Gutten Tag, Herr Polizei, recitirao sam obuzdavajući desnicu da mi ne poskoči prema visini sunca, smiješeći se široko. Jer nemam karijesa. Vidljivih, da.

Lokalni organ reda odvratio mi je oduševljeno pravim germanskim salutiranjem, usput promrmljavši nešto u dodatku. Morao sam ga, nažalost, razočarati te sam mu objasnio na vrlo, khmkhm, pristojnom i razgovjetnom engleskom da dalje od uvodne rečenice neće ići naš komunikacijski odnos. Objasnio sam kako je problem parking, i zanimalo me gdje se mogu nabaviti kartice koje potvrđuju da poštuješ njihov zakonski okvir. Sljedećim me je riječima ohrabrio: No tiket, trafik ist closed. Pitam ja: i, šta sad? Reče uniformirani da nek’ platimo kaznu od 36 eura. I dodao da što je to za nas Hrvate?

Zadržao sam objašnjenje za sebe zbog dobrosusjedskih odnosa. Pogledao sam na sat koji je ukazivao na Achtung!, Achtung!, prošlo je 18.30, kapije su stadiona već otvorene, valja pojuriti na mjesto zbivanja. Očekivano, na ulazu smo podvrgnuti blagim gestapovskim pretresima, rentgenom se utvrđuje stanje skeleta, te mogući unos oružja i prijetnju terorističkom odmazdom za nešto iz doba Velikog svjetskog rata. Prije zauzimanja mjesta kratki pohod na sanitarni čvor koji zadovoljava higijenske uvjete konc logora.

Dobra vibra

Školjka Ernst Happel Stadiona polako se ispunjava. Kapacitet od 55.000 posjetitelja se za ovaj koncert Rolling Stonesa rasprodao u sedam minuta i tek nešto, dvanaest, sekundi. On line prodaja je ubila romantično buđenje u rano rano jutro i strpljivo čekanje u redu, s još stotinjak istomišljenika, pred nekom od poslovnica za distribuciju ulaznica. Utroba mi je zaigrala od veselja kad je s razglasa počeo tutnjati »London Calling«. Ludo!

U zraku sam njušio dobru vibru. A bit će da je u pitanju kombinacija praznog želuca i pržećeg mesa imala također prste u tome. Sunce je, dakako, još bilo ohoho u motu u 19.30 kada su u arenu poslani za zagrijavanje The Temperamence Movement, korektan rokenrol sastav londonske suvremene bluz rock scene. Na trenutke vrlo uzbudljivi, ali s tendencijom dopadanja široj publici u autorskom repertoaru imaju i prigodnu laganicu na C G D Am koja u gledatelja dosiže tek uljudno suzdržavanje od otvorenog zijevanja. Nakon pola sata su ispraćeni ovacijama njihovih roadieja. Slijedi najteži dio – slušanje nogometnih prognostičara o sudbini reprezentacije. Uglavnom se smiješim, ne mogu si pomoći i muljam da sam ozbiljno zabrinut mogućnošću da nas Kamerun skupa s nekakvim zaplotnim sudačkim igricama iznenadi, jer previše je rizično ulaziti u polemiku zbog koje će ti malo kasnije biti mučno i zagorčat ovaj prekrasni dan. U vidokrug mi ulazi neki simpatični mađarski par, ona ima na sebi majicu na Jezik, a on pristojnu uputu na napis: »ne jedi žuti snijeg«. Poučno, ne mislite?

   Strogo je zabranjeno pušenje unutar bečkog stadiona, dakako, pa pušači, ne ekskluzivno s balkanskih teritorija već i mjesni momci, s posebnim zadovoljstvom uvlače nikotin u pluća. Nitko ih ne globi, ne maltretira.

Nogometna ola!

