Medijski narativ je jasan: Vlada Zorana Milanovića je, po za njih najpovoljnijim tumačenjima »poštena, ali nesposobna«. Kao takva, izgubila je povjerenje građana, zaronila duboko i samo je pitanje kad će se konstatirati kako je jedino pitanje koje je ostalo pred izvanredne ili parlamentarne izbore: s kolikom će razlikom izgubiti.

  Propast SDP-a (i HNS-a također) koja se navješta već na polovini mandata tako je gotovo neminovna; političari, pogotovo vladajući, potpuno su se otuđili od naroda, uživajući u svojim novim automobilima, mobitelima i uvođenju stranačkoga klijentelizma i neoliberalizma u svaku poru društvenog života i nije čudno da im građani okreću leđa; ne samo njima, već i ostalim pripadnicima političkih stranaka kojima će na kraj stati razne »pahulje« ili »nacionalni forumi« koji se nameću kao populistička i/ili tehnokratska konačna rješenja za sve muke napaćenog naroda.

  Ništa novo na svijetu, reklo bi se, mesije i lideri niču kao gljive poslije kiše u zemljama koje su pogođene dugotrajnom gospodarskom krizom, a u onima manje sretnim, štoviše, dobiju i priliku da pokažu što znaju obnašajući vlast.

  Znajući, međutim, da se priče u javnom prostoru, pogotovo u zemlji devastiranih medija poput Hrvatske, više oblikuju po zanimljivijoj fabuli, nego po činjenicama, valjalo bi malo baciti oku na brojke koje bi trebale pokazati propast popularnosti vladajućih i svih većih stranaka u Hrvatskoj godine gospodnje 2013.

 Dešperatnost i beznađe

O krizi se manje-više sve zna. Osim glavnog uzroka njene žilavosti u posljednje dvije godine: naime, EU je uronila u minus i za sobom neminovno dodatno povukla i 28. članicu. U Hrvatskoj je tako BDP padao za dva posto u 2012., pa još za vjerojatno 0,7-0,8 posto u 2013. godini, tako držeći i četvrtu i petu godinu zaredom Hrvatsku u recesiji. Najviše je boljelo tamo gdje smo i inače najslabiji: u studenome 2011. godine Hrvatska je imala oko 302 tisuće nezaposlenih; godinu poslije 347, a lani 356 tisuća ljudi na birou rada.

  Kriza je, dakle, u 2013. godini i dalje tutnjala, nešto tiše nego godinu prije (smirilo se tlo i u Europi), ali dešperatnost i beznađe u Hrvatskoj samo su se povećavali. Pritom, politička vlast je upala u teško shvatljivu i uglavnom medijski senzacionalistički (i pogrešno) tumačenu trakavicu oko tzv. lex Perkovića, koja je i hard core ljubiteljima stranaka na vlasti loše padala na želudac.

  U samom SDP-u opozicija Milanoviću je dobila vrlo jasne konture, imena i isturene igrače, a Aleksandra Kolarić je iz stranke izbačena jer je javno oslikala premijera praktički kao poludjelog diktatora i ostatak stranačkog vodstva kao beskičmenjake koji mu se ne usude suprotstaviti.

  Javna neslaganja s HNS-om postaju sve redovnija, a hladni rat s Jakovčićem trajao je cijelu godinu.

  Desnica je, pak, uvjerena da se, iz već nekog razloga, vrši veleizdaja jer se poštuju hrvatski zakoni i da se hrvatski duh želi uništiti gej brakovima i spolnom edukacijom u školama. Vlada je silom zapriječena da komemorira vukovarsku žrtvu na Dan sjećanja.

  Reklo bi se, vrije na svim frontovima: gospodarstvo propada, koalicija samo što nije pukla, Milanovića samo što nisu u SDP-u uvaljali u katran i perje, a Tomislav Josić i Željka Markić jašu na tenku prema Banskim dvorima po kojem pada cvijeće oduševljenog hrvatskog puka.

