Zakon koji regulira predstečajne nagodbe nesumnjivo Linića stavlja u poziciju velike moći, što rezultira sve oštrijim pritiskom javnosti, podsjećanjem na afere i prijateljstva s kontroverznim poduzetnicima (Robert Ježić, Goran Štrok, Jozo Kalem i drugi)
Ljudi danas imaju neugodnosti jer se ne srame biti u mom društvu ili reći da me poznaju. Danas je u Hrvatskoj problem poznavati Slavka Linića, a kamoli biti moj prijatelj! Tako je 2003. godine govorio Slavko Linić, potpredsjednik Vlade u mandatu premijera Ivice Račana.
Kako stvari stoje, najmoćniji riječki političar imat će više nego dovoljno razloga da isto ponovi kad dođe kraj mandatu Vlade Zorana Milanovića. Nije to neočekivano obzirom na dužnost koju Linić obavlja: u društvu koje kronično pati od nedostatka novca ministar financija teško može zaraditi simpatije šire javnosti.
Ministru Liniću to je još i uspijevalo dok se nije nasukao na poslovne pothvate Branka Šegona, koji je s pozicije zamjenika ministra financija od HBOR-a po povoljnim uvjetima dobio kredit od tridesetak milijuna kuna. Razvlačenje ove afere po medijima prekinuo je Zoran Milanović, koji je gostujući na televiziji smijenio Šegona, a Liniću dao na znanje da je premijerova riječ prva i zadnja.
Taj Milanovićev istup jasno je pokazao da Linić nije u premijerovoj milosti, zbog čega mu je ministar financija dao svoj mandat na raspolaganje. Milanović se u Linićevu smjenu nije upustio, ali više je nego jasno da je Linićeva pozicija u Vladi bespovratno oslabljena.
Afera s Brankom Šegonom u glavnoj ulozi bila je samo povod koji je Milanoviću dao priliku Liniću javno potkreše krila. Milanovićeva netrpeljivost prema Liniću nije jučerašnjeg datuma. Prvi čovjek izvršne vlasti, naime, smatra da se ministar financija previše razmahao, osobito otkad u Vladi nema Radimira Čačića, koji je u izvršnoj vlasti figurirao kao svojevrsni Linićev rival.
Da »Linićev krug dužnosnika« želi previše premijer je posumnjao odavno, a jedan od povoda za sumnju opet je bio Branko Šegon. Nedavno smijenjeni pomoćnik ministra, naime, Milanoviću se nakon smjene Josipa Buljevića nudio za šefa SOA-e.
Također, Liniću Milanović zamjera i propalu epizodu s Turcima, koji su bili zainteresirani za kupnju DIOKI-a. Ukratko, sukob premijera i ministra financija vrlo je ozbiljne prirode i tu povratka na staro nema.
Politička retorika
Za komentar sukoba Milanovića i Linića pitali smo Ljubu Jurčića, koji je svojevremeno figurirao kao SDP-ov kandidat za premijera. Jurčić je, dakle, surađivao i s Milanovićem i s Linićem, a danas s margine gleda obračun u vrhu bivše mu stranke.
– Zorana Milanovića ne zanima sadržaj. Njega zanima jednostavna politička retorika. Njega ne zanimaju ni gospodarstvo, ni proizvodnja, ni zaposlenost. Njega zanima samo dojam koji ostavlja i percepcija birača. Zbog toga se našao u zamci i ostao bez rezultata. Politika bez sadržaja je uvijek loša politika. Za razliku od Milanovića i ostalih ministara u Vladi, Slavko Linić, s druge strane, ima neki sadržaj. Međutim, onog trenutka kad je Milanović osjetio da Linićeva politika proizvodi negativnu percepciju, on se odlučio za obračun, kaže Jurčić.
Govoreći o nekadašnjem suradniku, aktualnom ministru financija, Jurčić kaže: »Ono što prihvati, Slavko odrađuje punom snagom, bez rezervi i kalkulacija. On je energičan tip. Njegov problem u Vladi sastoji se u tome što ekonomski sektor u Vladi ne funkcionira, nego on to pokušava spasiti kroz financije. Tako sve dublje pada u greške. Hrvatska se ne može spasiti kresanjem, smanjivanjem deficita niti predstečajnim nagodbama, koliko god to zdravorazumski izgledalo. Ne može se ništa postići bez dizanja gospodarstva, a to trebaju dizati ostala tri, četiri ministra. Slavko Linić je prije svega žrtva politike vlastite vlade te želje i energije da nešto napravi«.
U želji da, kako kaže Jurčić, »nešto napravi«, Slavko Linić se prihvatio predstečajnih nagodbi, kojima mediji sve češće pokazuju palac dolje. Ni Jurčiću se taj institut ne čini dobar.
