Kao kakav otok u moru teškoća, na terasi prvog ponovno otvorenog kafića, pojavljuje se vijest o rođenju curice. Okrenula se runda za nas, za predsjednika Općinskog vijeća. Ne rađa se dijete svaki dan
Nitko nikad nije ustvrdio da je život pošten. Fikret već šest godina s obitelji živi i radi u Rijeci, trbuhom za kruhom se privremeno iselio iz Gunje. Zavarivač je u brodogradilištu »3.maj«. Višegodišnja poslovna neizvjesnost jedina je konstanta, a onda mu je još i poplava u istočnoj Slavoniji »začinila« život.
– A šta ćeš, govori s nekom rezignacijom dok pokušava počistiti ostatke iz svoje poplavljene kuće.
On je samo jedan od pedesetak stanovnika Padeža, naselja između Gunje i Rajeva Sela koje kao da je prokleto. Gravitira Gunji, ali je pod općinom Drenovci, koja kao da je zaboravila na njih, iako su poplave gotovo u potpunosti uništile zaselak. Stanovnici kažu kako se načelnik općine Drenovci nije pojavio uopće od poplava da ih pita treba li im kako pomoći. Stoga sami sebi pomažu, a ulete i prijatelji i rodbina iz Gunje, koliko mogu.
Padeža izgleda kao scenografija kakvog postapokaliptičnog filma. Iako se voda povukla, na cestama je ostala solidna količina blata koja se u međuvremenu stvrdnula i djeluje poput kakvog prekrivača na bivši normalni život. Vozilo koje je zaostalo u poplavama izgleda kao kakav neomodernistički spomenik danima koji su promjenili živote ovih ljudi.
Fikret je na godišnjem i pokušava raščistiti kuću koju je bio sredio za normalan život. Susjed pokazuje pod njegovog dnevnog boravka i kaže kako je nedavno stavio parket. Da nam to nije kazao, nikako se ne bi moglo pomisliti da je u toj prostoriji na podu ikada bilo ičeg osim običnog betona. Ispred kuće je bijela tehnika, suši se još uvijek. Pokazuju veš-mašinu, »nema joj pomoći, sva se unutra stvrdla, kao da je netko cement ubacio«. Hladnjak djeluje malo očuvanije, kažu da će pozvati električara da vidi hoće li biti operativan.
Puno nervoze
Mjesto Gunja u ovom trenutku kao da ima bipolarni poremećaj. S jedne strane ljudi se zbilja trude koliko toliko normalizirati život. Iako nama »strancima« može izgledati da jedno duže vrijeme od toga neće biti ništa, previše je rana. Što potvrđuje i odlazak u dijelove mjesta koji su bili najpogođeniji poplavama. »Spaljena zemlja« je najpejorativniji izraz za ono što čovjek može vidjeti, koliko god sadržavao ironiju s obzirom na vrstu nepogode. U zraku se još uvijek osjeti onaj neobičan zadah ustajale vode, a gotovo sve kuće u mjestu i dalje imaju u potpunosti nefukncionalna prizemlja. Kad se zna da su prizemnice najveći dio sela, jasno je kako normalan život još nije niti blizu ovog mjesta. Iako, najstrašniji dio kraja je u blizini Rajeva Sela, kod mjesta na kojem je nasip prvo puknuo. Prve kuće, odnosno ono što je ostalo od njih, više nisu upotrebljive, a zastrašujuće izgledaju višestoljetna stabla koje je bujica u prvom naletu iščupala poput kakvih mladica.
Kroz Gunju nas provodi Alen Džomba, 25-godišnji predsjednik Općinskog vijeća. Priča da se ljudi trude, nervoza je prisutna, jasno, još uvijek je to velika trauma kroz koju se prolazi. Kaže kako im je otvaranje pučke kuhinje melem na ranu, teško je bilo sređivati hranu za ljude koji preko dana rade na oporavku mjesta. Nervoza se ne može srediti, ljudi su ipak i nakon ovakvih nedaća skloni klišejima. Iako imaju mogućnost psihološke pomoći, nisu skloni tome, to se na ovim prostorima uvijek nekako negativno doživljavalo.
Protiv policije
Dok s načelnikom Općinskog vijeća sjedimo u prvom otvorenom kafiću nakon poplava, jasno je da život ide dalje, poplavama unatoč. Stol do nas sjede prijatelji iz ribičkog društva i u jednom trenutku kreće graja. Jedan od mlađih je dobio dijete, malu curicu. Kreću čestitanja, pohvale mladom ocu, poziv novinarima da ga snime. Kao kakav otok u moru teškoća pojavljuje se to rođenje curice, koje pokazuje da će Gunja kad-tad nastaviti normalnim životom. Okrenula se runda i za novinare i za predsjednika Općinskog vijeća. Ne rađa se dijete svaki dan.
Gunji je pomoć još uvijek potrebna, najviše nedostaje radnog materijala i opreme. Premalo je rukavica, lopata i drugih alatki. Ispočetka su neki uzimali i alat koji im nije trebao, ali sad je sve registrirano i ne može se dogoditi da nekome dođu dvije lopate, a nekome niti jedna.
Malo se prisluškuje ljude za stolovima, tako se stekne najbolja slika mjesta. Viču protiv policije, koja je prema mišljenju mještana najlošije reagirala od svih državnih institucija. Nesnalažljivo. S druge strane, za Oružane snage, HGSS i vatrogasce samo riječi hvale. »Ljudi su se zbilja trudili, a znalo se desiti da im čitav dan ne donesu ništa za jest’«, viče najglasniji gost lokala. Drugi prepričava kako je ostao bez harmonike, a baš ju je posljednji »normalni« dan u Gunji koristio. Sviralo se na nekoj od lokalnih fešta.
Nastavljaju borbu
Bračni par Biserović pokazuje onu lošu stranu medalje. Oni žive u Relkovićevoj ulici, koja je bila najpogođenija. Pokazuju kuda su u zadnji trenutak pobjegli automobilom, doslovno se probijajući kroz bujicu.
– Bilo je samo da se spasi sebe. Uspjeli smo otvoriti i vrata torova i staja, da pustimo živinu da se proba spastiti. Dva leša sam našao, ne znam što je s ostalih 14, pitaj boga što će biti s njima i jesu ih spasili, kažu Biserovići. Kažu i da pozdravim veterana Novog lista, Ivu Kirigina, da ga znaju iz vremena kad su živjeli u Opatiji. Ivo je već nekoliko godina u mirovini, pa evo ovim putem, neka zna da su ga se Biserovići i u Gunji sjetili.
Život u ovom pitoresknom multikulturalnom (16 nacija) slavonskom mjestu neće se normalizirati još dugo vremena. Ali teško je, unatoč svim nedaćama, ne primjetiti da su ljudi odlučni nastaviti borbu. Iako na ulazu od strane Brčkoga tabla s natpisom mjesta još uvijek stoji ukrivo, bujica je odvalila veliki dio ceste, kao da je »krmača« pala na to mjesto.
