Izvedba u svakom gledatelju može izazvati razne i drugačije asocijacije, a mi bismo se priklonili interpretaciji Jana Lauwersa koji je objasnio da se radi o svojevrsnoj dekonstrukciji rock’n’ rolla
RIJEKA – Prva predstava kojom se belgijska umjetnička skupina Needcompany predstavila u Rijeci u sklopu programa »Doba moći« Europske prijestolnice kulture bio je »Koncert benda koji gleda u krivom smjeru«, izveden na pozornici HKD-a na Sušaku. U programskoj knjižici piše da je to portret skupine zapadnjačkih umjetnika koji beskonačno trče dalje: »Nejasno je bježe li od bijede u svijetu koju ne osjećaju ili trče prema njoj.«
Sama izvedba pak u svakom gledatelju može izazvati razne i drugačije asocijacije, a mi bismo se priklonili interpretaciji Jana Lauwersa – osnivača i voditelja ove skupine – koji je objasnio da se radi o svojevrsnoj dekonstrukciji rock’n’ rolla.
Uoči predstave Needcompanyja u prostoru bivšeg Ivexa održan je uvodni razgovor o postdramskom kazalištu. Agata Juniku podsjetila je da se Needcompany kontekstualizira u postdramski teatar i takozvani flamanski val, oko čega ne postoji konsenzus. Riječ je o kazališnim praksama koje se ne baziraju nužno na tekstu, nisu logocentrične i ravnopravno koriste i druga izražajna sredstva. U takvim predstavama sudjeluju izvođači, ne glumci, a od njih se očekuju razne vještine. Juniku je kazala da oko predstava postdramskog teatra postoji mit da su hermetične i da za njihovo razumijevanje i gledatelji trebaju imati posebne sposobnosti. Međutim, kako je rekla Juniku, mi kao gledatelji ne moramo sve shvatiti, možemo odabrati na što ćemo se koncentrirati i nema univerzalnog značenja. Dodala je i da u toj produkciji ima i loših projekata.U tom smislu Needcompany dijeli neka obilježja postdramskog kazališta, ali je specifičnost ove belgijske skupine ozbiljan politički angažman, kao što je, primjerice, obračun s belgijskim kolonijalizmom. Kazališni kritičar Igor Ružić govorio je o Needcompanyju u kontekstu Eurokaza, te o kazališnoj estetici koja je nailazila na nerazumijevanje dijela publike. Svoja iskustva s predstavama Needcompanyja iznijela je glumica Nina Violić, koja je kazala da su one utjecale na nju tako da je ulogama počela pristupati na drugačiji način, odnosno da se više kao glumica ne krije iza neke kreacije: »Svi njihovi izvođači su velike osobnosti. U njihovim predstavama važniji je život od same kreacije«, osvrnula se Violić.Jan Lauwers kazao je da su izvođači Needcompanyja zapravo klasično educirani i svi su majstori u svojim vještinama, međutim da nije stvar u vještini nego u promjenama konvencija tih vještina. Lauwers je govorio i o razlici između glumca i performera, reprodukcije i produkcije. Istaknuo je i da mu je uvijek na prvom mjestu tekst, da piše za ljude i »na njihovu kožu«. Na kraju je zaključio da zapravo i ne zna što je to postdramsko kazalište.
Predstava u režiji Maartena Seghersa zamišljena je poput rock koncerta, ali je u njemu sve postavljeno u drugačiju, obrnutu perspektivu ili možda »krivi smjer«.
Bubnjevi Nicolasa Fielda tako nisu u uobičajenoj poziciji, već su postavljeni kao da ih gledamo iz ptičje perspektive, a bubnjar svira po njima iz ležećeg položaja. Pjevač i gitarist Rombout Willems dolazi na stage u crnim hlačama s predugačkim nogavicama koje se vuku pozornicom, dekonstruirajući svojom izvedbom klišeje rock pjevača – uključujući igranje mikrofonom, uspostavljanje kontakta s publikom, frontman položaj i u jednom trenutku skidanje košulje.
Poigravanje ikonografijom rock koncerta prisutno je i u energičnoj izvedbi gitarista Maartena Seghersa, koji skakuće pozornicom i mlatara dugom kosom. U prvom dijelu predstave uz izvedbenu praksu i klišeje rock koncerta dekonstruiraju se i rock zvukovlje i oblikovanje svjetla karakteristično za ovakve koncerte (oblikovatelj zvuka je Pierrick Drochmans, a rasvjete Ken Hioco).
U sklopu Needcompany festivala u prizemlju riječkog Ivexa na Delti otvoren je novi izložbeni prostor, u kojem je postavljena izložba »18 videa«. Izložba u sedam videoinstalacija objedinjuje rad skupine Needcompany i ujedno služi kao poveznica predstava i popratnih događanja koja čine program riječkog festivala. Autorice izložbe su Grace Ellen Barkey, suosnivačica umjetničke skupine Needcompany, i Lot Lemm, članica skupine od 1993. godine.Kako je kazala kustosica Ivana Meštrov, predstavljeni radovi svojevrsno su vježbanje prisutnosti, u više lica, ulazaka i silazaka sa scene.– Riječ je o otvorenim, fragmentarnim formama, probama i pripremama za predstave. Pred nama su, u zamračenom prostoru, neki začudni likovi. Ovom izložbom predstavljen je i vizualni rad Needcompanyja – kazala je Meštrov.Lot Lemm i Grace Ellen Barkey angažirane su u traženju radikalnih slika. Scenske produkcije Grace Ellen Barkey niz su slika koje pokušavaju biti autonomne, a videozapisi su međufaza u arhiviranju ovih autonomnih slika. Zanati – izrađivanje porculana, pletenje i kukičanje – igraju važnu ulogu u umjetničkom radu Lemm & Barkey. Porculanski predmeti postaju dijelovi tijela, pa čak i poveznica među tijelima.
No onda se smjer predstave postupno mijenja, opet ne zna se u kojem pravcu… Energični, eruptivni, pomalo kaotični žestoki rock predludij kreće u nešto mirnijem smjeru – izvođači pužu po ružičastoj svilenkastoj podlozi, nose jedan drugoga, zajednički sviraju na neobičnom instrumentu, igraju se mikrofonima i bacaju palice za bubnjeve u zrak. Element ludizma prisutan je i u njihovom pjevanju, što dvoglasnom što troglasnom.
Prvotni kaos kao da do kraja predstave ide prema uspostavljanju reda, harmonije, a završna pjesma ovog izvođačkog trojca – koji se na kraju s pozornice premjestio bliže gledalištu – podsjeća na kakav suvremeni madrigal.
Mrak, tišina i pljesak koji se prolomio dvoranom HKD-a. Jedan od komentara bio je da šteta što i mi gledatelji nismo mogli biti na stageu ili barem skakutati ispred njega – kao na pravom rock koncertu, išao on u pravom ili krivom smjeru.