Počinje klicanje s tribina, pa kreće prava pravcata nogometna ola! Zaboraviš na glad i žeđ, svi skaču na noge, pa sjedaju natrag pristojno, čekaju puni krug i onda opet hop!, i tako dalje. Dok konačno se neki barba, u 20.50, ne sjeti ugasit’ sva svjetla, a Richards zapraši rif od »Start Me Up«! Svaki put, ali baš svaki put ista fora, a mene strefi kardiovaskularni arest, skoči mi tlak, otkažu bubrezi, noge mi se izlome na nekoliko mjesta, oči mi zamagli slana voda kad ih vidim na bini! Postoji bezbroj načina koji vas mogu učiniti zadovoljnim, ali ništa se ne može mjeriti s iskustvom gledanja i slušanja najdražeg rokenrol sastava na svijetu! Poskočio sam visoko, stvarno visoko, a i u doskoku sam bio dobar jer nisam želio završit’ na samom početku koncerta okružen medicinskim osobljem koje je dežuralo u blizini. I sljedeća je pjesma visokokalorična, poletna »You Got me Rockin’«, Jagger se ponaša kao potpuni Besmrtnik. Arogantno se premeće s noge na nogu, a za koji dan slavi 71., premješta bežični mikrofon sa stalka u vrlo uske, mora li se posebno naglasiti, moderne traperice, zatrči se prema izdvojenom puteljku koji ga vodi u žižu natiskane publike, vraća se natrag bendu, grli Ronija Wooda, Richardsa malko kao da izbjegava. Vjerujem da ga je stari prdonja dobro iznervirao s autobiografijom, da.

Čista desetka

Turneju On Fire 14, Stonesi su engleski razmetljivo, naravno, počeli još prošle godine, nakratko je prekinuli u Australiji i Novom Zelandu, a znate i zbog čega, te nastavili krajem prošlog mjeseca u Europi. Nastupi uključuju uglavnom njihove evergreene, te nešto manje od dvije ili tri pjesme poznatije najzagriženijim fanovima. Jedna od njih ne spada u maločas opisani profil – »It’s Only Rock’n’Roll«!

jesma je igrom slučaja nastala dok su se Jagger i Wood zezali prije nekog zajedničkog nastupa Stonesa i Facesa, još 1974. Tako su je i snimili, kao skicu, te kasnije razradili do perfekcije. Wood je, a da to uopće nije znao, već prošao audiciju za novog gitaristu! Kad je s ogromnih zaslona zarolala kocka bilo je jasno da »Tumbling Dice« na mom leđnom srhomatu ukazuje na čistu desetku! Šeprtljavo i samo Richardsu svojstveno prebiranje po žicama doseže vrhunac u ovom klasiku uz kojeg sam prvi puta skužio da postoji i otvoreni G štim. Da se referiram na Mladenovića – aleluja!

Kad je, međutim, Gitarist s krpom na afričke boje u kosi uzeo akustični instrument u ruke znao sam da je pravo vrijeme potražiti osvježavajuće piće. Dok se »Angie« još prolamala iz grla desetaka tisuća nazočnih ja sam uživao u »minerališe esterajh vaser«. Jagger si je okačio potom telekastera o rame, uhvatio F dur, što je znak prepoznavanja da je u pitanju njegova vlastita kompozicija, sjajna i atraktivna »Doom&Gloom«! Kad su je pustili u opticaj naprosto me je osvojila na treću! Pa da. Uživo zvuči još i bolje,

Jaggerova je energija, čini se, neiscrpna i besmrtna, a niti bend ne zaostaje. Poslije manje dobre »Out of Control«, lupkanje po kravljem zvonu označio je točno vrijeme – »Honky Tonk Women«! Pjesma o lakim ženama i njujorškim barovima i dalje je aktualna, uspijeva na misteriozan način prenositi stvaralačku snagu koju su Stonesi imali tijekom bogatih šezdesetih. Konačno, Mick je predstavio ponaosob kompletan, prošireni, ansambl – na prvom saxu je Tim Ries (jazz svirač koji je prije nekoliko godina zaintrigirao javnost dopadljivim projektom posvećen upravo Njima), a na sljedećem puhaćem sviralu Bobby Keys, jedini čovjek uz kojega je i Keef gubio trku u konzumiranju svega&svačega u konfuznim sedamdesetima, prateća pjevačica Lisa Fisher s bendom nastupa više od 20 godina, a inače je možete bolje upoznati u dirljivom Oscarom nagrađenom dokumentarcu »Twenty Feet from Stardom«, te Bernard Fowler također back vox, u ulozi je basiste skromni i nenametljivi Daryl Jones (zadivio nas je dugačkim funky solom u Miss You nešto kasnije), Chuck Leavell je američki klavijaturist katkad zaposlen i u Black Crowes te Allman Brothers Band, dostojna je zamjena za Iana Stewarta u prebiranju po boogie štosevima.

