Nizozemci su nas očekivali u Fortalezi, Van Gaal protiv Nike Kovača. Ništa od toga. Hrvatska pakira stvari i preko Atlantika  se vraća kući. Prokletstvo treće utakmice se nastavlja. U Japanu smo izgubili od Ekvadora, u Njemačkoj nismo pobijedili Australiju, sada su nas torpedirali Meksikanci. Zasluženo. Htjeli smo, bili smo uvjereni da možemo, da imamo kvalitetu za velike stvari. Maksikanci su ogolili naše slabosti. Na kraju nas i ponizili. Ličili smo na Kamerun u Manausu…  

Meksikanci su okupirali Recife. A da se to ne bi dogodilo na terenu naš izbornik Niko Kovač korigirao je sastav. Žrtvovao je (u odnosu na Kamerun) Sammira za Pranjića u veznom redu, a iz ormara izvadio – »beka« Vrsaljka. Kao taktički odgovor na raspored meksičkog stratega Miguela Herrere (slavni Helenio te Heriberto bili su Argentinci), valjalo je napraviti »gužvu« u prometu na sredini terena. Gurnuti suparničku ideju u bocu i – začepiti je. 

Napasti ili braniti se? Bila je dilema i tema filozofskih rasprava stručnjaka i javnosti. Čemu dvojba, najbolji je treći put. Zagospodariti sredinom terena. Suparnik bez lopte je luk bez strijele. Na tu kartu zaigrao je Kovač s Pranjićem (lijevo) kao veznim u trokutu s Modrićem i Rakitićem… Ali u konačnici je malo dobio.

Desno Srna i Perišić, a lijevo Vrsaljko (puštao vodu…) i Olić (Pranjić…) kao odgovor na Herrerin 3-5-2, sustav kojega je Miroslav Ćiro Blažević u Francuskoj ’98. razradio do perfekcije, a a  trener Juventusa Conte posljednjih godina pokorio Italiju. Svjestan je Kovač da je taktika poput čarobne formule ispisane na papirnatoj maramici. Obrišete nos i bacite. Ako igrači na terenu ne ožene vaše ideje (ili su inferiorni), odnosno suparnik nema razumijevanja za vaš glazbeni ukus… Na kraju su nas nokautirali nakon što nije bilo loše u prvoj dionici, bez obzira na to što su Meksikanci u brzim trasformacijama  bili okomitiji i – opasniji. Ali se nisu naigrali, što je bila osnovna Kovačeva zamisao. Modrić i Rakitić nisu se uspjeli nametnuti prema naprijed, više su morali razgrađivati suparničke zamisli, a Pranjić je lutao u trokutu između Vrsaljka, Olića i Rakitića. U nastavku se vratio na svoje prirodno mjesto, kada je Kovač zaigrao kartu Kovačićeve plemenitosti, povukavšu Vrsaljka. Bilo je kasno, brod je počeo tonuti, igra nije odijelo da se može na brzinu zakrpati… 

Meksikanci su lakše i brže donosili loptu u opasnu Pletikosinu zonu šuta. Jer su naše linije u 4-3-3, odnosno defenzivnih 4-5-1, povremeno stajale predaleko, nije bilo dovoljno agresivnosti  niti suradnje.

 Tražili smo onaj potez potez koji će otvoriti matnu situaciju. Prepoloviti obranu kao lubenicu. Mandžukić nije vidio loptu, stizala je s bokova (zatvorenih) na kapaljku za oči. Udarci iz kuta posebno su pripremani na treninzima. Najlakši je to put do pogotka… Ali Marquaez je prošao sito i rešeto.

Utakmica u kojoj se vjerovalo i u poljubac sreće, kako u najavi reče izbornik Kovač, u srazu ravnopravnih suparnika, svaki sa svim adutima. Carlo Ancelotti, nakon što je osvojio Ligu prvaka, ponudio je tezu kako je Napoleon birao generale po tome koliko imaju sreće, a ne – znanja… Sreću treba, međutim, isprovocirati. Hrvatska je od odmora više čekala meksičke darove…

U nastavku se odustalo od taktike  mudrosti, preuzelo rizik, težište igre pomaknuto je prema naprijed. Obrana visoko, vezni u čvršćem bloku, ali sve je bilo dosta sporo i lako predvidljivo. A Meksikanci opasni poput čegrtuše. Zatvoriš oko, jamačno će ugristi. A sudac ih je oštetio za kazneni udarac. Kompaktna su momčad s vizijom igre, za razliku od našeg sastava – vrhunskih individualaca. Modrića i Rakitića sinoć nije bilo u Recifeu…

Završilo je sramotnim debaklom, kakav si ne može dozvoliti ozbiljna reprezentacija. A mi smo sami sebe (trener i igrači!) uvjerali da jesmo. 

Za kaznu svima krevet od meksičkih kaktusa. Jer, izgubili smo kao – diletanti. Meksiko je izgledao s drugog planeta. Kada smo mi mislili da s njima možemo igrati…