– Pravnici i Trgovački sud ne mogu raditi gospodarski posao, niti spašavati firme. Kroz stečajne nagodbe, ispravljajući financijske rezultate, vi ne ozdravljujete firme, nego bacate u probleme dobavljače kojima je predstečajna nagodba spriječila naplatu potraživanja. Ukratko, on se u toj politici zapetljao, kaže Jurčić. Naš sugovornik ističe da je institut predstečajne nagodbe moguće zloupotrijebiti, odnosno smatra da su predstečajne nagodbe protustavne.
Spasiti javno dobro
– Tko meni može narediti da se odreknem potraživanja? To je moje poslovno pravo i ako mi firma ne može platiti mogu je gurnuti u stečaj. Ne može meni netko zakonom propisati da se moram odreći duga. Na kraju krajeva, zašto jednom taksistu otpisati dugove? Zašto je on bitan za razvoj Hrvatske? Zašto su bacili u stečaj javno dobro – Vjesnik, a idu spašavati privatne novine. Valjda je cilj prvo spasiti javno dobro. Predstečajne nagodbe su možda dobra namjera, ali tako se ne bi smjelo raditi, zaključuje Jurčić.
Sukladno njegovom karakteru i načinu rada, Slavko Linić pak spreman je braniti predstečajne nagodbe do zadnje kapi krvi. Jasno je to dao do znanja u obračunu sa sucem Trgovačkog suda Mislavom Kolakušićem.
Sudac se usprotivio Zakonu i stopirao predstečajnu nagodbu Dalekovoda, nakon čega je sa slučaja Dalekovoda skinut, a njegov zahtjev za ispitivanjem ustavnosti zakona koji regulira predstečajne nagodbe odbačen je. Kolakušić je nakon toga predstečajne nagodbe javno nazvao većom pljačkom od privatizacije i pretvorbe. Linić je uzvratio žestoko.
– Ima sudaca kojima teško pada da ne prihvaćamo da se vode stečajevi po petnaest godina i koji sebi dozvoljavaju da mogu raditi što god hoće na štetu društava i pojedinaca, ustvrdio je.
Tražbine vjerovnika
– Temeljni prigovor su odredbe prema kojima postupak vodi nagodbeno vijeće FINA koje imenuje Ministar financija. Ministarstvo financija često je i jedan od glavnih vjerovnika i još k tome odlučuje i o žalbama vjerovnika protiv rješenja koje je takoreći samo donijelo, što nužno dovodi do neravnopravnosti ostalih vjerovnika u odnosu na Ministarstvo financija, smatra Kolakušić. Nadalje, ističe, »dužnik često samostalno odlučuje o sklapanju nagodbe, bez ikakvog prava vjerovnika da odlučuju o svojoj imovini. Zakonom nisu osigurani minimalni mehanizmi kontrole zakonitosti postupka utvrđivanja tražbina vjerovnika, obzirom da ih utvrđuje i priznaje sam dužnik.«
Na pitanje daje li predmetni zakon Liniću previše moći, Kolakušić odgovara ovako: »Zakon daje Ministarstvu financija neuobičajenu trostruku ulogu koja mu prema Ustavu RH ne pripada. U postupcima u kojima dužnici nisu utvrdili nepostojeće tražbine temeljem jamstva ili „pozajmica“ te pretvorili sami sebe u svoje najveće vjerovnike, Ministarstvo je često najveći stvarni vjerovnik i tada ima ovlast da potpuno arbitrarno odlučuje kome će i u kojoj mjeri otpustiti dugove, a kome neće.«
Zakon koji regulira predstečajne nagodbe, dakle, nesumnjivo Linića stavlja u poziciju velike moći, što rezultira sve oštrijim pritiskom javnosti, podsjećanjem na afere u kojima se ranije nalazi, podsjećanjem na njegova prijateljstva s kontroverznim i manje kontroverznim poduzetnicima (Robert Ježić, Goran Štrok, Jozo Kalem i drugi). Međutim, treba podsjetiti i da Linić taj zakon nije izglasao sam.
Zakon je dobio više od stotinu ruku u Saboru i Linić ga je sad spreman braniti po svaku cijenu, čime definitivno stvara više neprijatelja nego prijatelja. Pritisku medija na ministra financija pridružuju se i oporbeni političari, naročito oni iz redova HDZ-a. Valja očekivati da će taj pritisak biti sve jači, jer HDZ-u će bez sumnje biti u cilju da javnost percipira SDP kao nepoštenu stranku.
Tako će, smatraju u HDZ-u, SDP izgubiti jedinu prednost na koju se može pozvati. Bez obzira na činjenicu da ga je Zoran Milanović znatno oslabio, Slavko Linić, dakle, ostaje na poziciji na kojoj će primati sve više udaraca.
Preko njegovih leđa lomit će se priča o (ne)poštenju SDP-ove vlasti. To nas vraća na izjavu s početka teksta: »Ljudi danas imaju neugodnosti jer se ne srame biti u mom društvu ili reći da me poznaju. Danas je u Hrvatskoj problem poznavati Slavka Linića, a kamoli biti moj prijatelj!«. Povijest se Slavku Liniću ponavlja, s tim da ovaj put nema stranačku podršku kakvu je imao u vrijeme Ivice Račana.