  U 2013. godini, međutim, rejting SDP-a pao je za 2,1 posto.

  Dakle, po podacima redovnog mjesečnog istraživanja o popularnosti političkih stranaka Cro demoskop, SDP je u siječnju 2013. godine podržavalo 26 posto građana. Danas, u siječnu 2014., dok udružena razočarana ljevica i izdana desnica »marširaju« na Markov trg, SDP podržava 23,9 posto građana.

 »Treći putevi«

Ovdje valja posebno naglasiti kako gubitak 2,1 posto podrške nije minoran: u normalnim uvjetima. U uvjetima, međutim, petogodišnje gospodarske krize i kulturnih ratova koji su bijesnili cijelu godinu, on je stvarno iznenađujuće mali, pogotovo s obzirom na katastrofičnu sliku koja se medijski stvara o učinkovitosti vlasti, te liku i djelu njenog prvog čovjeka.

  Kako bi priča o potpori vladajućim strankama bila potpunija, valja virnuti i na brojke HNS-a: prije dvanaest mjeseci podržavalo ih je 3,2 posto građana. Danas: 4,9 posto. Dakle, SDP i HNS su kombinirano u godini koja samo što nije rezultirala ustankom nezadovoljnog i gladnog naroda, izgubili 0,4 posto biračke podrške. Nula cijelih četiri!

  S druge strane, HDZ je narastao za 1,6 posto i nalazi se za 3,1 postotnih bodova iza SDP-a ne uspijevajući ni u ovakvoj situaciji preuzeti vodstvo. Limita svoje stranke, objektivnih i subjektivnih, očito je svjestan i sam Karamarko, pa u svoju veliku koaliciju okuplja i stranke koje su na svim recentnim izbornim ciklusima gledali u leđa živopisnom pjevaču Siniši Vuci i njegovom sloganu »Janjetina svima, a ne samo njima«.

  Stranka koja je jedina predstavljala (i jedina još uvijek predstavlja) ozbiljniju alternativu dvama blokovima oko SDP-a i HDZ-a i koja bi, po definiciji, trebala cvjetati u ovakvim vremenima, je u 2013. godini pretrpila najozbiljniji udarac. Laburisti su pali za čak 2,8 postotnih bodova, što je jako puno kad ti je ukupna potpora (siječanj 2004.) 6,9 posto.

  Rađa li se, pobogu, zapitat će se površniji pratitelj političke scene onda neka nova alternativa, neki novi »orasi«, »forumi«, »pahulje«, koji će pomesti stranačku kliku koja je posisala sve što se dalo iz ove zemlje i još ima apetita?

  Teško. Jer niti jedan od ostalih »trećih puteva« ne bilježi, barem zasad značajniji rezultat (barem tri posto) koji bi im dao za pravo da se nadaju makar stolici u kutu saborskog restorana.

  Štoviše, povjerenje u najjače stranke u 2013. godini tek je okrznuto: četiri najjače partije (SDP, HDZ, Laburisti i HNS) su na početku te godine imali ukupno 58,7 posto anketnih izbora. Danas su na 56,5 posto.

  Dakle, revolucije nema. Hrvati se nisu razočarali u stranke, niti su okrenuli leđa Kukuriku koaliciji i SDP-u. Pad koji je Milanovićeva stranka zabilježila u 2012. godini (sa 33,1 na 26 posto) je očito bilo tek rutinsko obilježje kraja »medenog mjeseca« u kojem se između nove vlasti i onih koji su je izabrali redovno izgube »leptirići u trbuhu« – čak i kad je gospodarska situacija uglavnom regularna.

  Za skidanje Kukuriku koalicije s vlasti, stoga, HDZ će morati pojesti još puno žganaca. A »nove snage«, »treći putevi« i inicijative koje bi najradije demontirale cijeli stranački politički sustav, morat će se suočiti sa stvarnim životom: nema revolucije, a za ikakav politički uspjeh neke ideje u demokraciji treba uložiti mnogo vlastitog, teškog političkog rada.