Najveći aplauz je zaslužio jedan i jedini – Charlie Watts. Prvu nagradu žirija i publike od ponuđenih šest pjesama Bečlije su izabrali, putem interneta, »Get off of my Cloud«, a moje je srce od gume zaiskrilo od sreće i preskočilo nekoliko ljudskih prepreka ne bih li se još malo približio bini. Nakon čega je Keith, s – moram vam to reći – potpuno novim kastanjetama u ustima, otpjevao u svom nonšalantom maniru »You Got the Silver« i »Can’t be Seen«.

Jako dirljivo

Spletom neobičnih okolnosti i s puno sreće jednom sam prilikom, zajedno s Jegijem, upoznao i pokupio autogram od posebnog gosta Stonesa ovu večer – Micka Taylora! Najfiniji diskografski period sastava zabilježen je upravo s ovim bivšim članom izrazito bluesy i osjećajan svirač, njegovo prebiranje po žicama je uvijek oduzimalo dah i davalo je pjesmama »Glimmer Twinsa« naglašeno filigranski i pročišćeniji prizvuk od onog klasičnog »čakberizma« kojeg su dotad njegovali. Vrhunac večeri bila je 12-minutna izvedba »Midnight Rambler«, bluza popraćenog s hripavom Jaggerovom usnom harmonikom i instrumentalno natjeravanje s imenjakovim trzanjem po gitari. Predivno adolescentsko prenemaganje! Malko su ga kasnije degradirali uvalivši mu u ruke, tek filinga radi na oproštaju, akustičnu gitaru koju je prangijao dok su ovi drmali po Satisfaction. Svejedno, bilo je jako dirljivo.

   Kako nitko nije u publici bio baš trešteno pijan ili oduzet, neobično je bilo vidjeti kako se svi tresuckaju kao u nekom voodoo transu kad je započela demonska »Sympathy for the Devil«! Mick je vrtio kukovima, omotan crveno-crnim plaštom, vatra je iza njega sugerirala da smo na dvoru Šefa devetog kruga pakla, hu-hučao je zbor Austrijanaca, Talijana, Hrvata, Slovenaca, Mađara i Srba, a Richards je, artritisu na dešpet, odsvirao napeti solo, dižući tenziju, prisiljavajući vas ne neartikulirano glasanje nalik mačorima u veljači.

   Nezaobilazne su bile, dakako, »Gimme Shelter« s odličnom Lisom u ulozi vokalistice, te »Brown Sugar« za kraj. Koji je, gle iznenađenja, bio kratkotrajan. Na binu je, u sklopu onog dijela koji se naziva bisom, izveden mješoviti žensko-muški zbor.

Anđeoski vokali

Prije negoli sam zavolio rokenrol, a Stonesi su sinonim toga, umislio sam si da ću bit liječnik. Ili veterinar. Nešto čime ću spašavati koga god stignem. Shvatio sam, međutim, i to na vrijeme, da najprije mene netko treba spasit’, pa sam se, neoprezno pustio u ruke Marca Bolana. A onda sam čuo onaj uvod kojim je završavala ploča »Let It Bleed«. Zbor dječaka izuzetno visokog registra pjevušio je predivnu melodiju, neobičnog teksta, vjerojatno prikrivena značenja. Ali je svejedno zvučao naivno i nevino. Tako je bilo i u ponedjeljak – anđeoski vokali su zatitrali u samu nebesku harfu, mislim ono, ne pretjerujem! Dobro, možda malo. A kad im se priključio i cijeli bend, pa onda i stadion u refrenu »You Can’t Always Get What You Want«, dobili ste upravo sve što ste ikada poželjeli, bez ozbira na paradoks cijele sintagme! Ponekad se to jednostavno dogodi.

   Po završetku nastupa pokupili smo se do osobnog vozila koje je zaista, po svečanoj prisezi policajca, uredno osvojilo u oštroj konkurenciji s ostalim autima na vjetrobranu kaznu za neplaćeni parking plac, pa smo od papirnate lopte napravili kraći nogometni turnir u kojem sam ja izvukao kraću slamku.