Vrag mu ne da mira

No, sjeme koje su posijali vrlo je snažno i na njihovim albumima inspiraciju crpe Kurt Cobain i Nirvana, Radiohead, The Strokes i Weezer, a vrlo pohvalno o njihovoj glazbi izražavaju se i U2, PJ Harvey pa čak i David Bowie koji je njima bio uzor! Usprkos svim tim pohvalama The Pixies ne razmišljaju o obnovi rada sve do 2004. godine kad u travnju održavaju povratnički koncert i kreću na svjetsku turneju koja pokazuje da ih njihovi vjerni obožavatelji nisu zaboravili. Od tog trenutka Pixiesi gotovo da i ne rade drugo do li idu na turneje pa ubrzo svima postaje jasno kako imaju poteškoća s kreativnošću jer, očigledno, nisu u stanju napraviti novi album, već tek tu i tamo poneku pjesmu. I dok je dio njihovih fanova nestrpljiv i u čudu se pita zašto ne rade novi album kad već sviraju, dio drži da je možda i bolje da se kultni status izgrađen na četiri studijska albuma ne dovodi u pitanje. 

   Ipak, Blacku vrag ne da mira i prošle godine pod nazivom »EP1« i »EP2« objavljuju dva mini LP-ja u vinilnom i downlowd obliku, a da se nešto krupno zbiva postaje jasno kada sredinom lipnja prošle godine basistica Kim Deal, na veliko razočarenje fanova, napušta grupu. Black joj pronalazi zamjenu, a početkom ove godine grupa objavljuje i treći mini album pod nazivom »EP3« da bi u travnju ove godine sav materijal snimljen na ta tri mini LP-ija bio objavljen kao njihov peti studijski album pod nazivom »Indie Cindy«. Nažalost, povratnički album stvoren 23 godine nakon »Rompe le Monde«, ni kritika ni publika ne prihvaćaju s oduševljenjem. Najbolje rezultate ostvarili su na listama nezavisnih albuma – u Engleskoj drugo, u SAD-u treće mjesto. Ipak, ti su rezultati više posljedica interesa za novim albumom Pixiesa, n e odraz posebne vrijednosti te ploče. 

Omiljeni svemirci

No, bez obzira na sve ipak su to Pixies što se osjeti u svakoj pjesmi ovog albuma. Tekstualno Black ostaje u okvirima svojih poznatih poetskih preokupacija koje i dalje iznosi kroz često bizarne, nerealne i fragmentarne stihove govoreći o njemu omiljenoj temi svemiraca (»Greens and Blues«, »Andro Queen«), nasilju (»Silver Snail«, »Blue Eyed Hexe«), zločestim i njemu privlačlnim djevojkama (»Indie Cindy«, »Magdalena 138«) ili pak apokaliptičnim polu-horror, polu-biblijskim vizijama poput one u pjesmi »Snakes«. Glazbeno Pixies ostaju na znanim im teritorijima indie, alter i psihodeličnog rocka nudeći ili agresivne žestice idealne za izbacivanje viška energije (»What Goes Boom«, »Bagboy«, »Magdalena 138«, »Blue Eyed Hexe«) ili pak nešto umjerenijem ritmu okrenute pjesme (»Greens and Blues«, »Ring the Bell«, »Another Toe In Ocean«). Sve to odsvirano je znalački i uvjerljivo i svakako se može dopasti ljubiteljima rock glazbe jer gitare i dalje dižu na noge, rifovi su ubitačni, ritam sekcija jaka i moćna. Istina, Pixies nisu revolucionarni kakvi su bili pred četvrt stoljeća, ali je taj nedostatak i logičan s obzirom na godine koje su protekle. No, to ne znači da ih neće biti itekako lijepo vidjeti i čuti na zagrebačkom koncertu. Ipoak je riječ o legendama suvremenog rocka, grupi koju su po snazi utjecaja mnogi opravdano uspoređivali s grupom Velvet Underground koja je kjrajem šezdesetih stvorila albume na kojima su se napajali rockeri dva-tri desetljeća nakon toga. Pixiesi su »stvorili« rock devedesetih, a njihov utjecaj na mnoge grupe s početka novog tisućljeća itekako je uočljiv pa čak samo i zbog toga treba pogledati grupu koja je bila i ostala simbol otpora kičastom popu i skretanju rocka u zabavnjačke vode.