tijela, pompu i poeziju, kako to već biva u autorovu senzualnom opusu (»Rijeka Souzhou«, »Ljetna palača«, »Ljubav i ožiljci«).

U priči o mladiću koji je kao dječak oslijepio u automobilskoj nesreći, a zapošljava se u centru za terapeutsku masažu, ima i ljubavi i ožiljaka. Mladić se zaljubljuje u prostitutku iz kluba za erotsku masažu.

A ožiljke nanosi na svom tjelu frustrirani liječnik suočen s predrasudama roditelja njegove zaručnice koji ne žele prihvatiti njegovo sljepilo, te bratom koji je zapao u dugove zbog spekulacija s dionicama. Ožiljci su dakle vanjski i unutarnji. A dobar dio autorove glumačke ekipe čine slijepi i slabovidni glumci. 

   Dašak crnog humora u festivalsku prilično tešku i depresivnu konkurenciju donio je Norvežanin Hans Petter Moland u filmu »Kraftidioten« koji se oslanja na poetiku trenutno popularnog skandinanvkog krimića u priči o vozaču ralice (Stellan Skarsgard) koji saznaje da mu je sin umro od predoziranja heroinom, ali ne želi povjerovati toj službenoj verziji i kreće u privatnu istragu u kojoj se nordijska mafija sudara s onom srpskom.

Srpskog mafijaša ne glumi Rade Šerbedžija, već Bruno Ganz. A ženu švedskog mafijaša, opsjednutog organskom hranom, glumi Birgite Hjort Sorensen, poznatija kao Birgitte Nyborg iz TV serije »Borgen«. Inače, autor fino subvertira najavne špice filmova koje navode glumce po redu pojavljivanja. U Molandovu trileru, glumci se pojavljuju po redu nestajanja. A ulogu njihova krvnika preuzima junakov otac, bacajući im redom tijela u fjord.