RECIFE Hrvatska nogometna reprezentacija oprostila se od nastupa na Svjetskom prvenstvu u Brazilu uvjerljivim porazom od Meksika (1:3) što će značajno utjecati na konačni dojam. U idućih nekoliko dana valja očekivati oštre reakcije  nacije sklone stanjima euforije i depresije, koja će uobičajeno prozivati zvijezde među hrvatskim reprezentativcima koje svojim klubovima daju sve, a reprezentaciji ništa, osporavati trenersko umijeće izbornika Nike Kovača, prozivati pedere iz HNS-a… Kada se vruće glave ohlade i u ljudima proradi racionalno, trezvena analiza otkrit će neke nepobitne činjenice zbog kojih je Hrvatska teško mogla ostvariti plasman u osminu finala u skupini s Meksikom i Brazilom.

Pravi sud

Što se izlučne utakmice s Meksikancima tiče, ista se u rezultatskom smislu za Hrvatsku izrodila onog trenutka kad je ponestalo koncentracije u obrambenom skoku, a Marquez (71’) postigao vodeći pogodak u jeku izražene dominacije protivnika u zadnjoj trećini utakmice. Momčad koja je ionako teško podnosila ritam koraka motoričnih meksičkih igrača, u desetak se minuta raspala do neprepoznatljivosti kada je bezglavo jurnula stizati nedostižno. Suština ipak leži negdje drugdje. Službeni zapisnik utakmice otkriva sljedeće: Modrić (Real Madrid, Španjolska), Rakitić (Barcelona, Španjolska), Mandžukić (Bayern, Njemačka), Olić (Wolfsburg, Njemačka), Perišić (Wolfsburg, Njemačka), Lovren (Southampton, Engleska), Kovačić (Inter, Italija), Rebić (Fiorentina, Italija), Jelavić (Hull City, Engleska). A onda Rodriguez (Club America, Meksiko), Marquez (Club Leon, Meksiko), Layun (Club America, Meksiko), Peralta (Club Santos Laguna, Meksiko), Aguilar (Club America, Meksiko), Vasquez (Club Leon, Meksiko). Rijetki izuzeci u redovima protivnika (Hernandez – Manchester United, Dos Santos – Villarreal, Guardado – Bayer Leverkusen, Moreno – Espanyol) neće promijeniti genezu odnosa snaga u Recifeu. Plasman u osminu finala nije ostvario skup slavnih pojedinaca u kockastim dresovima, nego bolja momčad sazdana mahom od nogometnoj Europi nepoznatih igrača iz meksičke lige! Nije Meksiko slučajno sedmi put za redom na svjetskim prvenstvima izborio nastup u drugi krug natjecanja.

Hrvatska je u Brazilu redom odigrala jednu prosječnu (Brazil 1:3), jednu odličnu (Kamerun 4:0) i jednu lošu utakmicu (Meksiko 1:3), poslije koje prevladava mišljenje da su apetiti bili veći od objektivnih mogućnosti momčadi koja u Brazilu to nije postala unatoč činjenici da u svojim redovima ima prekaljene asove visoke međunarodne klase. U svakoj je utakmici, zapravo, nedostajalo nešto da bismo stekli pravi sud o brazilskoj avanturi »kockastih«, u prvoj barem zrnce nogometne pravde, u drugoj dostojan protivnik, a u trećoj impuls najvažnijih igrača (Modrić, Mandžukić, Rakitić, Perišić, Olić). Da, vjerojatno i izbornik s malo više iskustva kojim bi prevladao objektivne probleme po pitanju fizionomije (brzina, defanzivni vezni igrač) i sakrio evidentne nedostatke (kronični problem lijeve strane) u službi kompozicije momčadi.

Oproštaj i obračun

Niko Kovač u osam dosadašnjih utakmica za kormilom »kockastih« nije pokazao Bogom dani trenerski talent, ali je u kratkom razdoblju izbornikovanja iskazao odlike koje nije imala većina njegovih prethodnika. To se u prvom redu odnosi na nova pravila ponašanja u svlačionici u kojoj više nitko nema povlašten status, izuzetno pošten i studiozan pristup poslu od nacionalne važnosti i neovisnost kod selekcije igrača. I previše i premalo. Kako se uzme. Za nešto više će trebati vremena. Kovač ga ima sasvim dovoljno da poslije Europskog prvenstva u Francuskoj opet ne bismo načinjali iste teme. Dvogodišnji kvalifikacijski ciklus lišen zahtjevnijih rezultatskih iskušenja idealna je prilika da mladi izbornik stekne neophodno iskustvo i od skupine igrača iznimne pojedinačne kvalitete stvori momčad koja će biti sposobna ostvariti puno više od bolnog susreta s istinom na velikim natjecanjima. Taman to podrazumijevalo nužan oproštaj s nekim zaslužnim i konačni obračun s nekim nezadovoljnim igračima u hrvatskoj svlačionici. Kovačev pravi posao tek počinje.